Hrabra LolaNaslovna vijest

Emilija Klark: Moja borba za život

Upravo sam završila snimanje prve sezone serije „Igra prijestola“ (Game of Thrones) kada sam saznala da imam aneurizmu na mozgu.

Prevela: Staša Nikodinović

newyorker.com

Foto: Andrea Raffin / Shutterstock.com

Tako za The New Yorker počinje svoju priču glumica Emilija Klark (Emilia Clarke) i nastavlja:

Baš kada su se moji snovi iz djetinjstva počeli ostvarivati, skoro sam izgubila život. Nikada ranije nisam javno govorila o ovom iskustvu, ali sada je došao trenutak za to.

Bio je to početak 2011. godine. Upravo sam završila snimanje svjetski popularne serije u produkciju HBO kanala baziranoj na popularnim romanima Džordža Martina (George R. R. Martina), pod nazivom „Pjesma leda i vatre“ (A Song of Ice and Fire). Sa vrlo malo profesionalnog iskustva, dobila sam ulogu Deneris Targarjen (Daenerys Targaryen). Ona je mlada princeza koja je prodata moćnom ratniku Kalu Drogu (Khal Drogo) i prisiljena je da se uda za njega.

Priča je veoma duga, osam sezona serije duga, a sa vremenom je rasla njena snaga i popularnost. Deneris vremenom postaje stvarno moćna figura, a nije dugo prošlo i djevojčice su počele nositi perike platinaste plave boje i duge lepršave haljine po uzoru na Deneris kao kostim za Noć vještica.

Rad na seriji bio je poprilično stresan, a kako bih se riješila barem dijela tog stresa počela sam trenirati sa personalnim trenerom. U jutro, 11. februara 2011. godine, oblačila sam se u svlačionici teretane u Krauč Endu, u sjevernom Londonu, kada sam počela osjećati glavobolju koja je postajala sve gora i gora. Bila sam toliko umorna da sam jedva navukla patike na noge. Kada sam započela trening, morala sam se natjerati da radim prvih nekoliko vježbi.

U jednom trenutku počela sam osjećati kao da mi elastična traka steže lobanju. Pokušala sam ignorisati bol i nastaviti sa vježbanjem, ali jednostavno nisam uspjevala. Rekla sam treneru da moram napraviti pauzu i nekako sam dopuzala do kupatila. Kada sam tamo stigla počela sam žestoko povraćati, a strašan, probadajući bol je postajao još gori nego ranije. Na nekom nivou svijesti znala sam šta mi se dešavalo: nešto nije bilo u redu sa mojim mozgom.

Nekoliko trenutaka, pokušavala sam mislima otjerati bolove i mučninu. Čula sam glas neke žene koja me pitala da li je sve u redu. Nisam bila u redu. Prišla je da mi pomogne, a onda je sve postalo mutno. Kroz maglu sam čula još neke nove glasove, nekoga ko me je dozivao i nastavila sam povraćati. Neko je pronašao moj telefon i nazvao moje roditelje. Rečeno im je da dođu u bolnicu, gdje su me uskoro odvezli u kolima hitne pomoći.

Foto: articlebio.com

Kada sam tamo stigla, stavili su me u kolica i prolazila sam kroz hodnik ispunjen mirisom sredstva za dezinfekciju koji je bio ispunjen zvukovima ljudi u bolovima. Prvo niisu znali šta mi je, tako da doktori i sestre nisu znali koji lijek da mi daju kako bi mi bilo lakše.

Na kraju se me poslali na magnetnu rezonancu, a uslijedila je brza i zlokobna dijagnoza: subarahnoidno krvarenje, smrtonosni oblik moždanog udara koji nastaje uslijed krvarenja u prostoru oko mozga. Imala sam aneurizmu, arterijsko puknuće. Kasnije sam saznala da trećina pacijenata koji boluju od ovoga umiru odmah nakon što se otkrije. Za one koji prežive, potreban je hitan tretman kako bi se aneurizma zatvorila budući da postoji visok stepen rizika od drugog, fatalnog krvarenja. Trebala sam na hitnu operaciju, a čak i poslije nje nije bilo garancije da će sve biti u redu.

Operacija na mozgu? Usred mog vrlo užurbanog života, nisam imala vremena za tako nešto! Ali, na kraju sam ipak pristala na to, potpisala sam šta sam trebala potpisati, a ne sjećam se šta se kasnije dešavalo. Hirurzi su sljedeća tri sata operisali na mom mozgu. Ovo nije bila moja posljednja operacija, a ni najgora. Imala sam 24 godine.

Dok sam bila mala i kasnije, kada sam se počela baviti glumom, nisam skoro nikada imala problema sa zdravljem, a sada se dešavalo ovo.

Prva operacija bila je minimalno invazivna, što znači da mi nisu morali otvarati lobanju, već su uz pomoć posebne tehnike, koja se naziva endovaskularno namotavanje, provukli žicu kroz moje femoralne arterije, u mojim slabinama, i doprli skroz do mog mozda i zatvorili aneurizmu.

Operacija je trajala tri sata, a kada sam se probudila bol je bio neizdrživ. Imala sam cijev u ustima, vid mi je bio ograničen od zavoja, bila mi je užasno muka. Rekli su mi da će najkritičnije period biti naredne dvije sedmice, a ako do tada ne bude komplikacija, da su velike šanse za oporavak.

Tada je sve bilo u redu, međutim, vremenom se ispostavilo da patim od stanja koje se naziva afazija. Bila je to posljedica moždane traume. Ponekad sam blebetala neke gluposti i nisam se mogla sjetiti svog punog imena. Nikada do tada nisam doživjela toliki strah. Imala sam osjećaj da za mene nema budućnosti. Ja sam glumica, moram se moći sjetiti rečenica koje trebam izgovoriti. Tada se nisam mogla sjetiti ni svog imena.

Foto: standard.co.uk

U jednom trenutku, željela sam da me isključe sa aparata. Zamolila sam medicinsko osoblje da me puste da umrem. Moj posao, moj san o tome kako je moj čitav život trebao izgledati bazirao se na jeziku i na sposobnosti komunikaciju. Bez toga, bila sam izgubljena.

Ipak, nakon nekoliko sedmica afazija je prošla. Mogla sam pričati, znala sam i svoje puno ime. Ali bila sam i svjesna činjenice da oko mene leže ljudi u bolnici koji nisu imali toliko sreće kao ja.

Napustila sam bolnicu nakon mjesec dana i sve što sam željela bila je dugačka kupka i svjež vazduh. Trebala sam krenuti na pres turneju, a za nekoliko sedmice trebala sam se vratiti i na set da nastavim snimanje serije.

Reakcije na prvu sezonu bile su fenomenalne, a nakon što smo započeli sa snimanjem druge sezone u Dubrovniku rekla sam samoj sebi da sam dobro, da sam u mojim dvadesetim godinama. Bacila sam se na posao, ali često sam nakon snimanja bila toliko iscrpljena da sam se jedva vraćala do hotela. Snimanje druge sezone za mene je bilo izuzetno naporno iskustvo.

Nakon što sam završila sa snimanjem treće sezone, 2013. godine, krenula sam igrati u jednoj predstavi na Brodveju. Dok sam radila u Njujorku, otišla sam na redovni pregled mozga. Otkrili su da na mom mozgu postoji izraslina koja je poprilično narasla i da se moram brzo operisati. Obećali su mi jednostavnu operaciju koja je trajala dva sata, međutim, kada sam se probudila vrištala sam od bolova. Operacija nije bila uspješna. Imala sam ogromno krvarenje na mozgu i moje šanse za preživljavanje bez nove operacije bile su minimalne. Ovaj put morali su ući u mozak na staromodni način: kroz lobanju.

Foto: nydailynews.com

Oporavak je bio još duži i bolniji nego prvi puta i izgledalo je kao da sam prošla kroz još gori rat od onog kroz koji je prošla Deneris u seriji. Izašla sam iz operacije sa cijevima koje su mi virile iz glave, dijelovi moje lobanje bili su zamijenjeni titanijumom, a imala sam i velike ožiljke na cijeloj glavi.

Provela sam opet oko mjesec dana u bolnici i ponekad sam gubila nadu. Imala sam strašne napade anksioznosti i panike. Prolazila sam kroz ovo iskustvo po drugi put i izgubila sam svu nadu. Bili su to mračni dani, danas blokiram sjećanje na njih.

Ali, preživjela sam. U godinama koje su uslijedile nakon moje druge operacije oporavila sam i trenutno sam na svojih 100%. Osim mog glumačkog rada, odlučila sam da se posvetim i humanitarnom radu te sam, zajedno sa partnerima iz Engleske i Amerike, osnovala Fondaciju „SameYou“ čiji je cilj pružanje pomoći ljudima koji se oporavljaju od moždanih oštećenja i moždanog udara.

Strašno sam zahvalan i srećna što sam bila dio ove serije koja polako dolazi svom kraju. Srećna sam i zbog svega što me čeka u budućnosti.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije