Hrabra LolaNaslovna vijest

Adla Kahrić, djevojka čiju su ljubav i znanje o životu u morskim dubinama prepoznali i u Nacionalnoj geografiji

Mlada Travničanka Adla Kahrić je istinski ponos BiH.

Razgovarala: Jelena Pralica

Foto: Privatna arhiva

Djevojka posvećena naučnom, istraživačkom radu, zaljubljenica u morske dubine i život u njima, neko ko je pravi primjer kako nedovoljno razvijenu svijest i djelovanje po pitanju zaštite prirodne okoline i planete koja nam nudi uslove za život možemo usmjeriti na prave tračnice.

Raniju ljubav prema muzici i slikarstvu, i generalno umjetnosti, odlukom da upiše Genetiku na Odsjeku za biologiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, vremenom je zamijenila ljubav prema nauci. U međuvremenu je postala svjesna da BiH nedovoljno ulaže u razvoj nauke, pa se još predanije počela vannastavno boriti i unapređivati svoju karijeru.

Danas je njena misija razvoj marinske biologije u BiH jer, kako kaže, iako ta zemlja posjeduje samo 25 km obale, to nije dovoljno iskorišteno, a ljudi, generalno, nemaju dovoljno razvijenu svijest o značaju vodenih ekosistema.

“Nadam se da će država u budućnosti shvatiti veliki značaj ovakih istraživanja, primarno vodenih ekosistema, gdje će stanovništo biti dovoljno informisano i edukovano o navedenoj oblasti te da će obrazovne institucije uspjeti uvesti određeni segment marinske biologije. Ipak iako imamo samo 25 km obale, postoje mnoge zemlje koje uopšte ne posjeduju more, poput Austrije, koja ima razvijenu marinsku biologiju, ali od Dunava je napravila veliku atrakciju, kao da je mor”, govori za Lolu.

Njena istraživanja su primarno bazirana na dijagnostici bolesti kod ajkula i raža u Mediteranskom moru, a njenu ljubav i znanje o životu u morskim dubinama su prepoznali i u Nacionalnoj geografiji, pa je tako, već neko vrijeme, na čelu njihovog projekta Shark tales, s ciljem istraživanja podvodnog života raža i ajkula u Mediteranu, a čiji napredak možete pratiti OVDJE.

U razgovoru za naš magazin, dotakla se i nekih svojih ranijih ljubavi, ali i onih koje joj danas, uz rad, pričinjavaju zadovoljstvo, kao i opisa svog rada, ali i načina na koje svi mi, kao pojedinci, ali i udruženi možemo više učiniti za dobrobit očuvanja planete Zemlje.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Kako je tekao put od muzike i slikarstva do morskih dubina. Šta Vas je to u morima najviše fasciniralo i privuklo?

KAHRIĆ: Čovjek kroz život traga da pronađe svoj put i kreira svijet koji će ga usrećiti i izmamiti iskreni osmijeh zadovoljstva u svakom novom danu. Pronaći sreću u svakom trenutku je ono do čega čovječanstvo pokušava dokučiti, a put ka tome je ispunjen izazovima koje trebamo prihvatiti. Muzika i slikarstvo su samo neki od izazova koje mi je život nametnuo od malih nogu, a koje sam kao radoznalo, ambiciozno i enzutijastično dijete prihvatila objema rukama i stisnula u zagrljaj. Stisak zagrljaja još uvijek traje, iako je lagano popustio, ne zbog smanjene želje ka dječijim snovima, nego zbog prioriteta i ograničenog vremena koji nam trenutni brzi život nameće.

Upoznavši svijet biologije, moja želja ka ostvarenju dječijih snova je lagano popustila jer sam u trenututku morala da složim prioritete baš kao lego kockice da bi moj život dobio svoj oblik novoformirane figure i smisao. Moj prioritet je moja karijera – život koji sam stvorila u morskim dubinama onoga trenutka kada sam prvi put došla u interakciju sa podvodnim svijetom. Neistraženost i nedokučivost morskih dubina je najprivlačivija stvar naučnicima, a zasigurno i najveći izazov. Teško je shvatiti neki novi svijet koji čovječanstvu nije prirodno stanište, a spoznaja svake nove činjenice u navedenoj sferi je upravo što me usrećuje i daje snage da bez obzira na cjelokupnu situaciju u državi ipak ne odustajem, jer postizanje trenutka sreće zasnovan svojim trudom je neizmjerno zadovoljstvo. Osjećaj koji se javlja u periodu traganja te postizanja uspjeha i otkrića nama novih informacija je nešto što se treba doživjeti. Neki se osjećaji ne mogu opisati, oni se samo osjete u tim trenucima postizanja ljubavi, sreće i zadovoljstva.

Lola: Vaš rad obuhvata znanje iz umjetnosti, ekologije, genetike, marinske biologije i šire. Za nekog laika možda pomalo čudan spoj, ali za Vas?

KAHRIĆ: Za mene navedene oblasti predstavljaju moj svijet. Volim to što radim i što sam u trenutku rada maksimalno fokusirana i posvećena kako bih uspješno osvarila zadati cilj. Možda naizgled moj život daje čudan spoj, no definitivno postoje ljudi koji su podjednako svestrani, jer pored glavne profesije uvijek smatram da svi mi pronalazimo taj neki “ispušni ventil” – što bi rekao naš narod. Doista je potrebno da nekada pobjegnemo od silnog pritiska, ne samo poslovnog nego i ostalih svakodnevnih koji nam se nameću u svakom novom danu.

Foto: Privatna arhiva

Kroz život formiramo naš “ispušni ventil” koji se često naziva hobi i nije bitno da li se radi o muzici, slikarstvu, planinarenju, trčanje, plivanju, ronjenju, bitno je da postoji kako bi olakšali i pojednostavili sebi život. Upravo je to razlog zašto nekada se spajaju čudne kombinacije naših želja i profesija te kako nas te čudne kombinacije usrećuju da ne možemo zamisliti život drugačije. Jednostavno je, trebamo redovno pročišćavati i odbacivati nepotrebne stvari, osjećaje i ljude u naše “ispušne ventile”. Život je ljepši kada je čišći. I oko nas, a i u nama.

Lola: Iza sebe imate i mnoge naučne radove. Na šta ste se sve fokusirali kroz svoj naučno-israživački rad?

KAHRIĆ: Moja istraživanja su primarno bazirana na dijagnostici bolesti kod ajkula i raža u Mediteranskom moru, kroz patološke, patohistološke i histopatološke analize. Također, aktivno se bavim ekologijom, populacijonom biologijom, te vrlo zanimljim područjem za našu državi, a to je uspostava prvih morskih zaštićenih područja kao i u području održivosti ribarstva. Svoja istraživanja sam počela da širim i na slatkovodne ekosisteme koja predstavljaju velika prirodna bogatsva naše države.

Ipak, najviše sam fokusirana na razvoj marinske biologije u Bosni i Hercegovini. Emotivno sam vezana, kako za svoju državu, tako i za vodene ekosisteme. Još uvijek mi je teško dokučiti zašto ljudi zagađuju okolinu i kako sebično razmišljaju kad im je primaran cilj postizanje trenutnog zadovoljstva i sreće kojeg će u budućnosti izgubiti nesvjesno, jer naši ljudi ne shvataju šta znači kada svaki drugi stanovnik baci plastičnu vrećicu ili flašu u vodu. Mislim da trebamo imati više empatije, kako prema prirodi i životinjama, tako i prema budućim generacijama koje dolaze, ako ništa bar prema našoj djeci i njihovoj budućnosti. Zapitajmo se svi da li ćemo imati pitke vode kroz par godina i u kakvu situaciju dovodimo buduće generacije.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Domaća javnost Vas, možda, najviše prepoznaje po radu za Nacionalnu geografiju, koja je i kod nas dosta popularna. Za one koji ipak možda nisu upoznati – kako je došlo do te saradnje, u kojoj je trenutno fazi i koji je njen cilj?

KAHRIĆ: Nacionalna geografija je popularna ne samo u naučnoj sferi, nego širom svijeta. Imati podršku od velike globalne organizacije otvara vrata u karijeri. Postoje konkursi na njihovoj stranici na koje se može aplicirati, te navedena aplikacija je uspješno prošla i ja sam dobila angažman. Kroz cjelokupno istraživanje smo dobili veliku podršku od njih te su se doista zainteresovani za naš rad. Trenutno radimo na publikaciji istraživanja koje smo dobili kroz našu studiju gdje smo jasno uočili određene bolesti i promjene na patohistološkom nivou.

Lola: Kako izgleda vaš tipični radni dan (ako je on uopšte tipičan) – od labaratorije do ronilačkih ekspedicija i natrag?

KAHRIĆ: Moj dan nije tipičan dan i ovisi od sezone istraživanja određene skupine i oblasti. Mnogi me pitaju kako uopšte izgleda moj tipični radni dan, ali nikada ga ne mogu definisati jer nikada nije isti. Činjenica je da definitivno najveći dio rada provedem za laptopom fokusirana na obradu podataka i publikacije da se zna desiti da čak radim 15 časova za laptpom. Ipak, najzanimljiviji dio istraživanja u kojima doista upoznajemo taj neki drugi podvodni svijet, a zatim laboratorijska istraživanja koja nekada tehnički isto budu naporna, ali nakon dostizanja novih spoznaja postaje veliko zadovoljstvo.

Lola: Kroz svoj rad ukazujete na mnogobrojne probleme u ekosisitemu koje uglavnom prouzrokuje čovjek. Koje to zakone flore i faune redovno kršimo?

KAHRIĆ: Mislim da mi, prije svega, kršimo zakon ljudskosti i humanosti. Upravo ove osobine iščezavaju svakim danom, a to i dovodi do ivice egzistencije određenih vrsta. Jednostavno je došao period u kojem vrijeme nekontrolisano teče, gdje je čovjek baziran na napredak i zadovoljstvo čovječanstva. Veoma često sve vrijeme svijeta bude fokusirano na njegove potrebe, čime zanemaruje vrijeme koje treba posvetiti planeti Zemlji. Upravo na taj način, nekontrolisano i nesvjesno se uništava živi svijet. Kada bi svi mi imali malo više ljudskosti i humanosti, brzina današnjeg načina života ne bi ubrzvala probleme živog svijeta.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Uspijeva li BiH da isprati vaše istraživačke apetite – smatrate li da je Vaš rad dovoljno primjećen i vrednovan?

KAHRIĆ: Iskreno, ne smatram da BiH baš toliko prepoznaje kvalitet i značaj mog rada, kao i cjelokupnu ideju o razvoju marinske biologije u Bosni i Hercegovini. Nekada je izuzetno teško uspjeti u svojim željama i ciljevima. Čovjek se veoma često istroši, jer ulaže previše energije, da se svaki put bojim koliko će me još dugo držati određeni entuzijazam nakoliko toliko poraza.

Lola: Koliko država uopšte ulaže u projekte poput Vaših i šta je potrebno učiniti da se privuče pažnja nadležnih i dobije podrška?

KAHRIĆ: Imala sam tek nekoliko projekata podržanih od strane države. Smatram da državi treba da bude u interesu da se ova oblast obradi primarno na kvalitetan način uz eksperte za određene oblasti, jer žalosno mi je svaki put reći drugim kolegama u svijetu da naša država ne posjeduje morska zaštićena područja kao ni marinski crvenu listu. Kakvu sliku kreiramo o nama samim upravo govore rezultati i kvalitet rezultata koji se ostvaruju, a koji stručnjaci u navedenim oblastima doista primjete.

Lola: Jedan od osnovnih problema u obrazovanju u BiH je, kako navode mladi, nedostatak praktične nastave. Da li imate neki savjet za njih, iz sopstvenog iskustva?

KAHRIĆ: Nažalost, naše obrazovne institucije imaju nedostatak praktične nastave, koja je itekako bitna za usavršavanje. Naravno da uvijek ima određenih kvalitetnih predmeta koje obuhvataju i teoriju i praktični dio nastave, ali su izuzetno rijetki. Ipak, žalosno je da se mi uvijek maksimalno moramo posvetiti vannastavnoj neformalnoj edukaciji ukoliko doista želimo da uspijemo i da trebamo sami se boriti za uspjeh.

Lično, nisam imala priliku da budem angažovana u obrazovnim institucijama kroz edukaciju, jer kada bih imala priliku, neke stvari bih drugačije organizovala i radila na napretku obrazovnog sistema. Trebamo osposobiti omladinu za kvalitetan rad i primjenu određenog znanja, a prije svega da znanje stiču uz veliku dozu ljubavi prema onome što radi, jer ja kao student sam bila veoma često okružena mladim studentima koji su bili ogorčeni na trenutni obrazovni sistem da su se znali zapitati da li uopšte vole ono što studiraju.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Ostavljate utisak nekoga ko živi svoj posao i zaista voli to što radi. Šta je, zapravo, Vaš dugoročni poslovni cilj?

KAHRIĆ: Ljubav je pokretač i snaga života. Ukoliko pronađemo nešto što sam usrećuje onda se trebamo truditi da ustrajemo u tome. U svakom trenutku dolazimo u nove izazove i iskušenja, ali ih je potrebno zgrabiti i iskontrolisati. Ne trebamo biti zarobljenici naših snova, potrebno je da izađemo iz komfort zone i počnemo raditi na onome što želimo da uspijemo. Uz to, ljubav, motivacija i entuzijazam su nezaobilazni jer sve dok su oni prisutni znamo da imamo snage da se borimo i prihvatamo prepreke kao svakodnevicu. Svi ih imamo, samo se trebamo znati nositi sa njima.

Kao što sam već spomenula, nadam se da će država u budućnosti shvatiti veliki značaj ovakih istraživanja, primarno vodenih ekosistema, gdje će stanovništo biti dovoljno informisano i edukovano o navedenoj oblasti te da će obrazovne institucije uspjeti uvesti određeni segment marinske biologije. Ipak iako imamo samo 25 km obale, postoje mnoge zemlje koje uopšte ne posjeduju more, poput Austrije, koja ima razvijenu marinsku biologiju, ali od Dunava je napravila veliku atrakciju, kao da je more. Trebamo se zapitati šta bi oni tek uradili da imaju ovo malo obale koje mi posjedujemo. Trebamo znati čuvati naša prirodna bogatstva, a naša država je po tome itekako posebna, a ja upravo želim da posvetim svoja istraživanja u tom području dok još uvijek nije kasno.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije