Lole iz komšilukaNaslovna vijest

O poklonima koji nemaju cijenu

Imam tu jednu zelenu majicu dugih rukava. Znaš one stvari koje su ti za po doma, poluraspadnute, stare, udobne, možda i zamazane, ali nekako su ti najdraže jer si u njima ti ti.

Piše: Ana Kolar

Foto: Igor Dugandžić / Privatna arhiva

E, takva je i ova. Ni kad je bila nova nije bila skupa, koštala je nekih desetak eura, ali meni je već tad bila dragocjena. Nosila sam ju na svašta; na hlače, suknje, ispod nekih haljina… Toliko je zelena da je ispod jedne crvene haljine bez rukava bila genijalna kao kostim vilenjaka djeda Mraza.

Dobila sam ju za Božić prije nekoliko godina, stvarno ne znam kad je to točno bilo, ali sjećam se svih detalja. Nije bila jedina stvar koju mi je tog Božića poklonila, ali je bila posebna zbog nečega što mi je rekla prije nego je Božić uopće stigao. Baka mi ju je poklonila.

Oduvijek mi je voljela kupovati odjeću, rihtati me, da sam joj lijepa i uredna, našminkana, lijepe frizure… Uvijek sam bila kao njena neka velika lutka, jedina unuka, princeza. I ja sam bila toga svjesna, pa sam to ponekad i iskorištavala, priznajem. Kad bih htjela nešto što mi moji roditelji nisu htjeli ili mogli priuštiti, uvijek je tu bila moja baka. Kad sam htjela probušiti uši, mama nije htjela ni čuti, ali baka me odvela u Jurišićevu i poklonila mi bušenje kod zlatara. Neću zaboraviti stolac na kojem sam sjedila i kako je ona  stajala ispred mene i kasnije se divila onim zlatnim medicinkama na ušima. Naravno, poklonila mi je nekoliko pravih, zlatnih naušnica za kasnije, kad mi zaraste sve. I brinula se tih prvih nekoliko dana da mi se nešto ne upali ili zagnoji.

Isto kao što se uvijek brinula da mi ništa ne nedostaje, da imam za obući, jesti, čitati, učiti, da budem sretna.

Foto: Privatna arhiva

Tako je bilo i s tom zelenom majicom. Vidjela sam tu majicu par dana prije Božića u dućanu, bila sam s mamom i poželjela si ju kupiti, ali rekoh, budem kasnije. Jutro je pametnije od večeri, pomislih, a nisam od ishitrenih kupovina. Baka je uvijek voljela čuti gdje smo bile i što smo radile, a tako je saznala i da smo bile u razgledavanju izloga i dućana. Saznala je i da mi se sviđa ta zelena, ali bila je brža. Zeleni dugi rukavi su me već čekali kod kuće, zapakirani u neki ukrasni papir i čekali su da ih se postavi ispod bora.

Baka je bila i nestrpljiva, pa mi je unaprijed rekla da si ju ne kupim, jer je ona već to napravila. Da si radije kupim nešto drugo. Baka mi je čitala misli i uvijek je znala što me muči ili veseli ili kad se nešto događa, rijetko bih joj to uspjela sakriti.

Nekoliko godina kasnije šetala sam gradom i iza mene su hodali unuk i baka, načula sam dio njihovog razgovora i jedna rečenica mi se urezala u pamćenje. Mali je pitao:

“A, bako, kako ti meni čitaš misli?”

I stvarno, još koju godinu kasnije, moja baka potvrđuje da mi čita misli. Čak i sad, nakon što je već dugo u krevetu i katkad nije uopće u sadašnjem vremenu i trenutku, pogodi baš gdje treba. Ne dolazim joj često i zbog toga mi je žao, a donekle je to i zato što me boli ono što me pita. Znaš ona pitanja koja ne želiš, ali trebaš čuti? E, ta.

Zadnji put sam joj došla, nagnula se nad nju da ju poljubim dok spava, probudila se i razvukla osmijeh. Pogladila me po licu i rekla: “Jesi došla s plesanja?”

Osjetila sam kako gutam knedlu veličine grejpa, znala sam da je pitanje iz neke devedesetšeste ili sedme, ali je bilo na mjestu. Jer baka zna što te najviše veseli i da si najsretnija dok plešeš, iako to već desetljećima pokušavaš sakriti aerobikom, fitnessom i raznoraznim drugim aktivnostima, ali ples je ono što je baš tvoje.

Rekla je zatim da me sanjala, da sam u Italiji. Pitala me kad idem opet. Zna da sam tamo kao riba u moru, uostalom, ona i je ta koja me “zarazila” Italijom.

Svaki put me pita jedem li, kako živim, gdje je *ubaci muško ime*… Čak i kad pogriješi ime, nije to namjerno, ostala je tamo negdje gdje me vidjela najsretniju i želi mi to opet, bez obzira na to kako se taj neki zove.

Trebala bih baciti staru odjeću, pokloniti ju, reciklirati, ali zelena majica ostaje ma koliko na njoj bilo rupa i ma koliko ljudima koji mi dođu u goste smeta što je sva potrgana i iznošena. U njoj kao da je ušivena moja baka koja čita misli, želi da sam sretna, da plešem i da sam u Italiji. I svaki put kad je nosim, na sebi imam podsjetnik na ono što je bitno.

I na baku koja čita misli.

Do idućeg puta, budite sa svojim “čitačima misli” što više možete, imate ih.

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije