Hrabra LolaNaslovna vijest

Fuad Halilović, mladić koji, nakon što je pobijedio leukemiju, izrađuje perike oboljeloj djeci

On najbolje zna koliko im je podrške potrebno.

Zna, jer je i sam prošao kroz sve to.

Razgovarala: Nataša Bursać

Foto: avaz. ba / Privatna arhiva

Koliko je oboljelima od raka, osim ljekarske, značajna i pomoć porodice, okruženja, ali i cijelog društva, jako dobro zna Fuad Halilović, iz Zenice, koji je bio na obje strane ove priče. Kao pomoć i podrška, ali i kao jedan od oboljelih.

Iz tog je razloga, ali i unutarnje potrebe, podredio svoju svakodnevicu beskonačnoj pomoći svima kojima je to itekako potrebno.

Kao član Udruženja MladiCa, odnosno “Srce za djecu oboljelu od raka”, ovaj je mladić za životnu misiju izabrao pružanje pomoći oboljelima i onima koji se oporavljaju od raka.

Za te je potrebe naučio i da pravi perike. Da, Fuad izrađuje prerike za djecu oboljelu od karcinoma!

LOLA: Ispričaj nam ukratko priču o dijagnozi koja ti je uspostavljena i o borbi koja je uslijedila.

HALILOVIĆ: Razbolio sam se u 9. godini, kada mi je dijagnosticirana AML leukemija, krajem 2006. godine i tada počinje moja borba sa opakom bolesti.

Počinjem se liječiti u Sarajevu, a svoje liječenje kasnije nastavljam u Italiji, gdje sam prvi put boravio devet mjeseci i tada mi je izvršena prva transplantacija koštane srži. Poslije liječenja vraćam se u BiH i nakon godinu dana od transplantacije bolest mi se vraća.

Odlazim ponovo u Italiju gdje ostajem godinu i pol. Ponovo su mi uradili transplantaciju koštane srži i od tada sam, hvala Bogu, zdrava osoba. Moje liječenje ili moja borba za sopstveni život kako ja to volim reći, trajala je ukupno negdje oko tri godine, to jeste do 2009. godine.

LOLA: Sada, kada pogledate iza sebe, šta Vam je najteže palo u tom razdoblju? A koji je, možda bi se moglo reći, najsrećniji trenutak koji pamtite iz tog perioda?

HALILOVIĆ: U periodu liječenja najteže mi je palo to kada sam morao otići u Italiju na dalje liječenje samo sa majkom i ostaviti cijelu porodicu i sve što imam u Bosni. A najsrećniji trenutak jeste onaj kada se sve završilo poslije moje druge transplantacije i kada sam se vratio kući.

Izvor: stav.ba

LOLA: Šta želite da poručite svima koji sada prolaze kroz sve ono kroz šta ste Vi prošli, na sebi svojstven način?

HALILOVIĆ: Svima koji nažalost dođu u tu tešku situaciju želim poručiti da se bore i da budu nasmijani, pozitivni i optimistični u svojoj borbi, jer smijeh, pozitiva i optimistična misao su cilj uspjeha u tako teškoj borbi.

LOLA: Član ste Udruženja MladiCa. Recite nam nešto više o njemu, kao i svom aktivizmu.

HALILOVIĆ: MladiCe predstavljaju mrežu mladih izliječenih od raka. Aktivna smo grupa u sklopu našeg Udruženja ‘Srce za djecu oboljelu od raka’. MladiCe su takoreći osnovane 2011. godine, po uzoru na evropske grupe mladih liječenih od raka. Prisustvom na kampu u Luksemburgu, naši Neira i David donijeli su ideju u Bosnu i Hercegovinu, te 2011. godine i ozvaničili našu grupu. MladiCe trenutno broje 25 članova, a naš broj je u stalnom porastu. Neke od naših glavnih aktivnosti su: podrška oboljelim mališanima i njihovim roditeljim, volontiranje u Roditeljskoj kući, kao i u rehabilitacionim kampovima, te realizacija aktivnosti s ciljem širenja svijesti o dječijem raku.

Perike od “čarobnog prediva” za djecu koja boluju od raka

Pored ovih aktivnosti, svaka MladiCa ima svoje interese i hobije koje na neki način poveže sa Udruženjem, pa tako imamo MladiCe koje organizuju kreativne radionice sa dječicom koja se liječe, koje pomažu pri izmještanju djece na liječenje u inostranstvo, tu su i oni koju su posebno nadareni za fotografiju, zatim za pisanje, pa nam nije strano ni pisanje samih članaka ili objava na stranici Udruženja.

Našoj grupi mogu se pridružiti svi koji su liječeni od raka, a imaju 16 godina ili više. Zajedno rušimo granice i mijenjamo svijest javnosti.

Naš zadatak je da, zajedno sa timom Udruženja, radimo na vlastitom osnaživanju, edukaciji, rehabilitaciji i resocijalizaciji, te na osvještenju javnosti o raku kod djece i problemima s kojima se susreću tokom i nakon liječenja. Međutim, možda je najvrijednije od svega to što vlastitim iskustvom svima stavljamo na znanje da je rak pobjediv.

LOLA: Isto tako, član ste i udruženja “Srce za djecu koja boluju od raka”. Tu svakodnevno stvarate perike. Da li je to najzahvalniji, ali i posao koji zahtijeva puno vremena i strpljenja?

HALILOVIĆ: Da, od svog izliječenja ja sam član udruženja ‘Srce za djecu koja boluju od raka’ i to je udruženje jedno od glavnih faktora zašto sam ja danas ovakav kakav jesam i jako sam im zahvalan na tome.  Ja volim sve što je za dobrobit naše djece, a jedna stvar od toga jeste i pravljenje tih perika. Posao nije težak iz razloga što mislim da kad osoba radi posao koji voli, ne može da mu bude težak. A što se vremena tiče i strpljenja – to potvrđujem, jer stvarno treba i vremena i strpljenja da se napravi jedna perika.

Izvor: avaz. ba / Privatna arhiva

LOLA: A koliko traje proces nastanka jedne perike? I kako izgleda taj proces?

HALILOVIĆ: Proces k’o proces nije težak i komplikovan, ali zahtijeva puno vremena i strpljenja, kao što sam prethodno i rekao, a to govori činjenica da za izradu jedne perike treba negdje odprilike 15-tak dana i minimalno šest donatora kose za jednu periku. I jedna veoma važna star jeste ta da se perika pravi od prirodnih materijala i prirodne kose tako da djeca ne bi imala nikakve nuspojave.

LOLA: Šta je vaš primarni i glavni cilj u sklopu aktivizma?

HALILOVIĆ: Moj primarni i glavni cilj jeste da ljudi što više znaju o raku općenito, jer što više ljudi znaju o tome smanjuju se sve predrasude po pitanju raka. 

LOLA: Dosta sebe i svog vremena dajete u humani cilj. Da li se i dalje vidite u tom pozivu i kakve planove imate za budućnost?

HALILOVIĆ: Trenutno se maksimalno dajem u tom nekom humanom cilju, jer da je više ljudi koji se daju kao ja, svijet bi bio perfektan. Sve dok budem mogao, ja ću biti tome posvećen, a što se budućnosti tiče, to će vrijeme pokazati. Svi mi imamo neke svoje ciljeve za kojima idemo. Sada, da li ćemo uspjeti u njima, to ćemo vremenom vidjeti. Trenutno sam tu gdje jesam, a šta će biti dalje o tome puno ne razmišljam jer smatram da nam je Bog svima odredio gdje trebamo biti, tako da šta bude biće.

Pročitaj još

Od iste osobe