Zlatan Vidović: Kreiranje lika Raskoljnikova na pozorišnoj sceni bio je pravi filigranski rad

Uz pomoć ekspresije lica, gestikulacije tijela i pokreta sposobni su nam dočarati nevjerovatne priče, fantastične svjetove i najkompleksnije likove.

Jedan od mađioničara ovog zanata je i glumac Narodnog pozorišta Republike Srpske Zlatan Vidović, koji je nedavno imao životnu priliku, da na pozorišnoj sceni odglumi jednog od najupečatljivijih književnih likova – Raskoljnikova.

Sa Zlatanom smo porazgovarali o njegovim glumačkim počecima, likovima koji su obilježili njegovu karijeru i pripremama za interpretaciju glavnog lika predstave „Zločin i kazna“, Fjodora Dostojevskog, koja je odnedavno na repertoaru Narodnog pozorišta RS.

Lola: Daske koje život znače. Koliko je ova izreka tačna u Vašem slučaju? Da li su za Vas one bile jedino radno mjesto gdje ste se mogli zamisliti kada ste bili mlađi?

VIDOVIĆ: Pa svakako da ta sintagma ili izreka ima smisla u mom, a mislim i u slučaju svakog glumca, jer glumac ima tu privilegiju i čast da kreira život, da stvara uvijek iznova i iznova, tako da te daske po kojima mi imamo sreću da koračamo zaista život znače. Iskren da budem, ja sam se kao mlađi nekako mnogo više vidio kao čovjek koji će se baviti fudbalom, jer je fudbal bio moja prva dječačka ljubav, a ljubav prema pozorištu sam otkrio nešto kasnije.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Kada ste se po prvi put ozbiljno zainteresovali za glumu?

VIDOVIĆ: Negdje ulaskom u pubertet počelo je veliko interesovanje za filmsku umjetnost. Gutao sam svakodnevno po tri, četiri filma i u kombinaciji sa knjigama to je bio tas koji je prevagnuo na stranu umjetnosti, konkretno u mom slučaju glume. Sve više i više sam počeo vjerovati u to da bih i ja jednog dana mogao da stvaram nešto tako čarobno i eto, uspio sam u svojoj namjeri i želji i jako sam zahvalan i srećan zbog toga, jer je rijetka privilegija raditi posao koji zaista voliš.

Lola: Preferirate li rad na televiziji ili u pozorištu? Koja je za Vas najveća prednost jednog, a koja drugog formata?

VIDOVIĆ: U dosadašnjem toku svoje karijere mnogo više sam radio u pozorištu nego na filmu, tako da sam, uslovno rečeno, više pozorišni glumac nego filmski. Iako to nikako ne treba razdvajati, meni je jako žao što se konkretno na našim prostorima jako malo snima i mi kao glumci onda nemamo mnogo mogućnosti da napredujemo u radu ispred kamera. Ipak, stvari se i tu polako počinju pomjerati sa mrtve tačke, ali lično za mene pozorište će uvijek imati prednost i posebnu draž jer sam u njemu spoznao mnoge stvari. Pozorište je živa stvar, interakcija sa publikom, osjeti se svaki treptaj i rezultat osjetiš takoreći odmah, dok je sa filmom druga stvar, tu se može i ponoviti dubl, ali isto tako film zahtijeva ponekad mnogo veću sugestiju i to da sa minimumom sredstava pokažeš što više. I jedno i drugo su dragocjeni i zahtjevni na svoj način.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Kako su izgledale pripreme za predstavu „Zločin i kazna“ koja se trenutno izvodi u Narodnom pozorištu Republike Srpske? Šta je bio najteži dio pripreme?

VIDOVIĆ: Pripreme za ovu predstavu su trajale duže nego inače, jer je sam materijal jako obiman i zahtjevan i trebalo mu je pristupiti krajnje studiozno i analitički, kako bi se otključale sve psihološke dubine tih divnih likova koje nam je Dostojevski podario. Radili smo oko tri mjeseca i proces je bio jako zahtjevan, i fizički i psihički. Meni je lično bio ogroman izazov kako iznijansirati sve te tanane psihološke nedoumice i mučenja koja ima Raskoljnikov, kako ga voditi i tačno odrediti njegove psihičke lomove. Sve je bio filigranski rad, jer je boravak na sceni trajao preko tri sata, a pri tome pokušaj prikazivanja sve slojevitosti koju takav lik nosi ogroman izazov. Moram priznati da nije bilo nimalo lako, ali da sam zaista uživao.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Lik Raskoljnikova jedan je od najkompleksnijih koji su izašli iz pera čuvenog ruskog pisca Dostojevskog. Kakav je osjećaj bio glumiti na sceni jednog moralno podijeljenog lika kao što je on?

VIDOVIĆ: Ono što je bilo najteže u gradnji jednog od najkompleksnijih likova u dramskoj i proznoj literaturi je ta njegova dualnost koja je na granici sa nekakvim bipolarnim poremećajem, jer u isto vrijeme prikazati i njegovu ogromnu želju za moći, za tim da bude natčovjek, a opet i oslikati njegove plemenite postupke koji su izvan svakog racionalnog rezona je ono što je glumcu najizazovnije, a opet i najslađe, jer je ogromna paleta boja kojom se možete koristiti. A sad, do vas je kakva će kompozicija ispasti na kraju. Ja sam se trudio da svom liku dam što više boja i dimenzija i da ga pravdam u svakom njegovom postupku, ma koliko on sulud bio, jer ipak na kraju sve što je ljudsko nije nam strano.

Na kraju krajeva, Raskoljnikov je ispitivao granice morala i sam pojam morala, jer je njegova premisa bila da su oni koji su spremni na sve vladari svijeta. On je u jednom trenutku pomislio to isto za sebe, ali ipak su moral i savijest ono što je na kraju preovladalo u njemu. On je shvatio da nije taj viši čovjek ili prva kategorija ljudi, kako bi on rekao.

Lola: Koliko vam je potrebno da “uđete” u neki lik dok se pripremate za ulogu? Da li vam se dogodilo da se nekad nakon igranja ili snimanja i dalje nesvjesno poistovjećujete sa likom koga ste glumili?

VIDOVIĆ: To sve zavisi od veličine i kompleksnosti uloge, ali u suštini to je uvijek proces od nekih, u prosjeku, dva mjeseca, bar što se pozorišta tiče. Ali, recimo, za ulogu Raskoljnikova u predstavi „Zločin i kazna“ sam se spremao više od šest mjeseci. To je definitivno lik koji mi se najviše uvukao pod kožu i nakon premijere mi je trebao izvjesni period da izađem iz svog tog ludila.

Lola: Kako izgleda kreativni proces pripreme za neku ulogu?

VIDOVIĆ: Kreativni proces je zaista svaki put drugačiji i to je najveća čar jer nikad nije isto. Naravno da postoje određeni mehanizmi pomoću kojih usvajate lik i ulogu, ali suština je u tome da svaki put iznova učite da hodate jer jedino tako možete napredovati. Najveća zamka za glumca je podrazumijevanje nečega, sve je rad i proces, a proces traje, kao što rekoh, oko dva mjeseca od čitaćih proba, pa preko proba u prostoru (mizanscenskih) i na kraju izlaska pred publiku. Proces je za glumca najdragocijenija stvar, po mom mišljenju.

Foto: Privatna arhiva

Lola: NTokom trećeg Međunarodnog festivala Martina Mekdone održanom u Permu, u Rusiji, osvojili ste nagradu za najbolju mušku ulogu lika Kolmana Konora u predstavi „Usamljeni Zapad“. Koliko vam znače priznanja ove vrste?

VIDOVIĆ: Imali smo tu sreću i čast da smo bili pozvani na taj internacionalni festival na kom su učestvovale predstave iz 14 zemalja i sve su bile po tekstu oskarovca Martina Mekdone. Ja sam zaista bio iznenađen kad su mi javili iz Rusije da sam dobitnik nagrade za najbolju mušku ulogu na festivalu, jer je konkurencija bila zaista odlična i ogromna i dobiti nagradu u takvoj konkurenciji je zaista velika potvrda za ono što sam radio. Jako sam ponosan na čitavu ekipu te predstave jer smo imali odličan proces koji je rezultirao odličnom predstavom. A lično, meni je ta nagrada zaista jedna od najdražih u mojoj karijeri.

Lola: Imali ste priliku da često sa predstavama gostujete po regionu i Evropi gdje ste ostvarili i neke značajne uspjehe. Kakve su reakcije publike u inostranstvu i kakav je osjećaj izvoditi predstavu pred stranom u odnosu na domaću publiku?

VIDOVIĆ: Sa predstavama Narodnog pozorišta i Gradskog pozorišta Jazavac sam gostovao širom Evrope; od Rumunije preko Francuske, Rusije pa do Norveške. Moram reći da smo svuda gdje smo gostovali zaista naiši na odličan prijem, kako publike tako i ljudi iz naše struke. Velika je stvar moći predstavljati svoju zemlju na jedan takav način i vidjeti da ljudi širom Evrope cijene i poštuju naš rad i u neku ruku mu se i dive, jer uslovi u kojima mi stvaramo su za njih nepojmljivi i kad čuju u kakvim uslovima mi ponekad radimo, njihova fascinacija našim pozorištima je još veća. Kultura je veliki ambasador jedne zemlje i njenog identiteta i mislim da bi naše vlasti i ljudi koji su u položaju da nešto promjene to morali da shvate.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Sudjelovali ste u nizu različitih projekata. Postoji li neki od njih koji možete izdvojiti i koji vam je bio poseban glumački izazov?

VIDOVIĆ: Pa definitivno je kruna moje dosadašnje karijere bio rad na predstavi „Zločin i kazna“ i uloga Raskoljnikova. Veoma mi je drago što je predstava uspješna. Publika je to prepoznala, prepoznala je njen kvalitet, sale su pune i veoma je teško doći do karte za ovu predstavu. Osim te uloge, za mene su jako drage i značajne uloge u predstavama „Radnička hronika“, „Staza divljači“, „Karolina Nojber“, „Sinovi umiru prvi“ i „Usamljeni Zapad“. To su, po mom mišljenju, procesi i predstave na kojima sam dosta naučio i napredovao kao glumac. I naravno, saradnja sa rediteljima kao sto su Mladen Materić i Egon Savin i rad u njihovim predstavama je zaista ogromna škola za mene.

Lola: Imali ste priliku da glumite i u prvoj sezoni popularne domaće trilogije „Meso“, čija se druga sezona „Kosti“ trenutno snima u Banjaluci i na nekim drugim lokacijama. Kako izgleda atmosfera na setu snimanja jedne takve serije koja je na mnoge načine podigla kinematografiju Republike Srpske na viši nivo?

VIDOVIĆ: Da, serija „Meso“ je zaista početak nadam se nečeg velikog za našu kinematografiju i svakako prekretnica u dosadašnjem filmskom stvaranju kod nas. Ona je svojim kvalitetom, koji je zaista zavidan, pokazala regionu da ovdje postoje ljudi koji su talentovani, vrijedni i koji mogu praviti velike stvari. Potvrda toga je i snimanje nastavke te banjalučke trilogije. Ja sam imao sreću da snimam i jednu i drugu sezonu serije i mogu samo izraziti svoju zahvalnost sto sam bio dio tako značajnih projekata. Nadam se da će ih u budućnosti biti sve više. Atmosfera na setu je uvijek odlična, profesionalna i ljudi koji sve to vode zaista imaju razlog da budu ponosni, a samim tim i svi mi koji smo na neki način učestvovali u tome svemu. Volio bih samo da politički vrh konačno shvati značaj kinematografije za jednu državu i da počnu više pažnje obraćati na to jer, kao što sam ranije rekao, kulturni identitet je ono što nas čini narodom.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Osim glume, bavite se i režijom. Kakav je osjećaj preuzeti režiserku palicu nakon glumačkih uloga i naći se sa druge strane?

VIDOVIĆ: Prva predstava koju sam režirao bila je „Kumovanje ludom radovanje“, a uslijedila je predstava „Ljubav“. Obje predstave odigrane su u mom rodnom gradu Gradišci i prošle su jako zapaženo i uspješno. Predstava „Ljubav“ je nedavno imala i gostovanje u Beogradu, tako da sam jako ponosan na tu ekipu i na Gradsko pozorište Gradiška koje je od ove godine postalo javna ustanova.

Ja sam se oprobao u režiji jer uvijek težim novim izazovima i nekako sam pomislio da bih mogao i režirati, a kako je Gradiška moj grad u kome sam odrastao, a pri tom ima i odlično pozorište, sve se nekako namjestilo i u dogovoru sa direktorom Draškom Vidovićem počeli smo jednu za sad jako uspješnu saradnju. Uskoro počinjem da tamo režiram još jednu novu predstavu i jako se radujem tome, jer ja sam veliki lokal patriota i sve moje predstave, tj. režije, smještam u gradski milje i na taj način se nekako odužujem gradu koji me je dosta formirao i u kojem sam proveo divno djetinjstvo.

Lola: Bavljenje bilo kojom vrstom umjetnosti podrazumijeva i mnogobrojne prepreke na putu, pogotovo u našem okruženju, a to je slučaj i sa pozorišnom umjetnošću. Šta mislite o današnjem položaju jednog umjetnika u Republici Srpskoj i kako bi se on mogao i trebao poboljšati?

VIDOVIĆ: Na ovo pitanje ću odgovoriti veoma koncizno i kratko – položaj svakog građanina, pa samim tim i umjetnika, je jako loš u današnjem društvu i vremenu. Umjetnici, kao i ostali građani, se bore zaista i mnogo stvari se bazira na entuzijazmu, ali ako nema vjetra u leđa od strane ljudi koji treba da shvate značaj te borbe i tom silnom entuzijazmu će doći kraj. Ali biće bolje, u to sam uvjeren.