Hrabra LolaNaslovna vijest

SANJA LOPAR: Žena. Nafta. Cigare. I nadasve majka-lavica!

“Moja uloga ovdje danas je da vam kažem da, ne samo kao žena, djevojka, majka, sve možete postići.”

Piše: Jelena Pralica

Foto: Privatna arhiva

Slušala sam ove riječi koje su dopirale sa scene Pozorišta mladih Tuzle u tom gradu i razmišljala, brzinom svjetlosti, šta je sve žena koja ih je upravo izgovorila prošla u životu da bi tog časa samouvjereno mogla da izjavi tako nešto.

Vjerovala sam joj na riječ, jer to sam i pomislila onog momenta kad je ušla u prostoriju i kada je na trenutak, imala sam osjećaj, sve stalo, jer njena harizma je toliko jaka da prosto plijeni i doziva da je pogledate, i zapamtite.

Sanja Lopar; ne znam da li prvo da kažem novinarka ili majka ili poslovna žena ili sve to zajedno, kao bujica hrabrosti za koju riječ “ne” ne postoji i koja svojom voljom i odlučnošću može da pomjeri planinu. U njenom slučaju, konkretno, da, u ratnom vihoru, otvori aerodrom mjesecima zatvoren, kako bi spasila život rođenom djetetu.

Taj detalj iz njene zaista živopisne biografije me je, zapravo, podjednako privukao koliko i to da je novinarka starog kova, kakve su me zapravo i podstakle da se jednog dana bavim upravo tim poslom, ali i žena koja je uspjela da slomi dva monopola, reklo bi se rezervisana za muškarce – nafte i cigara. Stoga je moja želja da je upoznam, kao jednu od govornica tokom nedavno održanog Festivala savremene žene u Tuzli, bila neupitna.

“Ja sam imala, s jedne strane, jednu tragediju koja mi je zapravo pokazala moju osobnost i moj karakter, kada sam u ratnom Sarajevu, u vrlo tragičnim okolnostima, uspjela da pomjerim zemlju”, nastavila je Sanja tokom panela u Tuzli.

To je samo potvrdilo moju želju, jer ko ne bi volio da upozna nekoga ko je predstavljen kao “Sanja Lopar: Žena. Nafta. Cigare” i dadala bih, a i ona je potvrdila, majka-lavica? Priča “počinje” kada je, kao diplomirana novinarka, 80-ih godina prošlog vijeka, u jednom momentu pomislila: “A što se ja ne bih upustila u neki privatni biznis? Da radim nešto svoje, nešto za sebe?” I tu u priču ulazi – nafta.

Poslije nekih 10 godina novinarstva, imala sam silnu želju da radim nešto za sebe. I imala sam sreću da ’86. godine Sarajevo organizuje Svjetsko prvenstvo u ritmičkoj gimnastici i tada sam  upoznala neke izuzetno jake žene, s kojima sam se organizovala i mi se tad upustimo u projekat prve privatne televizije na prostorima bivše Jugoslavije – “Dobre vibracije”. Imale smo fantastičnu energiju, zajedno svaka u svom segmetnu, i želju da uradimo nešto svoje, nešto za sebe, dakle, da pokrenemo svoju firmu, kompaniju. I, naravno, prvo je pitanje bilo – šta ćemo da radimo, gdje ima najviše para. Bit je, naravno, ako ideš nešto da radiš i da zaradiš. I prvo je bilo – nafta. I kažu: ‘Sanja, kako nafta, ne može nafta, to ti je državni monopol'”, prisjeća se tih vremena.

Sanja Lopar tokom panela u Tuzli / Foto: Lola magazin

Kako je tada još uvijek imenom i prezimenom bila prepoznatljiva kao novinarka, ona je to iskoristila da nazove Antu Markovića i najavi se u  Beograd.

“Tek kad sam ušla u kabinet, rekla sam da ga trebam privatno i kažem mu ‘Ja bih željela da prodajem naftu’ i da mi treba autorizacija da počnem da to radim. Kaže on ‘Sine dragi, pa ti nisi normalna, pa gdje si ti našla baš naftu, siva ekonomija, crno tržište, nije to za tebe’, a ja mu odgovorim da on to samo poptiše, da ja imam dozvolu, a ostalo je na meni. Po povratku u Sarajevo, nas pet žena smo se odmah organizovale, jer logično je pitanje, iako mi sad imamo sve dozvole – kako napasti tržište?! Svaka telefon u ruke i zvati koga sve treba, svaka u svom domenu, i mi smo buknule, ta kompanija Sagitta (Strijela) je, mogu reći, za mjesec-dva postala izuzetno snažna, jer smo bile prve na tržištu sa jednom takvom pričom”, pojašnjava Sanja.

A onda je, jednog dana te 1992. godine sve stalo, sve se raspalo u bukvalno jednom danu.

“Sve je završilo u plamenu, kao i naša kuća, i tada zapravo počinje naša sarajevska priča, slična pričama mnogih sarajevskih porodica”, dodaje ona.

Njen sin Saša, tada dječak, je sa još petnaestak djece teško ranjen 13. septembra iste godine, dok su se igrali ispred zgrade. Imao je gelere u mozgu, plućima, svud po tijelu. Njegovo ranjavanje se desilo, kaže Sanja, u najgorem mogućem trenutku, kad je sarajevski aerodrom bio blokiran i zatvoren tri mjeseca, a dijete je, da bi preživjelo, moralo izaći iz grada što prije.

“I tad se upravo u meni desilo žena, majka, lavica; šta da ja uradim kad ti svi kažu ‘ne može’, ‘ja ne mogu ništa’, ‘naše ruke su svezane’, ali ja to jednostavno nisam prihvatala i rekla sam ‘To dijete će živjeti’ i rekla sam ‘Ko je zatvorio aerodrom, taj će ga i otvoriti’. Vi kažete ‘Ne može’, a ja kažem ‘Može’ i ja vam garantujem da ću ja u 24 sata taj aerodrom da otvorim. I ja sam taj aerodrom otvorila za 24 sata”, prisjeća se Sanja i dodaje da tad nije mogla da pojmi da je sudbina sve povrijeđena djeca tada bila neizvjesna, jer “neko nije mogao ništa da preduzme”.

Sa Sanjom tokom Festivala savremene žene u Tuzli / Foto: Lola magazin

Naravno, ona nije bila sama, iza nje je stajala ekipa novinara, jer ju je upravo taj novinarski instinkt odveo do RTV doma, svjesnu da od tog slučaja mora napraviti priču, koja će okrenuti zemaljsku kuglu i pobuditi interes. Novinari su odreagovali i uradili priču koja se istu noć zavrtila na američkim stanicama i sutradan su je zvali iz kabineta tadašnjeg američkog predsjednika Džordža Buša Starijeg.

“Njegov sekretar mi je rekao da mi je predsjednik Buš poručio da me Amerika čeka, da će dijete biti hospitalizirano, rehabilitovano, da ću u Americi odmah dobiti posao, da imamo smještaj. ‘Super’, kažem ja, ‘ja sam počastvovana, ali da bih ja došla do vas, ja moram poletiti iz Sarajeva. Možete li tu nešto da uradite?’ ‘Nažalost ne, jer Amerika još nije zauzela poziciju između zaraćenih strana, ali očekujte neki papir tokom dana’ Kasnije dobijam dokument s potpisom predsjednika Buša i drugi koji je potpisao Butros Butros Gali, a koji mi donose iz UNICEF-a, odakle govore da ćemo samo ja i moje dijete ući u avion Filipa Moriona, koji je napustio pregovore iz Ženeve da bih ja mogla sa svojim djetetom i ljekarom avionom otići iz Sarajeva, jer samo se na njegov avion nije pucalo. Sad zamislite taj toliki tupoljev, u koji staje toliko toga, a samo moje dijete, ja i doktor te dvojica lagano okrznutih francuskih vojnika izlazimo iz Sarajeva”, priča Sanja i dodaje da su je tokom leta pitali gdje želi da slete te da su joj po dolasku u Zagreb rekli da je najbolje da potraže pomoć u Švicarskoj.

Uspjeli smo da dođemo do Ženeve, tako da sam ja tamo od tog 6. oktobra ’92. Prihvatili su nas i pomogli su nam, iako sam dvije naredne godine bila razdvojena od svog muža. Naš sin Saša je dobro, danas ima 35 godina, finansijski je stručnjak, oženjen je, a ja sam baka dvije unučice. To je, znači, priča koja ima srećan kraj, ali još više poruka da ne treba niko da prihvati ‘ne’ kao odgovor i da je sve moguće u životu”, ističe Sanja.

A onda je, nešto kasnije, nastupio dio priče “cigare”. Govori da je imala sreću da upozna neke vrlo bitne ljude u finansijskom svijetu, gdje su joj ponudili da uđe u partnerstvo u jednu ženevsku korporaciju, jer su, kako kaže, imali interes da finansiraju ratne zone na području bivše Jugoslavije. I svi ti muškarci oko nje, koji su svi redom bili jako bogati i moćni, sve i jedan je pušio tompuse.

“E, tad su mi objasnili da i nepušači mnogo lakše podnose dim ako u isto vrijeme konzumiraju tu cigaru sa pušačima. I imali su potpuno pravo! E sad zamislite, ja sam uzela tu cigaru i gledam svoju ruku i razmišljam ‘Gdje će ova ženska ruka s tom cigarom. Ne ide nikako’ I onda sam rekla ‘Pa čekaj malo, ti imaš nekakvu funkciju, nekakvu poziciju koja je ravnopravan tom istom muškarcu do sebe, pa zašto ja, zato što sam žena, nemam pravo na to?’ E pa ja ću potpisati taj svoj karakter i tad sam i ja počela javno da puštim te cigare. I jednostavno je došlo do nekakve simbioze između mene i te cigare, napravila sam takav lifestyle i to je zapravo nekakav moj potpis. Mene ćete rijetko vidjeti bez te cigare, jer ja stvarno uživam u toj cigari”, dodaje.

Foto: Privatna arhiva

I onda je, nešto kasnije, pomislila zašto da sama ne napravi cigaru. Imala je sreću, kaže, da poznaje jednog Kubanca, koji u Ženevi živi sa suprugom i kćerkom, a čija porodica na Kubi rola tu čuvenu cigaru, dok im je fabrika u Nikaragvi. Od njega je tražila da naprave cigaru samo za nju, po njenom ukusu, ali ne cigaru za prodaju, već samo “za njenu dušu” i da u njoj uživa sa bliskim ljudima.

“Uslijedile su dvije godine pokušaja da dobijem taj balans koji je danas prepoznatljiv u svijetu. Svoju cigaru danas plasiram direktno i lično ja,  samo na mjesta koja lično odaberem i to nije, dakle,  masovna proizvodnja, već serija za meni posebne ljude. Tada smo se odlučili i za jedan uski ring na cigari, na kojem smo napisali Sarajevo. Zašto Sarajevo – moja prva cigara, koja danas slavi 10 godina, je dobila ime po mom rodnom gradu iz razloga što sam ja odabirom tih listova dobila aromu koja me podsjetila na onu koju širi kafa u pržunu i to me vratilo u moje Sarajevo. Poslije je nastala druga, treća…, a od 2013. godine ta je priča krenula i u komercijalnom pravcu, kroz našu porodičnu firmu. Ja sam prva Evropljanka u svijetu koja ima svoj cigara brend i koja je uspjela da uđe u tu sferu i sve to je zapravo pokazatelj onoga što sam ranije rekla – da sve možemo postići kada se u to srcem i odlučno upustimo”, govori Sanja za Lolu i pojašnjava da su njene cigare potpuno prirodne i bez ikakvih hekmijskih dodataka ili pojačivača okusa ili mirisa, po čemu se i izdvajaju u odnosu na druge.

Navodi da je, ipak, i dalje muškarcima lakše da uspiju u poslovnom svijetu, jer im je to donekle više “u genetskom kodu”, ali i stoga što se i danas na žene češće gleda na način “Idi kući i kuvaj mužu” ili ” Ostani i podiži dijete”, a ne kao na jednu poslovnu ženu koja zaista ima izuzetne kapacitete jer žene, kako Sanja ističe, “zaista mogu napraviti čuda”.

A ona, pa poručuje da kroz ovu svoju malu životnu priču može da posluži kao primjer, kao neko ko može da pokreće, stvara i mijenja, da istražuje, pita i ne pristaje na “ne”.

Jednom novinar, uvijek novinar! I to mi mnogo pomaže u poslovnom svijetu. Jer novinar istražuje, on neće neće prihvatiti jednu informaciju kao krajnje stanje, novinar se raspituje,uzima informacije sa više strana. Tako da je to i prednost, ali s druge strane, to vas može malo usporiti, jer se posvećujete mnogim detaljima, i onda shvatite da će tu neke stvari da idu puno teže i ti se, logično, zapišta da li želiš da gubiš vrijeme na tome. Ali, ja ću definitivno umrijeti kao novinarka, ne tako što ću pisati ili izvještavati, već razmišljajući kao novinarka“, zaključila je Sanja.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije