I nju i moju mamu i susjedu, ali i tvoju su pretukli i vrijeđali oni koje je voljela

Neću zaboraviti jednu njenu frendicu s kojom su se, u razgovoru, redovito sprdali. Naime, frendica je bila u kriminalno lošoj vezi, godinama. I uredno bi dolazila na kave s onim velikim sunčanim naočalama kako bi prekrila da joj je, citiram: “Pao špinat iz škrinje direktno na oko.”

To nasilje se, nažalost, toliko često ponavljalo da je postala predmetom sprdnje. Pričalo se da zašto joj uvijek padne baš špinat, da kako nije naučila otvarati škrinju, zašto ne kupuje svježi špinat, a ne ovaj zamrznuti u kocki jer onda ne bi imala šljive po očima svako toliko…

Da, priznajem, bilo je uobičajeno rugati se nečemu što nikako nije bilo dobro ili lijepo, ali na to ruganje je na neki način sama pristala ne poduzimajući ništa da bi izašla iz veze u kojoj ju se sustavno maltretira i tuče. Da je to htjela tada, sigurno bi joj svi pomogli i ostavila bi ga. Imala je svoje razloge zašto joj je više odgovaralo prozirno lagati o misterioznom špinatu, nego biti bez sunčanih naočala i straha da će joj i tog dana razbiti glavu.

Tek sad, više od desetljeća kasnije, shvaćam odnosno procesuiram što je tad u razgovoru bilo ajmoreć normalno, a danas mi se okreće želudac na samu pomisao.

I nju i moju mamu i moju susjedu, ali i tvoju susjedu, prijateljicu, sestru su ne jednom zašamarali, pretukli, počupali za kosu, izvrijeđali, šutnuli nogom…

Tko? Oni koje je najviše voljela. Dečki, muževi, partneri, očevi…

Zašto? Jer mogu. Jer je slabija i jer je žensko.

I ti si pročitao ili čuo da je nekome pala vaza na glavu, slučajno se udarila u rub police, pala s kreveta i natukla rebra… Svi smo, manje ili više, čuli i vidjeli takve stvari. I rijetko kada reagirali kako i kada treba. Za svoju mamu i tetinu prijateljicu nisam mogla reagirati, jer sam bila djevojčica koja je tek išla u osnovnu školu, ali sam vrištala toliko da me cijela zgrada čula. Mislim da je čak i u par navrata i policija intervenirala. Ne mogu sa sigurnošću reći jer se puno toga ne sjećam, potisnula sam mnoge ružne stvari i ne mogu ih izvući na površinu.

Ali mogu reagirati sada, jer nije prekasno. Ok, žene koje su tukli u vrijeme mog odrastanja su sada većinom na sigurnom, u miru i daleko od zlostavljača, ali tolike žene i cure i dalje proživljavaju isto. Zovu me, pišu mi, javljaju mi da su pretučene, da ju je dečko gurnuo niz stepenice, da ju otac ne želi primiti nazad doma jer “sama si je birala za koga će se udati”.

Prije neka dva mjeseca naletjela sam na Fejsu na projekt u nastajanju, odnosno poziv jednog fotografa da napravi serijal fotografija pretučenih djevojaka i žena kako bi ukazao na nasilje koje nas okružuje, ali ga možda ne vidimo iza zatvorenih vrata stanova i kuća. Ni sekunde nisam razmišljala i rekla Robertu da računa na mene jer želim biti dio te priče baš zbog špinata, mamine longete, prijateljice koja je čudnovato pala niz stepenice i zadobila podljeve na vratu… Osjećala sam dužnost pokazati svijetu i društvu gdje živimo.

Ne, mene osobno, barem za sada, nitko nije pretukao, bacio u zid, zašutirao nogom, nadam se da neće, ali ne mogu to znati. Kao što nisu znale niti sve one koje su to prošle.

Nisu znale da će im osoba koja im se zavukla pod kožu, u srce, u krevet i u život biti najgore što im se moglo dogoditi.

Ljudi smo, i griješimo, želimo voljeti i biti voljeni, pa oprostimo i ružnu riječ ili povišen ton jer, jebiga, ni mi same nismo savršene, ali nekad taj povišen ton ne shvatimo kao alarm da slijedi nešto još gore i da je osoba koja galami na nas kadra za nešto puno gore i bolnije od vikanja.

View this post on Instagram

Projekt Roberta Gojevića je jučer i službeno krenuo, i mogu vam konačno pokazati o čemu se radi, a radi se o nečem jako snažnom, bitnom, potresnom i surovo realnom. Podržite projekt, pisat ću vam još o tome kad sve bude gotovo, a na Robertovom fejsu, Loli i Blogledalu pratite novosti, svakodnevno fotografije drugih žena i tako… Zajedno smo jače! ? #robertgojevic #robertgojevicphotography #blogledalo #ambrotype #spasime

A post shared by Blogledalo (@blogledalo) on Apr 10, 2019 at 2:19pm PDT

Pa oprostimo i šamar, dva, možda i neko naguravanje, jebiga, i ti si bila glasna i ti si svašta rekla. Ali tu su sad još i zajedničke stvari, krediti, djeca… Ne možeš to sve zaboraviti zbog dva šamara. Oboje to znate. Samo što ti vjeruješ da će se promijeniti, i da će ostati na dva šamara, a vrlo vjerojatno neće. I urlat će i na druge, na tvoju djecu koja će sve to gledati i vrištati dok se skrivaš u kutu kupaonice, tamo između školjke i kade. Urlat će na tebe dok te mlati, nećeš biti princeza nego baš suprotno, pitajboga što si mu ovaj put skrivila, optužit će te da je problem u tebi, a ako je dovoljno dobar manipulator u to će te i uvjeriti. Da si ti kriva za to što ti on radi.

A nisi. Kriva si samo jer si vjerovala da neće uopće i da neće opet, kriva si jer ostaješ, ali misliš da je tako najbolje. Šutiš, jer misliš da je tako najbolje.

Brineš za djecu da ne vide i ne čuju, a znaš da tome nije tako. Pokušavaš im nadoknaditi sve što možeš, mijenjaš sebe samo da se opet ne dogode šamari, šake i psovke, ali niti to nije dovoljno jer, realno, nisi ti ono što njega okida. Taj dan to može biti situacija na poslu, računi, utakmica, stanje u prometu… I najmanja stvar je dovoljna da se kompleksaš ide “liječiti” na slabijem, u ovom slučaju na tebi. Ali ti i dalje nekako pronalaziš mir jer je stao “samo” na tebi ili “samo” na šamarima. No, svatko ima neku crtu nakon koje više ne ide, pitanje je samo koja je tvoja i hoćeš li ju preživjeti.

Foto: Robert Gojevic / Privatna arhiva

Sjedila sam tamo te subote, na Robertovoj terasi, okružena nepoznatim ženama i curama i uživala u razgovoru dok me Zvončica “udešavala”. I dogodilo se nešto meni nezamislivo. Divila sam se njenom umijeću šminkanja, preciznosti i stručnosti i istovremeno, kad sam vidjela svoje lice u ogledalu, plašila sam se i užasavala. Gadilo mi se sve u tom prizoru, iako je Zvončica napravila fantastičan posao, a kasnije i Robert, meni je cijelo vrijeme u grlu bila knedla jer je sve bilo toliko realno napravljeno i osmišljeno da te, hoćeš-nećeš, potakne na razmišljanje i zamisliš se nad svojim životom.

Vrtiš u glavi situacije koje si prošla s nekim ljudima, što je moglo biti, a što je bilo, prisjećaš se tuđih rana i posjekotina, zahvaljuješ životu što nisu tvoje, što ne znaš kako je kad te boli lice, a srce ti se raspada.

S jedne strane nisam mogla prestati gledati sebe u ogledalu, s druge strane mi se sve skupa gadilo. Jer mi se jednako gadi i kad čujem da netko na nekoga viče ili udara slabijeg od sebe. To što sam osjećala pri pogledu na sebe pretučenu bila je, rekla bih, normalna reakcija. Isto kao što pretučeno lice, nije normalna situacija.

Ipak, pokušala sam šminku zadržati što dulje na sebi i napraviti eksperiment. Kad je snimanje odavno bilo gotovo trebala sam krenuti prema doma i čekala sam dragog da dođe po mene, dočekala sam ga “pretučena”, ali sam to smetnula s uma i automatski krenula prema njegovim usnama i tražila pusu. Nije me mogao poljubiti. Kaže, ne može me takvu gledati. Bila sam sretna jer imam takvog pored sebe. Sjela sam na suvozačko mjesto i vozila se s njime, tako “pretučena” kroz čitav grad. Nažalost, već je padao mrak pa se moje ogrebotine i rane nisu jako vidjele, ali zanimalo me kako reagira okolina na tako nešto. Zanimalo me bi li me itko išta pitao kad bih, primjerice, takva sjela u tramvaj ili u neki kafić i naručila kavu. Zanimalo me kako bi neki konobar reagirao da mu mrtva hladna, pretučenog lica, kažem da mi donese čašu vode.

Bi li me pitao što mi je, bi li samoinicijativno nazvao policiju, bi li mi donio još nešto osim onoga što sam naručila? Bi li reagirao ikako?

Nažalost, nisam to sve mogla ispitati jer nisam bila sama i nisam htjela dečku raditi neugodnosti, pogotovo ne u vrijeme kad je danas dovoljno izvaditi mobitel i staviti djelić sekunde na internet i napraviti sranje čak i onda kad ga nema. A ljudi će napraviti baš to, reagirat će na nešto što je lažno i reagirat će ekspresno i krivo, u krivom kontekstu ili bez konteksta, ali kad se nešto zbilja događa, onda se broj onih koji će reagirati umanjuje na toliko smiješnu cifru da ne znaš bi li se smijao ili plakao.

Foto: Robert Gojevic / Privatna arhiva

Tako je i bilo kad su Robertove fotografije počele izlaziti u javnost, na društvenim mrežama. Na prvu BRAVO, SVAKA ČAST, UZ VAS SMO!, na drugu još nekako, već na trećoj ili četvrtoj fotografiji interes pada (ali i Fejs algoritam mu ne ide na čast) jer ljudi ne žele znati i vidjeti istinu. Pogotovo ne na društvenim mrežama, gdje se ganjaju snovi i uljepšane verzije života.

Istina je ta da se nasilje događa i u trenutku dok ovo pišem, ali i u trenutku dok netko ovo čita, a Robertov projekt, ako spasi makar samo jednu djevojku ili ženu od premlaćivanja, je uspio.

I mi svi koji stojimo iza “Žene šute i skrivaju svoje lice” možemo biti i jesmo ponosni što smo dijelom jedne bitne priče.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.