Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Nisam bila tatina princeza, al ću biti svoja

Bilo je lijepo vrijeme, našminkala sam se, sredila, odjenula nešto što me čini sretnom, otišla do grada, kupila sama sebi cvijeće i prošetala za ruke.

Piše: Ana Kolar

Foto: Igor Dugandžić / Privatna arhiva

Dan za poželjeti. Bez obaveza, stresova, rokova, samo uživanje u vremenu, gradu i Njemu. I sebi kakvoj dugo nisam bila, zadovoljnoj sebi.

Bez plana i programa krenuli smo u jednom smjeru, zatim u drugom, kamo me srce vuklo jer sve je zeleno, rascvjetalo, sve miriše i želim što više toga vidjeti. Pozdravljam ljude, namigujem u prolazu, mahnem, kimnem glavom, svi kao da su izmilili na sunce i jedva dočekali ono pravo proljeće.

Rekoh mu: “Ajmo do mog brata, vjerojatno su otvorili terasu i možemo u miru popiti kavu sad kad nema puno ljudi!”

Krenuli smo, sva sretna sam maltene doskakutala do kafića u kojem moj brat radi, ugledala sam ga još s ulice i kako sam ulazila u kafić tako mi se šira slika kristalizirala. Dva koraka su bila dovoljna da na šanku primijetim smeđu jaknu na nejakim leđima. Jaknu koju je kupio još dok sam živjela s njima. Pozdravila sam brata, ugledala jaknu i u manje od sekunde bila sam vani.

Dragom ništa nije bilo jasno, samo je krenuo za mnom, a ja sam buncala: “Stari. Stari je unutra. Ne želim…”

Shvatio je da sam za dlaku izbjegla prošlost koju ne želim više imati u svom životu. Otišli smo u drugi kafić, popili kavu, uživali u suncu, nazvao me brat da mi kaže da mu je žao što me nije upozorio, ali u tom kafiću često nema signala (i stvarno nema), ali da je stari otišao, pa ako hoću da skoknem na kavu. Nisam htjela, presvježe mi je bilo.

Sjedila bih tamo i prisjećala se pogleda na smeđu, već ispranu keper jaknu na nejakim leđima. I osjećala bih sve što osjećam danima nakon tog skorog susreta.

Pitao me dragi sinoć o čemu ću pisati u novom tekstu, rekla sam da nemam pojma jer imam toliko ideja i ne mogu se odlučiti. Spomenula sam mu i taj susret, ovaj o kojem sam se upravo raspisala, ali nije mu bilo jasno čemu opet izvlačiti prošlost na površinu. Rekla sam mu da nije svjestan zašto se nisam htjela vidjeti s njim.

“Znaš li zašto ga nisam htjela vidjeti?”

“Zato jer je bio ‘otac stoljeća’?”

“Ne. Zato jer bi mi rekao da sam debela.”

Foto: Igor Dugandžić / Privatna arhiva

“Čekaj, šališ se!”

“Ne. Cijeli moj život, otkako znam za sebe, taj čovjek je ljude samo kritizirao, bez argumenata i pokrića, ali nikad i pohvalio.”

“Pa jesi li sad svjesna što si rekla, da si si sama odgovorila na sve?”

“Jesam, ali to ne umanjuje bol i sve trenutke zbog kojih sam se zbog njega osjećala kao govno. Sve obroke koje sam si oduzimala, sve kreme protiv celulita koje sam si utrljavala već sa 12 godina, sve hlače u koje sam htjela ući onda kad su sve bile preuske…”

“Ana, je li dosta? Ja ti mogu reći stopetnaest puta da si prekrasna, jer jesi, a ti ćeš se i dalje loviti na nešto što je netko do koga ti nije stalo rekao prije 20 i više godina?”

Stala sam. Nisam htjela dalje o tome pričati, jer je bilo uzaludno. Trošila sam vrijeme s osobom koju volim na osobu koja me povrijedila više nego ikad itko.

Prošlo je nekoliko sati, sjetila sam se mnogih prijatelja i prijateljica koji više nemaju tatu ili ga nikad nisu ni imali. Osjećala sam se ružno jer bih trebala biti zahvalna što je moj otac živ i tu, mogu ga vidjeti i čuti kad poželim, a mnogi nemaju tu privilegiju.

Ali ja tu privilegiju ne želim iskoristiti. Ne želim ga vidjeti, čuti, znati da postoji. Nije da ga ne volim, kao što on kaže, samo ga ne cijenim i ovakav kakav je u životu mi nije potreban. Dapače, toksično ga je imati u životu.

Ali, to mi je tata… Da, i? Ne jednom je izrečeno i napisano da si roditelje i obitelj ne možeš birati. Ali možeš birati hoćeš li im biti vreća za udarce ili ćeš im biti, i oni tebi, mirna luka, sigurnost i ljubav. Davnih dana sam odabrala da nikome, pa ni svom rođenom ocu, neću biti vreća za udarce.

Bila sam dijete, još u pubertet nisam zakoračila do kraja, ali nisam dala da se na meni netko iživljava, da na meni liječi komplekse i da mu ja budem kriva za sve neuspjelo u njegovom životu. Jer netko mora biti kriv. To je takva vrsta osobe, nikad nije on kriv, uvijek je netko drugi. A ja sam, prečesto, bila pri ruci da budem baš to – dežurni krivac.

Zašto? Jer sam žensko. Jer ne mogu biti krivi moji burazi za nešto što je napravila moja mama, baka ili sestra. Nemamo isti organ među nogama, pa tako ne možemo imati iste postupke, odnosno ne možemo biti krivi za isto. To je logika mog starog.

I sad, debelo u tridesetima, u vrijeme kad se manje više sve pokušava izjednačiti i ublažiti, kad mi politička korektnost dobrim dijelom ide na živce jer ne volim da se sve doživljava doslovno ili osobno, jer nije baš uvijek tako, vidim da imam problem. A za njega je kriv baš taj kojeg izbjegavam na ulicama i u kafićima. Kritiziram i bojim se.

Ne ponosim se svime što sam postigla, a kažu, trebala bih. Ima dana kad sam si najružnija i najdeblja na svijetu i ne želim izaći iz stana jer što ako me netko vidi. Ispričavam se ljudima što nisam nalakirala psorijatične nokte (koje imam zbog njega jer ih ima i on), a oni me u čudu gledaju jer to nisu ni primijetili. Ispričavam se jer se nisam našminkala i za samu sebe govorim da izgledam kao govno, pa mi ljudi govore da ne serem, da koji mi je vrag… A ja sve ne znam odakle mi to, otkuda čupam da sam debela, psorijatična, neugledna i neuspješna.

Pogled na smeđu, ispranu keper jaknu odgovorio mi je na sva ta pitanja. Kad sam trebala biti princeza, najljepša djevojčica u njegovom životu, bila sam niska s debelim nogama, pardon, “jakim”. Kad sam trebala biti tatin ponos jer sam plesala najbolje u svojoj plesnoj grupi, nije mu bilo dovoljno da me iz iste ne ispiše, jer što će mi to. Svake godine kad bi došle one razredne fotografije, mrzila sam trenutak kad bi moj otac uzeo tu fotografiju i proskenirao svakoga iz razreda, ali ja nisam bila najljepša. Niti blizu.

Imala sam male sise, veliku guzicu, crveno čelo, ružne prste na nogama (koji su identični njegovima), tanku kosu, krive zube… Nikad nisam dobila pusu za peticu iz škole, pusu za crteže kojima su se drugi divili, zagrljaj za osvojeno drugo mjesto na natjecanju u plesanju (ne bih ga dobila ni da je bilo prvo mjesto)…

Prođu godine i shvatiš da si potrošio puno previše vremena na dokazivanje, ispričavanje i opravdavanje. Bezrazložno i bespotrebno opravdavanje za vlastito postojanje.

Bila sam si lijepa taj dan sve dok nisam ugledala tu smeđu, već ispranu keper jaknu na nejakim leđima. Nakon toga poželjela sam otići doma, skinuti se u pidžamu i ostati u njoj dok si opet ne budem lijepa. To sam i napravila. Jer sam budala koja i dalje pati za onime što nikad nije dobila, a to je tatina ljubav i zagrljaj. Nikad nisam bila tatina princeza, a nikada ni neću biti.

Ali mogu biti princeza samoj sebi. Ne treba mi tata, ne više.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije