Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Fotograf Robert Gojević za Lolu: Ljubav i nasilje se danas jednako tretiraju

Fotograf, slikar, ilustrator, grafički dizajner, svojevremeno osnivač i glavni urednik međunarodnog fotografskog časopisa BLUR magazine.

Razgovarala: Jelena Pralica

Foto: Gordan Ukić / Privatna arhiva

Robert Gojević je sve to i uz to umjetnik koji poziva na društvenu angažovanost.

To, između ostalog, potvrđuje i svojim posljednjim projektom, a mnogi su iza njega, o kojem je i Lola Ana Kolar nedavno pisala u svom autorskom tekstu – zašto je odlučila da bude model u foto-priči koja kroz unikatne portrete rađene starom tehnikom „mokri kolodij“ progovara o nasilju nad ženama i djecom.

Sam autor, koji se ovaj put našao i ispred objektiva te na taj način, kako kaže, želio da se solidariše sa modelima, ali prvenstveno sa žrtvama nasilja, govori da projektom  „Žene šute i skrivaju svoje lice“ protestvuje protiv nasilja nad ženama i djecom, zapravo protiv bilo kakvog nasilja. Jer, umjetnost je i to – način da ukažemo na nešto, da kritikujemo društvo i način života, a Gojević ističe da boriti s društvom u kojem živimo i ne zna drugačije osim kroz umjetnost.

“Osobno sam užasnut kako na našim televizijama u kutu ekrana stoji ista oznaka upozorenja za koje životne dobi je primjeren sadržaj. Ako slučajno u filmu ima nekih ljubavnih scena one se tretiraju jednako kao nevjerojatno okrutne nasilne scene kojima današnji filmovi i serije vrve u nevjerojatnim količinama. Ljubav i nasilje jednako se tretiraju”, govori Gojević za Lola magazin.

Robert Gojević je rođen 1968. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Fotograf je ranih fotografskih procesa iz 19. vijeka te kolekcionar Hrvatskih fotografija iz istog perioda. Učestvovao u više samostalnih, kao i grupnih izložbi. Dobitnik je više priznanja i nagrada za svoj rad, a za Lolu govori o tome zašto se u eri digitalne fotografije okrenuo onoj koja se pojavila prije pojave fotografske industrije, o radu u nekim poprilično zaboravljenim tehnikama i njihovom karakteru i osobnostima, kao i o pričama koje nastoji ispričati portretima koje radi, ali i tome koja i kakva, zapravo, priča stoji iza pomenutog projekta koji(m) poziva da ne zatvaramo oči i ne ćutimo pred nasiljem.

Projekat “Žene šute i skrivajus voje lice” / Foto: Privatna arhiva

Lola: Robert Gojević, profesionalni fotograf. Ko je Robert Gojević?

GOJEVIĆ: Pitanje na koje je nekako uvijek teško odgovoriti, jer koliko god mi imali neko razmišljanje i poimanje sebe, uvijek je pitanje kako se to projicira pred očima drugih. No da, profesionalni fotograf i još važnije, iskreni zaljubljenik u fotografiju, i to u njenom iskonskom obliku – baš usprkos današnjoj hiperprodukciji i pokušaju da sve učinimo savršenim, pa i fotografiju kao takvu.

Mislim i da mogu reći da sam onaj koji pliva uzvodno, baš svemu i svima usprkos, što eto pokazujem uostalom i odabirom stare fotografske tehnike čime sam si zadao nimalo lak, još manje popularan zadatak, ali oni koji me poznaju, rekli bi – ništa čudno i neočekivano. Ne odudaram od velike većine ljudi, uostalom iznimno mi je važan moj mir, moja obitelj, ali isto tako velik dio mene je nepopravljivo razigran, nezadovoljan prosječnim odgovorima i situacijama i umjetnost je moj put kojim mogu doprijeti do ljudi, prenijeti neke poruke… barem volim vjerovati da je to tako. Optimistično nepopravljivi pesimist. ?

Lola: U svom radu primjenjujete različite istorijske tehnike, a pogled na ono što radite budi u čovjeku nostalgiju ili ga bar podsjeti na fotografije koje smo viđali kod baka, u starim škrinjama na tavanu. Kako ste se u eri digitalne fotografije okrenuli nečemu što seže u 19. vijek?

GOJEVIĆ: Danas je fotografima iznimno teško skrenuti pažnju na sebe. U ovih 180 godina, koliko fotografija postoji, odavno je sve rečeno. Digitalna fotografija omogućila je nezamislivu hiperprodukciju. Prisiljeni smo pregledati beskonačno more fotografija, prosječnih i običnih, kako bi pronašli što nam se sviđa, a s druge strane nemamo ni vremena za to. Ogroman apsurd jer nam je tehnologija uvijek bila prezentirana kao nešto što bi nam trebalo olakšati život na način da imamo više vremena za sebe, a dobili smo samo ubrzani život koji nas melje i uništava. Zato sam se okrenuo fotografiji koja je nastala prije pojave fotografske industrije. Usporio sam drastično svoju fotografsku kreativnost, a s druge strane skrenuo pažnju na svoj rad.

Lola: A zašto baš portret?

GOJEVIĆ: Klasične portrete danas vrlo rijetko viđamo. Vrlo rijetko imamo prilike zagledati se u oči portretiranih, vidjeti dubinu i iskrenost u njima. Danas vladaju selfiji, kreveljenje i lažno predstavljanje sebe sa željom da se nekog dojmi. Uobičajeno je napraviti masu fotografija kako bi se izabrala jedna na kojoj se sami sebi sviđamo, kao da je lice nešto što biramo. Ukoliko nismo lijepi i veseli, kao da manje vrijedimo.

Moja fotografija je drugačija. Prije svega, ekspozicija traje pet sekundi (minimalno) što, prema teoretičarima fotografije omogućava, usisavanje aure modela. Zbog toga, sasvim suprotno očekivanoj ukočenosti, takva fotografija ima nevjerojatnu životnost. K tome, nikad ne radim dvije iste ili više njih, kako bih izabrao bolju fotografiju. Taj luksuz nije primjeren ni dobrodošao za ovu tehniku fotografiranja. Zato je to moje prkošenje hiperprodukciji. Većina mojih modela, zasigurno više od 90 posto njih, fotografirano je samo jednom. Dakle, jedna jedina fotografija i to je to.

S obzirom da su većina portretiranih poznata lica iz kulturno umjetničkih krugova ljudima je tako nešto nezamislivo. Na primjer, kad sam fotografirao Radu Šerbedžiju, dozvolio sam si luksuz da napravim čak tri portreta, ali sva tri se drastično razlikuju i jedan s drugim nema apsolutno ništa.

Budući da se zbog duge ekspozicije ne mogu snimiti prirodni osmjesi, te fotografije su uglavnom vrlo ozbiljne, ali su toliko posebne i životne pa ih mnogi koriste kao službene fotografije.

Foto: Privatna arhiva

Lola: Portrete radite kao unikatne fotografije na staklu, starom tehnikom „mokri kolodij“. Za laike, o čemu je konkretno riječ?

GOJEVIĆ: Riječ je o fotografskom procesu nastalom prije pojave fotografske industrije, tehnici u kojoj je fotograf kemičar koji sve kemikalije sam priprema. To je fotografija koja bilježi UV skalu boja za koju ne postoji svjetlomjer. Modelu se iza glave montira takozvani držač glave kako ne bi bilo pomicanja, kako bi fotografija ispala oštra u predjelu očiju. Uz mjesto eksponiranja fotografije nužna je tamna komora jer se fotografija mora odmah razvijati i fiksirati. Ukratko, to je unikatna ručno izrađena fotografija koja se izrađuje identično kao iz vremena kada je ona nastala 1851. godine.

Ovim procesom moguće je napraviti pozitiv na staklu, takozvanu ambrotipiju, pozitiv na metalu, takozvanu ferotipiju, ili negativ na staklu koji služi za kasnije umnožavanje na papiru, također unikatnim fotografijama jer se svaka fotografija pojedinačno izrađuje i nijedna kopija nije identična drugoj.

Lola: U svijet u nema baš mnogo umjetnika koji primjenjuju taj fotografski proces. Zbog čega ste Vi jedan od njih?

GOJEVIĆ: Vjerujem da ih nema više od 500-tinjak u svijetu, a možda i manje jer je neki vrhunac interesa bio prije par godina, a znamo da danas rijetko koje stvari zadrže interes na duže staze. S druge strane, ta fotografija je vrlo nestabilna, komplicirana i zahtjevna, dakle sve ono od čega naša civilizacija bježi glavom bez obzira.

Zbog patine. Jednostavno obožavam patinu na fotografijama. To je nešto poput bora na ljudskom licu. Ja volim bore na fotografiji, sve nesavršenosti i pokazatelje vremena. Kad pogledam obiteljski album svojih roditelja, vidim fotografije koje imaju patinu i zbog toga su tako posebne. Bude u meni nostalgiju. Usporedim li te stare fotografije s onim moje djece, te patine nema. To je digitalna fotografija koja nema ožiljke vremena. To su digitalne sintetičke boje, savršene fotografije tehnologije koje više ne može ići naprijed, više se ne može usavršiti jer ionako savršeno prikazuju stvarnost koju vidimo oko sebe.

Portreti Radeta Šerbedžije i Pere Kvrgića / Foto: Privatna arhiva

Znate li što to znači? Fotografije moje tek rođene djece bit će savršene poput fotografija koje će nastati kada budu postali punoljetni, kada budu ušli u brak, identične onima u zadnjim godinama njihova života. Gledati će se na ekranima ili otisnute, što je dakako vrlo rijedak slučaj, na savršenim printerima, živih boja savršenog sjaja. To je estetika koja me ne zanima. Ja sam se zato jako potrudio da moja djeca imaju fotografije kakve samo vrlo rijetki imaju. I na kraju, tu filozofiju prenosim na svoje umjetničko izražavanje. Obožavam fotografiju stvoriti vlastitim rukama, bez ikakvih elemenata fotografske industrije.

Lola: Iza vas je mnogo projekata, kojima ste nam zapravo htjeli ispričati neke priče. Zbog čega su te priče važne?

GOJEVIĆ: Priče su uvijek važne. Ono što sam naučio kao glavni urednik internacionalnog fotografskog časopisa je upravo važnost fotografskog izražavanja kroz projekte i priče. Tako barem radi ozbiljan fotografski svijet, za razliku od amaterskog pristupa. Ako projekt nema neku priču, onda se o njemu baš i ne može pričati. Fotograf istraživač fotografira malo pejzaže, malo makro fotografiju, malo portrete… dakle, sve i svašta. Ozbiljan pristup zahtijeva priču.

U mom slučaju projektima kritiziram društvo i način života. Dakako, to se ne vidi odmah na prvu. Ako radim obljetnicu nekog fotografskog projekta iz 19. stoljeća, onda njime kritiziram društvo koje je zaboravilo na tog važnog fotografa. Dakle, volim podići prašinu kojom su zatrpani važni rani pioniri naše fotografije.

Projekat “Ljubav” / Foto: Privatna arhiva

Lola: Jedna od takvih je i ona koja se odnosi na vaš posljednji projekt; kroz portrete žena koji progovaraju o nasilju. Vjerujete li da i kroz umjetnost treba da ukazujemo na tu važnu borbu?

GOJEVIĆ: Projektom „Ljubav“ kritiziram društvo kojem nedostaje ljubavi, a ovim projektom „Žene šute i skrivaju svoje lice“ protestiram protiv nasilja nad ženama i djecom, protiv bilo kakvog nasilja. Osobno sam užasnut kako na našim televizijama u kutu ekrana stoji ista oznaka upozorenja za koje životne dobi je primjeren sadržaj. Ako slučajno u filmu ima nekih ljubavnih scena one se tretiraju jednako kao nevjerojatno okrutne nasilne scene kojima današnji filmovi i serije vrve u nevjerojatnim količinama. Ljubav i nasilje jednako se tretiraju.

Iskreno, ja se ni ne znam drugačije boriti s društvom u kojem živimo osim kroz umjetnost. Projekt „Žene šute i skrivaju svoje lice“ zamišljen je portretiranjem žena koje su našminkane kao da su pretučene i k tome popratnim tekstom iznose svoj stav o problemu nasilja nad ženama. One, dakle, rade upravo suprotno, niti se skrivaju, niti šute. Tako bi trebali svi mi reagirati na taj problem. Trebali bi urlati i svi uprijeti prst u nasilnike. Ako mene pitate, žene u takvim situacijama ne bi ni trebale imati sigurne kuće u kojima su izolirane od nasilnika, već nasilnike automatski treba izolirati od cijelog društva. Nažalost, društvo to ne čini, a nerijetko još i stavljaju sol na rane tih žena. Samim time one su prisiljene šutjeti i skrivati svoje lice jer mi šutimo i okrećemo glavu od takvih slučajeva. Zbog toga sam se odlučio na takve fotografije.

Inače nisam od onih fotografa koji žele šokirati i izazivati – provocirati. No, u ovom slučaju cilj opravdava sredstvo. Ja sam prvi od onih koji okreću glavu od nasilja jer me to užasno duboko pogađa i okretanjem glave štitim sam sebe, svoj um u kojem nema mjesta za toleriranje toga. Sada sam se s tim suočio i moram priznati da mi je to iskustvo teško palo.

Projekat “Žene šute i skrivaju svoje lice” / Foto: Privatna arhiva

Lola: A ima li neke simbolike u tome što ove fotografije radite upravo tom tehnikom – da li taj starinski proces može možda da simboliše nas same, da i dalje po pitanju nasilja nad ženama na neki način živimo u prošlosti i onim nekim arhaičnim načinima borbe s tim zajedničkim problemom?

GOJEVIĆ: Simbolika se sama nametnula, jer ovom fotografskom tehnikom fotografiram nekoliko godina. Manje-više svi znamo kakva su prava žene imale u 19. stoljeću, u vremenima kada se ova vrsta fotografije prakticirala. Samim time, simbolika je snažna. Zar smo se tako malo civilizacijski pomakli kad je i dalje nasilje tolerirano. Simbolika je i u staklu koje je vrlo krhko, kao i sloj fotografije na njoj. Svi smo mi vrlo krhki, i sve nas boli kad osjetimo nasilje na svojoj koži. No, izgleda da ovim svijetom vladaju debelokošci potpuno neosjetljivi na tuđe patnje. Valjda se narod zbog toga toliko i veseli kad takvi prije ili kasnije padnu.

Budući je riječ o UV skali boja, a to znači da žuta i crvena ispadaju crno, vrlo je nepredvidljivo kako će šminka ispasti na fotografiji. Svaka šminka ima svoje pigmente, pa je cijelo fotografiranje velika avantura. No vizažistice su fantastične i ovom prilikom bi ih pozdravio (Zvonimira Grgić, Kristina Hošnjak i Tena Bašić) jer bez njih ovog fotografiranja ne bi ni bilo. Ako se uzme u obzir da vizažistice nisu ni na koji način imale uvid u način šminkanja drugih vizažistica – kapa dolje za sav trud. Dakako, pozdravljam i sve moje drage modele koje su bile spremne i otvorene za ovaj projekt.

Lola: Planirate li možda izložbu ili neki drugi način na koji bi ovi portreti još mogli biti predstavljeni javnosti?

GOJEVIĆ: Iskreno, kad su izložbe u pitanju nikad ništa ne planiram. Većina mojih projekata nisu ugledali svjetlo dana na izložbi. Premalo je ozbiljnih izložbi koje se mogu odraditi na nivou, u okolnostima koje nisu u samom startu uvredljive za fotografsku struku. Izložbe, same po sebi, su zastarjela koncepcija jer nikad nisu posjećene toliko koliko bi mi htjeli. Samim time nitko ni ne ulaže novac u njih.

No, ako bi bila neka izložba humanitarnog karaktera, izložba povodom borbe protiv nasilja, rado ću se odazvati. Iako ne živim od fotografije, rado bih prodao koju i novac donirao za borbu protiv nasilja.

Projekat “Žene šute i skrivaju svoje lice” / Foto: Privatna arhiva

Također, vrlo rado ću besplatno ustupiti te fotografije svim medijima i udrugama koje pišu i bore se protiv tog strašnog problema kako bi imale kvalitetan medijski materijal, fotografiju kojom bi ilustrirali te tekstove.

Lola: Mimo ovog projekta, čemu ste u posljednje vrijeme posvećeni i šta u skorije vrijeme možemo očekivati s onu stranu objektiva?

GOJEVIĆ: Ovaj projekt još nije završen, još uvijek je upitno da li će se održati suradnja s još jednom vizažisticom tako da ne znam da li će ovaj projekt u konačnici imati 12 ili 16 fotografija. No, ovih dana započeo sam najzahtjevniji projekt do sada, projekt koji bi mogao trajati godinama. Riječ je o posveti prvoj fotomonografiji Hrvatske, albumu „Fotografijske slike iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“, obljetnici od 150 godina kako je Ivan Standl krenuo putovati kočijom po Hrvatskoj i snimati stare građevine procesom mokre ploče kolodija. Namjera je proći sve njegove lokacije, a nakon toga i mnoge druge koje on tada nije uspio obići.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije