Tinejdžeri sa jednom nogom na vratima
Matura je zasigurno turbulentna faza u životu jedne porodice.
Izvor: LISA DAMOUR - well.blogs.nytimes.com
Foto: PEPPERSMINT / Shutterstock.com
Umjesto ljeta u znaku porodičnih opraštanja, roditelji često bivaju van sebe sa adolescentima koji se spremaju da napuste dom.
Iako postoje mnoge divne stvari vezane za prisustvo mlade osobe u kući, one ne mogu nivelisati tenzije zbog njenog odlaska, koje mnoge porodice prožive.
Roditelji često upozore jedni druge na tinejdžere koji imaju potrebu da napuste gnijezdo. Pritom, život u porodičnom domu ponekad može da postane tako neprijatan da oni koji su se bojali svog odlaska na fakultet ne mogu da dočekaju da se spakuju. Naravno postoji tajna iza ovoga: lakše je odvojiti se od ljudi sa kojima se ne slažemo najbolje.
Ali i suptilnije stvari imaju gotovo isti efekat. Odlučne planove za selidbu imaju već od ranije. Naime, sa jednom nogom vani, tinejdžer može da tretira svoje roditelje kao stanodavce ukoliko konstantno pitaju gdje su bili i gdje idu, kada će da se vrate, i slično. I taman kada mladi maturanti odbijaju poslušnost, njihovi im roditelji dodaju još pokoji savjet u zadnji čas.
Žele da govore o seksualnoj etici, finansijama, opijanju,… ili čak značaju sna za organizam, ali rijetko naiđu na publiku u vidu tinejdžera koji već imaju formiranu politiku odvojenog života. Ovi bi trenuci bili lakši za podnijeti ukoliko bismo imali jasniju viziju zašto se tinejdžeri uopšte ponašaju kao podstanari.
Taj prvi korak ka odlasku iz kuće je ozbiljan i zapravo se ne načini tako lako. Tinejdžeri, dakle, polako počinju da procesuiraju taj odlazak od kuće još kada prvi put zaključaju vrata svoje sobe, da bi se samo ponašali isto kako bi se ponašali i da su ta vrata bila otvorena. Oni, dakle, vježbaju samostalni život dok su još (ukoliko, naravno, imaju tu sreću u životu) pod roditelljskim krovom.
Doduše, to svakako ne znači da treba da prestanemo da savjetujemo djecu o tome kako će da vode računa o sebi kada se odsele. Ali treba da umanjimo očekivanja u vezi sa tim razgovorima. Kada oni “svare” svoj odlazak, možda bi najbolje bilo započeti razgovor sa: “Možda smo već raspravili o ovome, ali postoji još nekoliko stvari o kojima želim da popričamo. Obećavam, nećemo dugo…”
Foto: BrAt82 – Facebook.com
Kada ti spremni-za-odlazak tinejdžeri ne nerviraju sve po kući, često ih nema nigdje na vidiku. Budući da su sigurni u svoju povezanost sa roditeljima, oni se fokusiraju na svoje prijatelje i vezu koji imaju s njima. Ili se pak fokusiraju na srednjoškolske ljubavi.
Roditelji koji nastoje da prodube vezu sa svojim tinejdžerom posljednjih dana zajedničkog života mogu, međutim, biti nezadovoljni ovakvim ponašanjem svog djeteta. Ipak, ne bi trebali shvatiti društveni život svog potomka kao odbijanje, odnosno isuviše lično. Šta više, taj fokus na rastanak sa prijateljima je često povezan sa psihološkim naporom odvajanja od porodice. Tinejdžer koji je preokupiran rastancima sa prijateljima na taj način, naime, odvlači sebi pažnju od rastanka sa roditeljima i porodicom.
Ipak, nikako nije lako poslati tinejdžera u svijet. Većina roditelja se osjeća izuzetno ponosnima, ali i nervoznima. Da li je onda svemu tome potrebno dodati i emocije ili brigu što nas ignorišu?
Možda je pak bolje da raspravite o ocjenama i uživate u ljetu u kojem su svi na okupu. Možda, ali to vjerovatno nećete učiniti.
Pritom, mladi su pod velikim emotivnim teretom odlaska. Oni napuštaju jedini svijet za koji znaju – nemojte to zaboraviti.
A što se odraslih tiče, možda im utjeha bude to što tu nije kraj nihovom roditeljstvu. To je tek početak neke nove faze: one u kojoj vode svoju djecu koja su već jednom nogom vani.
