Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Koliko si jadan od nula do lažeš da nemaš dijete?

Vjerujem da se sjećaš početka svog ljubavnog života. Onog prijelaza iz veza s velikog odmora na veze koje su uključivale i više od držanja za ruke i odlazaka u kino.

Piše: Ana Kolar

Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva

Sjećaš se kako je to sve raslo i kako iz veze u vezu napreduješ, učiš, griješiš i mijenjaš sebe, svoje kriterije i neke stavove. Nitko od nas nije, odnosno ne bi trebao biti rođen tako da zna što mu točno paše i da se to onda stvarno i dogodi, baš tako kako misli da treba, i u stvarnom životu. Puno puta sam i sama izgovorila nešto, a kasnije to progutala. Nekada je bilo bolno, a nekada oslobađajuće jer sam sama sebi, zbog nekih uvjerenja zadala prepreke na putu ka ljubavi.

Sigurno si i ti ne jednom rekao da nikad ne bi, da ne voliš ono ili da ne želiš ovo, pa te na kraju zapadne baš to ili još gore/bolje.

Rekla sam, i ne sramim se to priznati, da nikad ne bih bila s muškarcem koji već ima dijete. Rekla sam to javno, ne jednom, i rekla sam to nekima s kojima sam nešto započinjala.

Ima tome skoro pet godina kad sam ponovila da, ako ne moram, ne bih ulazila u vezu s muškarcem koji ima dijete iz prethodnog braka/veze. Rekla sam mu to u lice. Tom nekom koji mi se u tom trenutku jako sviđao, i ja njemu, i tjednima smo platonski nabijali emocije do maksimuma, padale su teške riječi, stihovi, ozbiljne izjave… Sve je upućivalo na nešto čudesno i jako intenzivno, malo je falilo da se baš poskliznem, ali nisam bila sigurna u sve što mi govori. Neki sitni vrag mi nije dao mira, ali pustila sam da se sam “zakopa”. 

Ponovila sam da ne bih da otac moje djece nema već dijete od ranije. Nije me pitao koji su mi razlozi, samo je zaklimao glavom i nastavili smo dalje razgovarati. Satima, danima, noćima i tjednima. Bilo mi je čudno što na njegovom frižideru magnetima piše muško ime koje nije niti njegovo niti njegovog oca. Nisam htjela kopati, jer mi to nije običaj, samo je rekao da taj neki mali živi s njegovim roditeljima i da mu je on njegov, pazi sad ovo, trideset i kusur godina mlađi brat.

Rekoh, okeeej, i moja polusestra je 18 godina starija od mene, ništa me to previše ne čudi, ali ipak… Pustila sam da se raspadnemo, da mi on dosadi i da ne padnem u zamku u koju su već mnoge popadale. Da me ne kupi na stihove, scenarije, filmove, obećanja i pitaj boga što još sve ne. Jer mi nije djelovao iskreno i jer mi je mirisao na nekoga tko je fasciniran zaljubljenošću, a ne ljubavlju.

Bila sam dovoljno iskusna da shvatim da je zaljubljenost kratkog vijeka i da to ne tražim. Da želim nešto što će trajati i nekoga kome ću moći vjerovati. Njemu to nisam mogla, ali nisam si mogla objasniti zašto sve do posve slučajnog trenutka kad sam nakon posla, u razgovoru s jednom klijenticom, spomenula da imamo zajedničkog poznanika, na što me ona pitala: “Jao, kako mu je sin?!”

Progutala sam knedlu. Sve je sjelo onako kako sam i mislila da je trebalo, ali nije mi imao muda to reći u lice. Samo sam joj rekla: “Aha, to mu je IPAK sin.”

Pustila sam da živi u neznanju neko vrijeme, da ne zna da ja znam koliko me i na koji način lagao, da misli da ću nasjesti na stihove i na to koliko sam ja za njega Ona i Savršena. I onda mi je puk’o film.

Rekla sam mu da je šupak i seronja i mlitavac. Jadnik. Nije mu isprva bilo jasno, jer ja sam ta koja nije htjela ništa s njim, ako on ima dijete od prije. Krenula sam, putem telefona: “Nema to nikakve veze. Ti si na to trebao reći da sam jebena glupača, a da ti voliš svoje dijete najviše na svijetu! Je li tebi jasno da si ti zanijekao vlastitog sina radi seksa, kratkotrajne veze ili što si već zamislio da će sa mnom biti?! Hvala svim svecima da se ništa nije dogodilo jer si ne bih oprostila da sam nasjela na ovakvu budaletinu i jadnika koji je sposoban radi žene napraviti ovako nešto!”

Poklopila sam. Nismo se više čuli. Nije zavrijedio da mu objasnim što sam mislila pod onu svoju “ja ne bih nikad” od početka teksta. I stvarno nisam htjela, jer je i ovako bilo i jest teško pa da se još i zafrkavam s rasporedima viđanja, bivšima, razgovorima, terminima… Ali, jebiga, ne znaš da nekad može biti normalno i to. Ne znaš da ljudi zaslužuju priliku čak i ako imaju to nešto što misliš da nikad ne bi. Ali nikad ne bih laži i nijekanje nečeg najsvetijeg na svijetu kao što je vlastito dijete.

Taman umrla sama i nikad ne imala ikoga u životu jer, primjerice, imam dijete iz propale veze/braka, imam sve što mi treba, ono najsvetije. I nikad, ali nikad, ne bih zanijekala nju ili njega. Ni zbog koga.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

P.S. Moj sadašnji ima sina. I obožavam što ga voli najviše na svijetu, jer tako i treba.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije