Radoznala Lola

Hiljadu riječi o Edit Pjaf, Vrapcu sa ulica Pariza

Ova Madam, sa velikim M, postaje i ostaje sinonim za francusku šansonu. Krhkog i obeshrabrujućeg stasa, ali nevjerovatno jakog glasa, pjevala je o siromaštvu i bijedi, ali i o čistoj magiji i ljubavi.

Priredila: Nataša Bursać

Foto: bonappetour.com

Ona je mit, legenda, a ne samo pop zvijezda. Ona je simbol i slava sama za sebe. I sve to stane u 143 cm visine i jedva u hiljadu riječi o tome. Za početak, dvije su dovoljne – Édith Piaf.

Izuzetno inspirativan život ne prestaje da rađa knjige, priče i legende, iako je, samo tjelesno, ovaj svijet napustila još davne 1963. godine.

Rođena je 19. decembra 1915. godine, u Parizu, kao Edit Đovana Gasion (Édith Giovanna Gassion). Ime je dobila po britanskoj bolničarki Edit Kavel (Edith Cavell), koja je pogubljena u Prvom svjetskom ratu jer je pomagala francuskim vojnicima da pobjegnu iz njemačkog zarobljeništva.

Foto: REX FEATURES / telegraph.co.uk

Odrasla je u svijetu muzike, akrobacije, publike i aplauza. Od bordela i ulice do raskošnih koncertnih sala, a preko cirkusa, prošla je sve. A sve je to i opjevala. Iz njenog su pera nastale neke od najljepših (ljubavnih) pjesama. „La Vie en Rose“ (Život u ružičastom), „Non, je ne regrette rien“ (Ne, ne žalim ni za čime), „Milord“ (Gospode)…

„Želim da ljudi zaplaču iako ne razumiju riječi u pjesmi“ – zaželjela je, a potom i ostvarila.

Njen otac Luj-Alfons Gasion (Louis Alphonse Gassion), porijeklom iz Normandije, je bio ulični akrobata, a majka Aneta Đovana Melar (Annetta Giovanna Maillard), pjevačica porijeklom iz Livorna.

Nadajući se da će ostvariti karijeru i van kafana, sajmova i jeftinih svratišta, nedugo poslije njenog rođenja majka je napustila nju i njenog oca. Međutim, sudbina je htjela da se gotovo na isti način ponovi mnogo godina kasnije i sa samom Edit u ulozi majke. Ali o tom, potom.

Ni njezin otac nije umio da se stara o njoj te ju je odveo kod svoje majke Luize, koja je držala bordel. Nadao se da će ona umjeti da se stara o njoj bolje i od ženine majke, koja ju je navodno zanemarivala.

Foto: perilofafrica.com

Teško je djetinjstvo samo opisalo ostatak njene biografije.

Edit je, navodno, imala samo lijepe uspomene na baku Luizu, a iako je kasnije tvrdila da je u bordelu oboljela i ostala bez vida, nikada ništa loše nije rekla o baki.

Dok je emocija u njenim stihovima nedvojbena, njena životna priča ostaje izvor raznih teorija i spekulacija. Jedno je sigurno, pjevala je, pjevala i pjevala. Od ulice do raskošnih koncertnih sala. Istim žarom.

Kad joj je bilo 10 godina, otac ju je uzeo nazad, a kako je divno pjevala, počeo je da je vodi sa sobom, pa su zajedno nastupali – on je žonglirao, a ona pjevala popularne šansone. Takav joj se živiot svidio, ili nije znala za bolje, te je nastavila da pjeva i kada joj se otac razbolio. Tu je upoznala Simon Berto (Simone Berteaut) – s kojom je ostala bliska do kraja života, ali i mnoštvo muškaraca.

Prvi put se zaljubila sa 17 godina u mladog zidara i s njim je ostala u drugom stanju. Rodila je ćerku. Ali, njen nemirni duh joj nije dao mira. Napustila ih je da može da se u potpunosti posveti pjevanju. Nije daleko otišla. Ćerka joj se sa dvije godine teško razboljela i umrla.

Opet napominjemo da se o istini o njenom životu još uvijek spori. Razni istoričari i biografi tvrde da je bila izuzetno samoživa, ali i da je o sebi mnogo lagala.

Teško je danas reći šta je laž a šta istina, izuzev njenih pjesama. Naravno.

Foto: thequietus.com

Sreća joj se osmjehnula nekoliko godina kasnije, kada ju je čuo Lui Leple (Louis Leplée), vlasnik jednog kabarea. Dao joj je honorar i stalni posao, ali i nadimak Madam Pjaf (La Mome Piaf), Vrapčić – koji će je proganjati do kraja života.

Tada se rodila nova Edit, Madam, u crnoj uskoj haljini koja postaje njen zaštitni znak. Pored glasa, razumije se, koji je na prve tonove opčinio kabaretsku publiku Pariza.

Uskoro dolazi i prva ploča. Makar je trebalo.

Naime, u obračunu u pariskom podzemlju ubijen je Leple. Za ubistvo je optužen kriminalac kojeg je Edit poznavala od ranije, pa je policija i nju ispitivala, sumnjajući da je bila saučesnik u zločinu. Na suđenju je oslobođena, ali afera joj je naškodila – diskografska kuća je odustala od snimanja ploče, a kako je lokal u kojem je radila zbog smrti vlasnika zatvoren, ostala je i bez posla.

Bez posla i bez ploče, vraća se na ulicu, po ko zna koji put.

Sve je krenulo na bolje kad je upozanala tekstopisca Rajmona Asoa (Raymond Asso), koji je brinuo o njoj, ali i njenoj karijeri. Upravo je uz njegovu pomoć iznova osvojila parisku publiku i snimila prve ploče.

Kad je 1939. izbio Drugi svjetski rat, Aso je bio mobilisan, pa je njihova veza i poslovna saradnja prekinuta.

Nije dugo patila. Nastavila je da pjeva. Ali i da se zaljubljuje.

Foto: vanityfair.fr

Pjeva, glumi i voli

Snimila je i nekoliko filmova, a Žan Kokto (Jean Cocteau), dramaturg i pjesnik, za nju je napisao dramu “Le bel indifferent” (prevod: Prelijepi i ravnodušni), u kojoj je dobila glavnu ulogu. Nastavila je da nastupa i kad su Nijemci okupirali Pariz, pjevala je za njih i družila se s njima. I dalje je mijenjala ljubavnike brzinom koju je njena publika teško pratila.

Poslije oslobođenja, karijeru joj nisu uništile čak ni optužbe da je pjevala okupatorima jer je tvrdila da je pomagala francuskim vojnicima da pobjegnu iz njemačkih logora. To je, dakle, samo jedna od stvari oko koje se istoričari još uvijek spore. (Da li je i šta tačno slagala?)

Sve je to brzo zaboravljeno i u drugoj polovini četrdesetih godina prošlog vijeka činilo se da je ništa ne može zaustaviti.

U oktobru 1946. godine, u kabareu “L’etoile”, prvi put je izvela pjesmu “La vie en rose” (“Život u ružičastom”), koja će biti jedan od njenih najvećih hitova.

“Drži me blizu i drži me brzo

Magija koju ti bacaš

Ovo je život u ružičastom

Kad me poljubiš, nebo uzdahne

I mada zatvorim oči

Vidim život u ružičastom

 

Kad me pritisneš na svoje srce

U posebnom sam svijetu

U svijetu u kojem ruže cvatu

I kad progovoriš, anđeli pjevaju odozgo

Svakodnevne riječi se pretvaraju u ljubavne pjesme

Daj svoje srce i dušu meni

I život će zauvijek biti u ružičastom.”

Udavala se dva puta. Žaku Pilu (Jacques Pills) “da” je rekla 1952, ali je zatražila razvod pet godina kasnije.

Bračnu sreću potražila je i s 20 godina mlađim grčkim frizerom i zabavljačem Teom Sarapom (Théo Sarapo), za kog se udala 1962. i s kojim je nastupala sve do svoje prerane smrti, 1963. godine.

Od svih svojih ljubavi, afera, veza i brakova izdvojila je Marsela Serdana (Marcel Cerdan). Zaljubila se u njega u ljeto 1948. godine, uprkos činjenici da je bio oženjen i imao troje djece, a izgubila ga je u tragičnoj avionskoj nesreći godinu dana kasnije.

Sa Marselom / Foto: frenchculturesf.wordpress.com

Sebe je krivila za njegovu smrt. Insistirala je da joj se pridruži i da dođe što prije, te je umjesto brodom, kako je planirao, odlučio da ipak doputuje avionom.

Njena je najbolja tačka bilo to ime, koje su dijelili njena ćerka i ljubav njenog života. I za gubitak ćerkice je krivila sebe. Možda bi bila živa da je ostala sa njom. Možda bi i on bio živ da ga ona nije ubijedila da putuje avionom.

Utjehu je našla u pjesmi, a posebno u tekstu one koja naglašava da ne žali ni za čim.

“Non je ne regrette rien” (Ne, ne žalim ni za čim) – pjevala je dok je tijelo nije izdalo.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije