Hrabra LolaNaslovna vijest

LJUBAV IZNAD BOLA: Oboje smo na dijalizi, jedino čega se bojim je poziv sa klinike da za mene nema mjesta

Niko nikada nije izumio mehanizam koji bi izmjerio težinu bola koju duša podnosi kada ti neko drag pati, kada gledaš njegove patnje. U ovom slučaju ja Amirove…

Piše: Jelena Pralica

Izvor: Šeherzada Hodžić

Foto: Šeherzada Hodžić / Privatna arhiva

U Milost Boga vjerujem jer mi je jedino On pomogao kada bih podigla ruke ka nebu. U pravom trenutku, na neke nepredvidive načine.

Biće bolje, to je od Boga… toga se naslušam 50-60 puta na dan.

Slažem se!

Ali ovako, budite vi Šeherzada i zamislite neko drag vam je u drugom kantonu, na kisiku, kritično… sam. I vi (ja) nazovete i kažete “Jedi”, a ta osoba odgovori “Nemam šta, džaba što imam uz sebe novac kada ne mogu dalje od kreveta, kisik je 24/7”.

Imaju hranu u bolnici, ali ako ste ikada bili u tom krevetu znate šta želim reći.

Odmah sam spakovala kofer, najveći, i došla u Sarajevo.

Mislim da to tako treba.

Foto: Šeherzada Hodžić / Privatna arhiva

Ipak, koliko se sjećam, da kod matičara smo potpisali i Amir i ja onu čuvenu “U dobru i zlu”.

Ja vjerujem u Boga i da će mi pomoći da ovo prođe.

Svaki dan sam kod Amira, sat, dva, tri, koliko on ili ja možemo izdržati, on da ne spava od iscrpljenosti, a ja od toga da cijelo vrijeme stojim sa vanjske strane, do prozora, jer su posjete zabranjene.

Nisam ja umorna, nego me strah da je empatija R.I.P.

Oboje smo na dijalizi, jedino čega se bojim je poziv sa klinike da nemam mjesta za dijalizu.

Snašla sam se ovdje, upoznala divnu umjetničku dušu, jednu djevojku koja je posebno mjesto zauzela u mom životu. Zauvijek.

U ovim trenucima najmanje što trebam je “To je stres za tebe”, “Ne možeš mu pomoći”, “Ne fali mu ništa”… I top rečenica “Mlad je i navikao na pažnju”.

Kao prvo, veći je stres biti kilometrima daleko i znati da neko koga voliš je toliko usamljen, uplašen… pa ja mislim da mogu pomoći, kako to nas dvoje najbolje znamo. Ne fali sada, jer sam tu.

Mlad, jašta nego mlad. Da, jeste navikao na pažnju, onu koju sam i ja imala kada sam bila slomljena od boli, bio je tu.

Foto: Šeherzada Hodžić / Privatna arhiva

Ne znam baš da može čovjek biti razmažen dok se liječi antibioticima toliko jakim da je svaki put druga igla.

Strpljenje, ha?!

Jeste bolje, Bog nam je dao snagu, meni hrabrost da dođem u grad u kojem nisam poznavala nikog. Hvala i osobama koje su pomogle oko dijalize ovdje.

Ali taj strah,od tog poziva… NEMA MJESTA… To je veći strah nego živjeti sam, kad si sam možeš odabrati kako rasporediti vrijeme.

Ja znam koliko trebamo jedno drugom u ovim trenucima pred operativni zahvat. Jedno drugom.

ALI… HOĆE LI BITI MJESTA, STRAH OD POZIVA… TO JE TEŠKO. I SVE DRUGO JE NIŠTA NASPRAM OVOG.

Uzgred, ionako putujem na dijalizu u SC “Ilidža” otprilike 12 kilometara dalje od Centra.

JER, NEMA MJESTA.

***

Šeherzada Hodžić iz Cazina kaže da itekako ima 1001 priču. Ovo je samo jedna od njih.

Ona ima 29 godina, studentkinja je i pacijentica na dijalizi u Bihaću već 13 dugih godina. Bolest ju je spojila s njenim suprugom Amirom (39), u braku su već nekoliko godina, a kao teški bubrežni bolesnici svaki treći dan odlaze na dijalizu, u nadi da će transplantacije promijeniti njihove živote. Trenutno žive na relaciji Višnjik-Koševo.

Amir je, priča njegova supruga, sedam godina na dijalizi, nehajno liječen zbog štrajka u Unsko-sanskom kantonu (USK). Amir je trenutno, usljed dijagnoze upala pluća i anemija, na Internom odjelu Kantonalne bolnice Dr. Irfan Ljubijankić, u Sarajevu, gdje je pred tešim operativnim zahvatom – srce je u pitanju.

“Jedno jutro od 7 do 11 časova, Amir na kisiku, spava u sjedećem položaju, dakle ne spava, zovem da pozovem doktora jer mu treba dijaliza, jer zbog temperature i antibiotika mora da pije vodu, ali automatski govore da mu ne treba dijaliza. Spavao je 10 minuta na mom ramenu, ali niko se ne obazire, samo kisik pojačavaju. Obavljam poziv sa predstavnicima dijaliziranih i transplantiranih iz FBiH i USK. Tek tada nekako se može odraditi dijaliza, vanredna, jer je puno vode unio u organizam”, govori Šeherzada.

Kaže da se boji da će je izdati snaga, da se Amir boji… Da ne plače pred njim. Ističe i da je osoblje divno, da je dobila savjeta više nego tokom prethodnih pet godina, ali da socijalna politika ne postoji, da je država zakazala… I pita koliko vrijedi ljudski život…

“Ovdje se dešava pasivna eutanazija; ja umjesto da odmaram, po cijeli dan sam po bolnici i gledam patnju, ali nikada Amira neću napustiti. Da nisu reagovali iz udruženja iz FBiH i USK, Amir bi odumirao u mukama. Ovdje se svi boje prigovoriti. Ovdje ljudi umiru”, naglasila je.

Zaista, koliko vrijedi ljudski život? Ima li cijenu? I da li je ljubav dovoljno jaka valuta…

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije