Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Nejra Latić Hulusić: Da mi je…

Kažu psiholozi i učenjaci da su oni koji žive u prošlosti depresivni, oni koji žive u budućnosti da su anksiozni, a da je normalan onaj čovjek koji živi u sadašnjem trenutku, ali uči iz prošlosti i razmišlja o budućnosti. Balans između ova tri koncepta vremena je najvažniji za mentalno stanje osobe, pa i jednog naroda.

Piše: Nejra Latić Hulusić

Foto: Privatna arhiva

Prirodom svoga posla uglavnom trošim dane posmatrajući ljude i pokušavajući da shvatim svoje i njihove postupke. Krhko mi je znanje o teoriji psihologije, ali za svoj užitak volim biti psiholog amater i promišljati o ljudskim postupcima dok mi mozak ne proključa i dok mi ne zatreba pravi psiholog.

U tim svojim dumanjima, zaključila sam da ovaj narod na Balkanu ima u potpunosti polupane lončiće u kojima su kod normalnog naroda razdvojeni prošlost, sadašnjost i budućnost. Lijepo to nas nauče nekada u osnovnoj školi, šta je jučer, šta danas, šta sutra, obojimo ih različitim bojicama, zatvorimo svesku i pomiješamo svo troje u jednu izmaglicu u kojoj živimo. Iskreno vjerujem da je naša nemogućnost razvrstavanja ova tri vremena više posljedica nekog PTSP-a koji nam je ukucan u gene. Ovdje niko ne pamti da se desilo makar stoljeće jedno mira. Poznati smo po tome da je svaku generaciju zakačio po rat, a neku i po dva.

Zato su ovdje normalni primjerci rijetki i uglavnom ih odlikuje činjenica da poštuju prošlost onako kako izreka kaže – Historija je majka učenja. Ne znači to da je najvažnija grana nauke, nego da se shvatanjem i zdravim procesuiranjem prošlosti čovjek osposobljava za sadašnjost i budućnost. Ili prosto, da uči na svojim greškama i uspjesima. Da ne izmišlja toplu vodu. Zdravi primjerci žive i rade u sadašnjici i svoje postupke određuju tako da budu mudri i korisni i u budućnosti nadajući se najboljem ishodu. Zvuči jednostavno za normalan svijet, ali mi nismo normalan svijet.

Zdravi primjerci ljudi žive u sadašnjosti poštujući ili ne poštujući svoje pretke ovisno o njihovim djelima gledanim iz perspektive sadašnjosti. Zdrav primjerak se pita, na primjer – da li je lijepo što mi je deda bio zločinac? Zdrav čovjek zaključi da je deda iz svoje perspektive drugačije razmišljao, ali umjesto da se ponosi ili stidi dede pa postane i sam takav, zdrav primjerak čovjeka će razmisliti i o budućnosti i odlučiti da ima svoje stavove, svoj život i možda čak i ispraviti neku dedinu grešku.

Foto: Adnan Vejzovic / Shutterstock.com

Ovi sa genetikom pobrkanih lončića vremena uglavnom žive najmanje pedeset godina unazad, a sve su češći slučajevi onih koji žive i po pet stotina godina unazad. Njihovi umovi su dokaz paralelnih univerzuma. U jednom takav čovjek stoji na kasi u supermarketu jednom rukom stišće knap siće za mlijeko, a istovremeno je u nekom boju prije koju stotinu godina sa kopljem u drugoj ruci.

U ovu vrstu depresivnih nostalgičara spadaju i oni koji vjeruju da je Tito sada živ da bi sve bilo u savršenom redu. Ne znam kako objasniti takvima da bi Tito sada imao 127 godina i da nije fer da vječno živi neko radi nekog naroda. Morao je kad tad predati štafetu i to što su je ispustili u blato i krv ovi što bi sada rado da je Tito trčao još dvjesto godina nije njegova krivica. On je samo morao da umre. Ova vrsta ljudi prosto slavi mrtve. Takvi, recimo, ovih dana organizuju skupe muzičke festivale na kojima će da pjevaju bendovi koji su bili stari i prije dvadeset godina. Šakom i kapom sijući dukate ovi naši vladajući nekrofili su podržali muzički festival na kojem osim maske mladih predgrupa, nema vokala mlađeg od šezdeset godina.

Treća vrsta ovih koji žive u prošlosti su oni koji ništa svoje nisu napravili. Žive u naslijeđenim stanovima čopajući ušteđevine predaka u zlatu i dičeći se prezimenima očeva, majki, djedova i nana. Jedan učenjak koji više nije sa nama, jednom takvom primjerku koji se cijeli sat hvalio čiji je i šta su mu djedovi postigli u materijalnom i duhovnom napretku je rekao: “Sine, ti si kao jedan lijep krompir. Sve što ti valja ti je pod zemljom.”

Foto: Adnan Vejzovic / Shutterstock.com

I živjećemo svi mi još dugo, kao jedna zemlja-krompir jer ovi što žive samo u sadašnjosti, a trebali bi da nešto mijenjaju ne smiju da pogledaju prošlost u oči, a imaju paničan strah od budućnosti i promjena. Tako paralizovani vegetiraju sa krilaticom “U se, na se i poda se”. Ništa ih ne krasi i ništa ne razlikuje od filadendrona. Neka obična biljka, pored koje prođeš ili ne prođeš, zaliješ ili ne zaliješ. Možda je i fikus, ali sve je to isto. Samo ga nemoj premještati po sobi, jer uginuće ako ga pomjeriš metar od mjesta na kojem je stao prvi put i sav se iskrivio hvatajući sunce iz pogrešnog ugla. Ovi fikusi računaju da postoje ljudi iz budućnosti koji će doći i pomjeriti sunce, radije nego da pomjeramo fikus.

A ko su ljudi iz budućnosti? Sumnjam da se nekome vraća iz rahatluka budućnosti da rješava pobrkani koncept vremena u Bosni i Hercegovini. Ostali su nam samo ovi anksiozni, pesimistični ljudi, oni koji se stide prošlosti toliko da negiraju njeno postojanje. Kad sam već sve uporedila sa nekom florom, ovakvi ljudi su kao divne obeharane grane, ali otkinute od stabla i korijena. Srljaju u budućnost ne znajući da će samo džaba uvenuti za koji dan jer nisu zakačeni za izvor hrane koju dobivaju iz najtanjih dlačica korijena kojeg su se odrekli. A, rasli bi i beharali da su znali kako prihvatiti i preraditi činjenicu da su ipak dio drveta pa onda razmišljali u kom smjeru rasti i razvijati se dalje i učiniti to drvo ponosnim i lijepim, bez obzira ko ga je posadio i u kakvu zemlju.

Sebe negdje svrstavam u ove ljude. Da mi je završiti sve prije vremena. Od takvog pritiska najčešće kasnim. Da mi je pomjeriti sunce ovim fikusima, da mi je živjeti pet stotina godina unaprijed kada se niko ne bude sjećao ničega o ovoj tužnoj zemlji. Da mi vidjeti mir, slobodu, sretne ljude… Da mi je da vidim da nisam pogriješila što sam ostala u ovoj zemlji i rodila svoju Havu… Da mi je… Ali, daj Bože…

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije