Praktična Lola

Nije moj posao da usrećujem svoju djecu

Nalaženje sreće je životna misija, i to ne uvijek uspješna. Zaista nemam snage da je tražim za četvoro. Tako da će moja djeca morati da urade ono što smo i ja i svi drugi morali da radimo, i traže je sama.

Redakcija

Izvor: Lisa Endlich Heffernan-HuffPost / Jovana Papan-Detinjarije

Foto: detinjarije.com

Biti roditelj zaista je težak posao. Mnogi kažu i najteži. Ipak, ja sam učinila roditeljstvo daleko težim nego što je to bilo potrebno, time što sam preuzela na sebe poslove koji nisu bili moji. Moj posao je da volim djecu i brinem o njima, da učinim da se osjećaju bezbjedno i da umiju da sebi krče put kroz život. Moj posao je da na sinove prenesem sistem vrijednosti koji imamo njihov otac i ja, koliko god ispravan ili pogrešan on bio. Moj posao je da u svijet pošaljem vaspitane, dobre i odgovorne ljude.

Ovo je samo po sebi veliki zadatak, ne računajući sve one druge izazove koji se postavljaju pred roditelje. Izazove koje, iskreno, ne znam da li ću uspjeti da ostvarim.

Nije moj zadatak da pronađem šta je “strast” moga djeteta. Strast je po svojoj prirodi duboko lična i individualistička stvar. Ne može je prosto jedna osoba otkriti umjesto nekog drugog. Ukoliko je moja djeca žele, moraće sami da je pronađu. Nema svako neku strast, a ideja da je svako ima je izmišljotina srednje klase sa kraja 20. vijeka. Vjerujte, mnogo ljudi je živjelo i umrlo i imali su divne živote iako nisu otkrili svoju “strast”. Ni ja je nemam i iskreno, sasvim mi je OK.

Nije moj posao ni da razvijam samopouzdanje kod svoje djece, već da im omogućim da nauče kako da ga sami steknu. Samopouzdanje stičemo kada sebi postavljamo izazovne ciljeve i zatim ih ostvarujemo. Naravno, priznanje drugih je dobrodošlo, ali samo onda kada znamo da je zasluženo (što djeca zapanjujuće rano nauče da razlikuju). Mogu ja djecu da ohrabrujem da sebi zacrtaju ciljeve i da ih se pridržavaju, ali ne mogu da im ulijem samopouzdanje – njega moraju sami da steknu.

Foto: Falcona / Shutterstock.com

Moj posao nije ni da budem njihovo drušvo. Volim da budem sa svojom djecom, a budući da su postali adolescenti, mislim da volim da sam s njima, mnogo više nego što oni vole da su sa mnom. Dok su bili mali, zahtjevali su moju pažnju i grizla me je savjest kad nisam mogla s njima da se igram ili da im pravim društvo. Mislila sam da je do moja dužnost. Djeci su roditelji potrebni radi ljubavi, utjehe i savjeta… “društvo za igru na zahtjev” prosto ne spada u opis posla. Korisno je podsjetiti se da su najsrećniji oni ljudi koji su zadovoljni kada su sami sebi društvo.

Nije moj posao da usrećujem djecu. Kada bih otkrila recept za sreću, prilično sam sigurna da bih ga prodala i tako finansirala njihovo školovanje. Moja ideja sreće nije nepromjenljiva i razvijala se tokom vremena. Znam da, kad dobiješ ono što misliš da želiš, ne moraš postati srećan. Znam da novac kupuje mir, osjećaj sigurnosti i slobode od određenih teškoća, ali da ne može da usreći. Znam da prava sreća znači gledanje na svijet kroz sopstvena sočiva, a ne ona koja vam nameće neko drugi, pa čak ni vaši roditelji.

A kao majka troje djece znam da je sreća toliko različita stvar za svako dijete da čak i kad bih imala moć da je darujem, sve svoje vrijeme trošila bih na njeno prilagođavanje svakom djetetu ponaosob. Nalaženje sreće je životna misija, i to ne uvijek uspješna. Zaista nisam snage da je tražim za četvoro. Tako da će moja deca morati da urade ono što smo i ja i svi drugi morali da radimo, i traže je sama.

Foto: Solis Images / Shutterstock.com

Moj posao je da sinovima omogućim veze koji će im trajati čitav život, ljude na koje se mogu osloniti u nevolji. Tome porodica i bliski prijatelji služe. Ali, još je mnogo važnije, da ih naučim da oni uvijek treba da budu tu, za one koje vole.

Moj posao je da ih naučim da razlikuju dobro do lošeg, u svijetu koji im može slati suprotne poruke.

Moj posao je da se postaram da se otisnu u svijet što ljepše vaspitani i bolje pripremljeni.

Moj posao je da ih učinim prilagodljivim i neopterećenim prošlošću, spremnim za svijet koji još nisu vidjeli.

Moj posao je da ih naučim da je ponekad, mada rijetko – izlaz u odustajanju. Ne učimo se istrajnosti radeći ono što volimo, već radeći ono što ne volimo.

Roditeljstvo od nas zahtijeva sve fizičke, intelektualne i emocionalne resurse koje posjedujemo. Ono je dugačak i složen proces, a ja sam uspjela da ga učinim mnogo težim nego što bi trebalo da bude. Kao roditelji, uviđamo da je našim roditeljima bilo mnogo lakše, da je život tada bio jednostavniji i da su oni roditeljstvo doživjeli kao daleko manji izazov. Mislimo da je to zato što su bila lakša vremena, koja su od roditelja zahtijevala manje.

Međutim, možda je obrnuto. Možda su naši roditelji bolje znali koliko mogu da postignu. Možda su znali šta je njihov posao, a šta je posao nas, dece.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije