Slaven Škrobot je svjetski putnik koji će vam pokazati da je život uvijek vrijedan
Tridesetrogodišnji Slaven Škrobot iz Zagreba život, na neki način, mjeri do prije deceniju i sve ono što je (p)ostao od tada.
Foto: Slaven Škrobot / Privatna arhiva
Nakon skoka u more, kada je prije 10 godina ljetovao sa društvom na Krku, ostao je paralizovan i od tada je u invalidskim kolicima. Priznaje da nakon toga nije vjerovao da njegov život više ima smisla, ali podrška bliskih ljudi i volja i želja da hendikep okrene u svoju korist su bili jači.
Danas je Slaven student ekonomije, svjetski putnik, nagrađivani putopisac za kojeg ne postoje prepreke, jer, kao što i sam kaže, najveće prepreke su one u našoj glavi. Tanzanija, Maroko, Zanzibar, Jordan, uskoro Australija i Indija i ko zna koja još zemlja, brojni muzički festivali u regionu i šire, morska obala i svaki kutak Hrvatske – mjesta su koja je posjetio i na tome ne planira stati!
“To mi daje osjećaj neke slobode, da se osjećam normalno, da barem tih 15-tak dana zaboravim na moju situaciju i kolica i da mi je um okupiran nečim sasvim desetome. Moje prvo pravo i veliko putovanje bilo je putovanje u Maroko. To je bilo nešto sasvim drugačije od svega što sam iskusio do sada. Moje najveće, najdulje i najluđe putovanje do sada bilo je u Tanzaniju, na safari i na otok Zanzibar”, govori za Lolu.
Slaven je u međuvremenu počeo da piše o svojim putovanjima. Za jedan svoj putopis je osvojio nagradno, jednomjesečno putovanje u Australiju, a velika ljubav mu je i fotografija, što je sve dovelo do misije da kroz svoje literarne osvrte svima pokaže da života uvijek ima i da život uvijek ima smisla.
Na popisu njegovih želja su Iran, Egipat, Island, Kalifornija, Vijetnam, Kambožda, Peru, Namibija, Tajland, Filipini…
Slaven o svojim putovanjima piše na svom Facebook profilu, a možete ga pratiti na Instagramu. Uskoro pokreće blog, a volio bi i naći sponzore koji bi mu pomogli da ode još dalje.
Posljednje putovanje je bilo posjeta Jordanu / Foto: Slaven Škrobot – Privatna arhiva
Lola: O nezgodi koja ti je promijenila život si vjerovatno govorio ili pisao više puta. Ipak, za čitaoce Lole – šta se to i kada desilo, a nakon čega je „rođen“ jedan novi Slaven?
ŠKROBOT: Moja nesreća se dogodila prije 10 godina na otoku Krku, gdje inaće ljetujem godinama. Bio je to sasvim normalan dan na plaži, kao i svaki drugi kada smo se nas par prijatelja dogovorili da idemo u more i da malo skačemo sa mola, pošto nismo dugo to radili. Na četvero, svaki jedan iza drugoga, skače, gdje ima mjesta. Ja sam bio zadnji i bio sam gotovo siguran da je put čist no, prijatelj je ostao roniti ispod vode i u trenutku odraza vidio sam ga kako izranja i u tom trenutku maknuo ruke kako ga ne bih ozlijedio i udario sam glavom o njegovo bedro i slomio vrat, točnije, peti vratni kralježak. Sva sreća da su prijatelji shvatili da nije zezancija, jer sam ostao plutati na vodi, sa leđima vani, pa su me krenuli izvlačiti van iz vode. Hitna je došla kroz 15-tak minuta i sjećam se da mi se užasno spavalo, a nisu mi dali spavati. Pri dolasku u bolnicu izgubio sam svijest i nakon toga počinje moja jednogodišnja rehabilitacija i vucaranje po bolnicama.
Lola: To te, međutim, nije porazilo već, na neki način, ojačalo. Nakon povratka kući sa bolničkog liječenja, odlučan si bio da tvoj život izgleda – kako?
ŠKROBOT: Kada sam odlazio kući sa rehabilitcije, doma me je čekalo društvo i vozeći se konstantna misao mi je prolazila glavom: Kak’ ću ja sada živjeti normalan život? Kako doći ovakav pred prijatelje? Problem je bio što sam živi0 na 4. katu, bez lifta, pa su me morali i nositi. Kada bi htio ići van ili otuširati se, u neprilagođenoj kopaoni, bila je potrebna cijela akcija kako bi se išta od toga izvelo. Sva sreća pa se obitelj ujedinila i kupili su mi stan na prvome katu, u istom ulazu, što mi je uvelike olakšalo život. U početku nisam mogao gledati ljude na biciklima, slike mojih prijatelja sa skijanja ili gledati moje prijatelje kako se bave sportom. Znao sam da nemam ništa od takvog razmišljanja i znao sam da moram razmišljati pozitivno i pronaći nešto što me ispunjava.
To sam pronašao u glazbi i putovanjima!
Sada na sve gledam s optimizmom i u malim stvarima pronalazim sreću i čak u lošim stvarima pokušavam pronaći nešto pozitivno i fokusirati se na to. To bi bio ključan faktor u tome da sam u zdravome i pozitivnome stanju uma i to jako puno pomaže u ovakvoj situaciji! Stalno govorim ljudima da sam ja sretan čim je vani sunce i meni je toplo, znaju mi reći da sam kao gušter na suncu.
Pustinja u Maroku / Foto: Slaven Škrobot – Privatna arhiva
Lola: Ipak, koliko društvo i sistem imaju razumijevanja za svakodnevne potrebe osoba sa invaliditetom i samim tim vam pružaju podršku?
ŠKROBOT: U Hrvatskoj je situacija dosta loša što se svega tiče. Ja sam imao tu sreću u nesreći da su mi se poklopile neke stvari i što živim u Zagrebu gdje i postoje neke mogućnosti. Znam jako puno prijatelja u kolicima kojima je problem dobiti gradski prijevoz za odlazak negdje. To je poprilično tužno. Da osoba, ako i ima volje, nema mogućnosti. Rekao bih da smo, s obzirom na neke razvijenije države, sigurno 20-tak godina iza njih. Ovdje vas ljudi čudno gledaju, odmjeravaju, saželjevaju itd. Kada odete npr. u Berlin, osjećate se kao i svaki drugi čovjek na cesti, nema tu čudnih pogleda ili nešto slično. Osoba u kolicima je sasvim normalna pojava. Ljudi će uvijek, gdje god dođete, pomoći, pogotovo ako pitate za pomoć, ali, nažalost, ljudi u Hrvatskoj i njihova „educiranost“ je daleko ipod razine neke razvijenije države.
Lola: A koliku i kakvu ti podršku prižaju ljudi iz tvog neposrednog okruženja, porodica, prijatelji…?
ŠKROBOT: Jako mi puno znači potpora ljudi iz mog okruženja, značila je najviše nakon ozlijede, za vrijeme rehabilitacije. U niti jednom trenutku se nisam osjećao da sam sam. Isto tako je i sada, kada sam krenuo u ovu avanturu, sa putovanjima, stranicom itd. Svi me potiču, pomažu mi i uz mene su, što mi jako puno znači i daje mi volje da još više radm na tome.
Lola: Misija da javno pišeš o svojim putovanjima je uslijedila usljed upravo spoznaje da se malo ljudi bavi time, na takav način. Da li i to dolazi zbog pretpostavke da osobe sa invaliditetom ne mogu biti aktivne u određenim sferama?
ŠKROBOT: Krenuo sam pisati o svojim putovanjima prvenstveno jer mi se javilo užasno puno ljudi koji su me potaknuli da krenem pisati o tome. Naravno, jedan od razloga je i to da nitko ne piše o tome kod nas, pogotovo o ovako malo ekstremnijim putovanjima. Ono što je još utjecalo na moju odluku je i to, što i sam volim fotografiju i već sam ionako znao objavljivati slike po društvenim mrežama. Što se tiče aktivnosti osoba s invaliditetom, to ovisi o jako puno faktora. Mislim da je veliki faktor psihičko stanje, jer uzalud sve ostale mogućnosti ako je osoba u glavi negativna i nije željna tih stvari. Znam ljude koji putuju, ali ne pišu o tome, kao i ljude koji bi htjeli putovati ali imaju neki strah, blokadu ili jednostavno ne mogu radi financija ili adekvatne pomoći drugih osoba.
Afriku je posjetio dva puta / Foto: Slaven Škrobot – Privatna arhiva
Lola: Šta za tebe, intimno, predstavljaju putovanja, posjete nekim novim krajevima i upoznavanja sa tamošnjom kulturom i ljudima?
ŠKROBOT: Putovanja mi znače, prvenstveno, slobodu i iskustvo. Micanje iz nekakve dosadne, domaće rutine. Pustolovina, istraživanje. Upoznavanje ljudi, običaja, kulture… Uvijek sam bio hiperaktivan i kada sam na putu stalno volim biti aktivan i u pokretu. Samo da se ide negdje, nije ni bitno gdje.
To mi daje osjećaj neke slobode, da se osjećam normalno, da barem tih 15-tak dana zaboravim na moju situaciju i kolica i da mi je um okupiran nečim sasvim desetome.
Nažalost, i na putu, svako malo imate podsjetnik na vaše stanje zbog svakakvih mogućih komplikacija ili neprilagođenosti.
Lola: Koje si (daleke) destinacije do sada posjetio i zašto baš ta putovanja?
ŠKROBOT: Proputovao sam skoro cijelu Hrvatsku, tako sam i krenuo. Prvo putovanje nakon nesreće, da nije u Hrvatkoj, bilo je u Sarajevo. Slijedila su dalja putovanja po Europi, gdje sam shvatio da želim nešto dalje, luđe i egzotičnije.
Moje prvo pravo i veliko putovanje bilo je putovanje u Maroko. To je bilo nešto sasvim drugačije od svega što sam iskusio do sada. Moje najveće, najdulje i najluđe putovanje do sada bilo je u Tanzaniju, na safari i na otok Zanzibar.
No, tu ne stajem, tako da planiram dalje, neke nove i luđe stvari. Ne znam trenutno kada i sa čime ću se zadovoljiti i stati. Maroko sam odabrao radi pustinje jer obožavam pustinje i oduvijek sam hrio posjetiti jednu. U Madrid, sam recimo, išao radi Real Madrida, u Rusiju na svjetsku prvenstvo u nogometu… Tanzanija je došla totalno spontano. Nikada nisam mislio da ću posjetiti Afriku, a kamoli dvaput. Afrika zrači jednom savim posebnom, drugačijom energijom.
Lola: A koje su u planu i kada?
ŠKROBOT: Nedavno sam se vratio iz Jordana, a kajem rujna idem na mjesec dana u Australiju. Između će vjerovatno biti neko mini, europsko putovanje, bit će tu festivala i koncerata i, naravno, more na našoj obali. U veljači 2020. godine, plan je ići u Indiju što će biti poprilično veliki izazov.
Lola: Na jednom literarnom konkursu si osvojio putovanje u Australiju, koje si spomenuo. Nije mala stvar! Da li si na taj način nešto i sam sebi potvrdio?
ŠKROBOT: Znate osjećaj kada mislite da ne vrijedite nešto? Zapravo, nikada u životu nisam pisao o nečemu. Otac me kao malog tjerao da pišem dnevnik, što narvno nisam, jer je to meni bila potpuna glupost. Osvojio sam prvu nagradu svojim putopisom između 400-tinjak putopisaca, što, vjerujem i nije tako zanemariva brojka.
Ne mislim da je moje pisanje nešto vrijedno čitanja, nešto spektakularno, ali vjerujem da je nešto novo o čemu ljudi do sada nisu imali prilike čitati i to im je zanimljivo.
Danas su svi nekakvi putopisci, a rijetko tko se s nečime ističe, da je poseban. Nakon osvojene nagrade javilo mi se užasno puno ljudi sa porukama kako bi trebao pisati o svojim putovanjima i avanturama i zapravo su me uvjerili da krenem u to, da pišem, objavljujem i da svojim objavama i savjetima možda nekome pomognem, da nekoga potaknem da ode na neko putovanje, da pokažem ljudima da u ovakvoj situaciji itekako ima života.
Lola: Kada je riječ o putovanjimaa i putopisima, imaš li neki krajnji cilj ili se prepuštaš vremenu, željama i mogućnostima?
ŠKROBOT: Moj cilj je prvenstveno proputovati mjesta koja me zanimaju, da li ću dobiti glad za novima, ne znam, ali, volio bih proputovati svijet. Volio bih nešto promijeniti možda. Tko zna možda jednoga dana i napišem knjigu. Da mi je netko rekao ovo prije 10-tak godina, samo bih mu se nasmijao u lice.
Tokom nedavne posjete Petri, u Jordanu / Foto: Petar Škrobot – Privatna arhiva
Lola: Osim putovanja, da li te još nešto inspiriše i na koji način?
ŠKROBOT: Inspirira me svašta… ljudi, filmovi, glazba, koncerti, knjige, fotografije, priće, povijest… u apsolutno svemu pronalazim inspiraciju, ovisno za što, gdje i kako.
Lola: Fakultet, posao, putovnica i koferi… šta zapravo vjeruješ da je tvoja sudbina?
ŠKROBOT: Vjerujem da će moja sudbina biti upravo onakva kakva treba biti.
Kao što je moja sudbina bila da taj dan skočim na glavu, tako će biti i u budućnosti.
Nadam se da ću jednoga dana, možda nešo promijeniti na bolje i proputovati svijet i prekrižiti sve sa moje „bucker liste“, koja se konastantno nadopunjava. Zapravo, samo želim živjeti srećan i što bolji i ispunjeniji život!
