Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Nemoj ići…

Juče sam šetajući u kampusu opazila prekrasno drvo.

Piše: Jelena Despot

Foto: Pixabay.com

„Kako prelijepo drvo“, rekoh.

Više metara visoko, sa prelijepo krošnjom koja je sad već potpuno olistala, zaista je bilo lijep prizor.

„Zašto nismo ovo drvo?“, rekla sam pola u šali, pola u zbilji.

„Pa, dođe neko i posječe te i psi te zapišavaju“, odgovorio je pomalo vulgarno.

„Posjeku te i u životu“, dodala sam malo tiše.

Već vidim da mi život sprema još jednu epizodu koju treba da prebolim, a ne znam kako. Čini se kao da mi servira još neke smrti sa kojima ne mogu da se nosim. I život je glup jer je njegova suština da ćeš na kraju umrijeti. Nemam ja problema sa vlastitom smrću. Umreš, pa te više nema. Odlaziš li negdje ili ostaješ u zemlji, to sa sigurnošću mi živi ne možemo tvrditi.

Vrlo rijetko se vezujem za ljude. Ne zato što ne želim. Ne zato što ih ne volim. Ne vezujem se jer je kasnije teško kada se te veze iz ovih ili onih razloga prekinu. Ja ne umijem da volim mlako i površno. Ja volim. Ja štitim. Ja brinem o onima koje volim. Ponekad se grubošću štitim od ljudi kako bi mi bilo manje stalo. Vrlo često me ljudi znaju zamijeniti za nekoga grubog, nezainteresovanog i bahatog.

Postoje neke stvari koje te bez tvoje volje obilježe za cijeli život. Kao kada je tata poginuo. I ta riječ poginuo. Uvijek je tako glupa, bolna i strana. Ja znam da je otišao i da se nije vratio. Ja se sjećam da sam mu mahnula. Sjećam se da je obećao da će sve biti u redu i da nastavim da se igram kada sam krenula za njim da ga ispratim, ne znajući da se vidimo posljednji put.

I to je taj glupi život u kojem nikada ne znaš kad ćete posjeći. Da znaš, neki zagrljaji bi trajali duže. Možda bi se trudio da upiješ u sjećanje boju kose ili nijansu očiju, boju glasa.

Tako sam živjela cijelog života. Spremna na rastanak. Spremna na zbogom. Osim kada je ona u pitanju. Ona je bila moja utjeha. Moj djelić njega koji je ostao. Moja najbolja drugarica i moja druga majka. Baka. Zakon. Alfa. Omega. Početak svega onoga što me definiše. Moj svemir. Kompas. Moje bezrezervno volim te.

Foto: Kharaim Pavlo / Shutterstock.com

Ovih dana leži stara i pomalo bespomoćna, a ja ne mogu da joj pomognem. Blijeda. Izgleda kao da je tu tek dovoljno dugo da se pozdravimo i naviknemo da odlazi. Takva je ona. Uvijek joj je bilo više stalo do drugih nego do nje same. Plašila nas je ovako već nekoliko puta, ali je tvrdoglava i uporna uvijek uspjevala da se vrati i pokloni nam još par godina.

Pozlilo joj je prije par dana pa me dozivala. Sjela sam pored nje. Boljelo me što vidim da se njen ten gotovo stopio sa nijansom jastuka i što u njenim usnama gotovo i da nema krvi. Pomislila sam u sebi: „Bože, nemoj još“. Sebično sam tražila za sebe još vremena. Sebično, ne misleći kako je njoj u njenom starom tijelu u kojem ju možda već sve boli. Možda joj se više ne da. Možda je umorna. Možda je i njoj dosadilo. Možda naivno misli da svi možemo bez nje.

Rekla mi je da joj je hladno. Legla sam pored nje i zagrlila njeno debeljuškasto tijelo. Kao nekad. Činilo se da joj je od toga malo lakše. Pričala sam joj neke veselije priče. Poljubila sam je bezbroj puta u kosu. Ponudila joj sva moguća jela ovog svijeta kako bi bar nešto pojela. Nije željela. Da ne vidi, plakala sam. Ne zna ona da ja ne mogu da se pozdravim s njom, a neminovno je da ću morati jednog dana. Ne zna ona da ja za taj dan nisam spremna i da nikada neću biti. Poslije dugo vremena, kao valjda i svi bespomoćni ljudi, pogledala sam juče u nebo i pomislila „Nemoj još, molim te“. Nisam imala koga drugog da zamolim.

Svakog dana kada pitam kako je očekujem da čujem nešto čudesno. Da kažu otišla je na frizuru ili evo sprema ručak.

Vidim je kako me dočekuje i ispraća. Kako me miluje po kosi. Kako me pokriva. Kako me brani od svih i svakoga. Kako sam ja zauvijek njena, a ona moj najveći poklon u ovom glupavom životu u kojem su me posjekli previše puta. Nisam spremna da je pustim, a znam da me niko ne pita.

Foto: Halfpoint / Shutterstock.com

Znam da stojim bespomoćno kao drvo i čekam svoju sudbinu od koje ne mogu da odem. Ne mogu da se borim sa vremenom koje ističe.

Prevari nas i ovaj put i dočekaj me sklupčana na fotelji dok gledaš svoju omiljenu seriju čiju niti jednu riječ ne razumiješ.

Pobjedi ovaj život koji je hiljadu puta znao da ti servira sranje a ti si uvijek imala osmijeh.

Nemoj još da ideš, jer mi ne umijemo ostati, ako nisi tu.

Obećala si da ćeš doći da vidiš gdje živim.

Ti si posljednje njegovo što imam.

Ti si jedina umjela da me bezuslovno voliš kada sam bila najgora.

Nemoj ići jer te previše volim.

Nemoj. Ostale su neke stvari koji smo ti dugovali, a nisi dočekala da ih vidiš.

Nemoj ići jer ja neću moći.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije