FeminizamHrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Šta muškarci žele? I kakve žene su materijal za “vodi je kući”?

Kako god saberem, oduzmem i posmatram, koliko god da se žene emancipuju, uvijek postoji jedno pitanje koje nas najviše zanima: ŠTA MUŠKARCI ŽELE (OD NAS)?

Ne znam koliko sam kompetentna da odgovorim, jer prvo nisam muškarac, a drugo i sama se ponekad pitam.

Znam ponešto, a ponešto naslućujem. Nešto ćete mi i vi reći.

Autorka Jelena Despot

Foto: pixabay.com

Mi, žene, koliko god obrazovane, samostalne i samosvjesne bile, imale smo ili imamo nekog muškarca koja je ona slaba tačka. Imale smo onog nekog zbog kojeg smo radile glupe stvari. Nekog zbog kojeg smo rekle „nikad više“, a uradile smo to još milion puta.

Imale smo nekog zbog kojeg smo kosu farbale u plavo i odsjekle šiške, misleći da ćemo mu se tako više dopasti. Nekog zbog kojeg smo se ubijale dijetom misleći da će primjetiti naše tijelo sa kilogramom ili dva manje.

Prvi put, kada sam pomislila da su muškarci jedna zaista komplikovana i nezahvalna stvorenja, bilo je kada sam gledala kako Halle Berry, u tom trenutku su je karakterisali kao najljepšu ženu na svijetu, plače na kauču Oprah Winfrey jer ju je prevario muž (ili dečko, ne mogu tačno da se sjetim). Kontala sam kakva riba mora biti da bi neko poželio sa njom da prevari Cat woman, ili kakav mozak moraš biti pa da ti Halle nije dovoljno dobra. Tada sam prvi put pomislila da u ljubavi i sviđanju ima mnogo toga više od puke fizičke privlačnosti. I tek to je zakomplikovalo ionako komplikovane stvari.

 

Rekla sam vam već nekoliko puta da su mi grudi narasle jako rano. Naravno, to su prije mene primjetili dječaci. Išle su mi na živce te moje grudi i ta nagla dječačka zainteresovanost jer sam ja željela da budem njihov drug. Smetale su mi te grudi da igram basket. Smetale su mi kada sam željela da trčim. Kasnije su mi smetale jer su bile sve ono što u meni vidiš. Daleko od toga da sam se trudila da ih sakrijem, što bi bilo nemoguće i da sam željela, te je tako svaka majica koju sam nosila imala dekolte, a da vam odam jednu tajnu kada imaš velike grudi, svaka majica je majica sa dekolteom.

Tada sam naučila da su muškarci jako površna bića. Naučila sam, ali još uvijek nisam razumjela, šta je to toliko bitno u velikim sisama pa da im je toliko fascinantno ili privlačno.

Muškarce će uvijek privući neka dotjerana, zgodna, provokativna djevojka. Oni koji kažu da neće, lažu. Vrlo rijetko bi neki muškarac odbio Pamelu Anderson da mu iz dana svoje najveće slave pokuca na vrata. Mogla bih da se kladim da ne bi rekli: „Skloni se plastična“, kao što neki od njih vrlo često umiju da kažu.

Opet, vrlo rijetko bi se neki muškarac zabavljao ili oženio djevojku za koju misli da je pretjerano atraktivna, provokativna. Neku nalik Pameli. Zašto? Zato što to površno djeluje kao promiskuitet, a oni kod kuće žele mirnu i milu ženu, koja će mijesiti kiflice i peglati ćutke njihove košulje. I tu se muškarci zajebu.

I tu ti ta žena koju oženiš i dovedeš kući, postane na smrt dosadna. A ona u strahu od uloge koju misli da mora da igra kako bi ti bila podobna i pogodna, ćuti, pegla i odumire.

Da se razumijemo, za ove čiji intelekt ne može da shvati, ovo je karikiranje.

Ali karikiranje nikada nije daleko od istine.

I muškarci i žene, kada su u nekoj ozbiljnoj vezi, imaju problem da kažu da vole seks, jer je to kao neko „vulgarno ponašanje“. Za seks se vrlo često nema vremena, jer, kuća, djeca, šporet i pegla i jebi ga. Prođe dan. Kod kuće se vrlo često nema vremena, da zagrliš, poljubiš, jer opet šporet, suđe, pegla i jebi ga…

KOLIKO JE TO GLUPO.

Svi mi imamo potrebu i za nježnošću i za dodirom i za seksom. I jako mi je žao ljudi koji ne shvataju da je to jednako važno kao i da tog dana jedeš ili dišeš. To nije nimalo površno niti vulgarno. To je sastavni dio naše prirode.

Muškarci ne znaju da i one djevojčice koje imaju hrabrosti da obuku minić, visoke štikle, dekolte i nose sve one epitete koje im okruženje prilijepi, jednog dana mogu da budu nečije žene, kojima se ponosiš.

Muškarci ne znaju da sebe treba da biraju ono što žele, a ne ono što tradicija i običaju nameću kao imperativ.

Muškarci ne bi trebali svojim ženama da govore da zakopča to dugme koje je otkopčala jer je to samo dugme i to su samo grudi

A to jedno dugme će njoj u nekim danima pomoći da se osjeća poželjnom.

I guess what, svaka žena na ovom svijetu kada poraste dovoljno, će srećnija biti kada pohvališ njeno tijelo nego gulaš koji je napravila.

Jer guess what, I MI SMO PONEKAD POVRŠNA BIĆA!

Površno sam bila posmatrana na mnogo načina, od kojih je svaki bio uglavnom pogrešan. Objektivno sam se ljubila sa mnogo dječaka, jer eto, ljubilo mi se. Površno zbog toga nisam bila djevojka za koju bi svom drugu rekao: „E, tu vodi kući“. Jer ako nosi dekolte, pije pivo iz flaše, glasno se smije i boli je uvo šta svijet misli o njoj, i nije materijal koji vodiš mami ili tati. A opet „taj materijal“ je znao i da peče domaći hljeb, i pegla, i razvija pite i da voli. I šta sad?  Nikada nisam željela da me „vode kući“ jer sam uvijek smatrala da ću stvarati neku svoju kuću. Nisam bila djevojčica kojoj je imperativ bio da se dopada nečijem tati ili mami. Daljoj ili bližoj rodbini. I nisam se dopala, iako se zbog ljubavi nekad i oko toga potrudiš.

Jesam li ili nisam bila nešto što muškarci žele, ne znam. Jesam li se bezbroj puta pitala šta bi neki „predmet mog sviđanja“ želio da budem, NARAVNO DA JESAM.

Danas sam ono što ja od sebe želim sa tendencijom da se razvijam u onim smjerovima koji će meni biti prihvatljivi i koje ja za sebe želim.

I to je ono o čemu bismo trebale da razmišljamo i čemu da težimo, jer mi vrlo dobro znamo da su sise samo tkivo od kojeg te vrlo često bole leđa i zbog koje provodiš sate u kupovini kako bi našla odgovarajući grudnjak. Umjesto sisa koje bi  kupila da bi se dopala nekom muškarcu, kupi sebi putovanje na Bali i nauči da se voliš.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije