najnovijeNaslovna vijestSimpatičnoZabavna Lola

Ako volite Malog princa, voljećete i devojčicu Akiko

Jedan od najvoljenijih književnih likova na svijetu dobio je svoj pandan u ženskom obliku – neobičnu, posebnu djevojčicu Akiko koju je stvorio mladi pisac Stefan Tićmi (MiTić), sa samo 26 godina.

Redakcija

Izvor: Zelenaucionica.com

Foto: zelenaucionica.com

Bajkovita mudrost, toplina i nježni humor kojim knjiga odiše učiniće da je svaki čitalac zavoli na prvo čitanje. Rijetko će se koji čitalac zaustaviti na jednom čitanju jer, kao i Mali princ, Akiko se čita uvijek iznova jer se svaki put otkriva neki novi djelić njenog bića koji vam je u prethodnom čitanju promakao.

Autor knjige „Ja sam Akiko” iznjedrio je ovu posebnu djevojčicu za samo nedjelju dana. Ali je ona u njemu čučala godinama, vješto se skrivajući.

„Akiko je maštovita i bajkovita i Akiko je za mene vrsta slobode koju možda nisam u nekom svom životu imao i neka vrsta slobode koju ću možda tek da steknem. Akiko u meni je u potpunosti i u potpunosti nije. Akiko je paradoks u stvari”, ističe Stefan Tićmi.

Akiko je dejvojčica sa pjegicama koja ne razumije najbolje ovaj svijet i koju ovaj svijet još manje razumije. Ne zna brojeve, zato i nema godine. Ne voli granice, ali obožava riječi. I tatu. Jednom je uzela drvena slova koja joj je tata napravio sam, poređala ih i stala iza njih, doviknuvši tati: „Tata, vidi, ja bukvalno stojim iza svojih riječi!”.

Tata je razumije.

Tata joj od malena čita francusku poeziju, tata je uči da njeguje tu svoju posebnost. U školi je neshvaćena jer ima izokrenut pogled na svet. Malo je usamljena i želi da sretne nekog poput sebe.

Tako je i upoznala Marsela.

Foto: ChameleonsEye / Shutterstock.com

Ali, pošto ne želimo da otkrijemo baš sve o Akiko, a ipak želimo da prenesemo dio njene magije, evo jednog malog odlomka iz knjige koji nas je očarao:

„Ja sam Akiko i moji su nožni prsti stepenice što vode do očevog obraza. Popela sam se na prste, poljubila oca i izašla. Dan je polako odbacio inje sa sebe; kroz oblake na nebu nikla je svježa pomorandža koja je pustila sokove svoje u učionicu. To ljudi nazivaju suncem. Bili smo opijeni zimskim suncem.
Bio je čas likovnog. Tema: zimske čarolije. Izvadila sam dva bijela papira.
Drugove i drugarice iz odjeljenja zamišljala sam kao vjetar.
Ja sam bila Akiko, devojčica sa čudnim darom da sve izokrene.
Dok su ostali u razredu crtali Snješka, tri kruga, veliki manji i najmanji, tri grudve kao tijelo, dok su narandžastom bojom farbali šargarepu, dok su docrtavali metlu probodenu sa strane kao da su to Snješkove ruke, šerpu sa crvenim tufnama, dok su crtali usne od tačaka i dugmad od tačaka, ja sam na jednom papiru takođe crtala krugove blagim pokretima, ali to su bili potiljci ljudi i tjemena, šubare, kape gledane odozgo.
Crtež nije bio ništa posebno ni veličanstveno, bio je kao mrlja, naivan, nije bio Snješko kao kod drugih. Njihovi su crteži bili preslikani. Isti.
Završila sam i u sebi pjevala neku glupavu dečju pesmicu
TRA LA LA LA LA

Foto: Oksana Kuzmina / Shutterstock.com

Ja sam Akiko i pjevušim kad završim sa crtežom.
Dok pjevušim u meni zaigra uže.
Kada je došlo vrijeme da svako pokaže svoj rad, ja sam svoj stavila na pod. Učiteljica me je čudno pogledala.
„Akiko, šta to radiš?”
Nisam odgovorila. Uzela sam drugi bijeli papir i ćutke se popela na svoju stolicu, stolica je škripala pomalo dramatično, a crtež je bio na podu daleko ispod mene. Bila sam viša od Jagode iz tatine bašte, to sigurno. Zatim sam krenula da cijepam papir i pravim pahulje od papira, neke su bile krupne, neke nisu, hiljadu komadića papira, hiljadu komadića koji lete, i počela sam da ih bacam po svom crtežu; taj snijeg je padao na vrhove kapa, na potiljke ljudi, šubare.
Meni je tek sad sve imalo smisla.
Učiteljica je bila u blagom šoku.
Ostala djeca su za mene bila vetar i gledala su začuđeno sa smiješkom u uglu usana.
Ja sa Snješkom u uglu usana.
Ćutim i cijepam. Ostali su polako počeli da duvaju, da ispuštaju vazduh. Shvatili su da su vetar. Zatim sam rekla: „UČITELJICE, JA SAM AKIKO I IMAM DRUGAČIJI POGLED NA SNIJEG.”
„Sjedi.”, rekla je.
Sjela sam i pomislila: Ko mi je kriv što se drugačije topim iznutra.
Mislim da mi je dala jedinicu
JA sam Akiko, nemam godine i ne pravim razliku između jedinice, trojke i petice.
Meni je sve to isto.
Ocjene su kao stari automobili, stare veš-mašine i stari fenovi, čas po čas pa moraju da se popravljaju.
To ne razumijem.
I VRATA ŠKOLE NISU VRATA
VRATA ŠKOLE SU KALUP.
MI SMO PLASTELIN.

Kad sam se vratila iz škole, otac me je upitao kako je bilo. Rekla sam: „Super.” I bilo je super. Samo neka od nas nije shvatila. Ta neka od nas je učiteljica. Ona ne razumije da to što sam mladolika ne isključuje mogućnost da imam hiljadu godina. Meni godine nisu teret jer ih nemam. Inače bi bilo drugačije.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije