najnovijeNaslovna vijestPojaveRadoznala Lola

Šta je sve pogrešno u seriji o Černobilju?

Svetlana Alexievich, bjeloruska autorka koja piše na ruskom jeziku, koja je 2015. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost za svoj rad na oralnoj istoriji, rekla je da je knjiga koja je za nju bila najlakša za izvještavanje bila njena knjiga o Černobilju. (Njen…

Prevela: Saša Leper

Masha Gessen / The New Yorker

Foto: Liam Daniel / HBO

Svetlana Alexievich, bjeloruska autorka koja piše na ruskom jeziku, koja je 2015. godine dobila Nobelovu nagradu za književnost za svoj rad na oralnoj istoriji, rekla je da je knjiga koja je za nju bila najlakša za izvještavanje bila njena knjiga o Černobilju. (Njen engleski naziv, u zavisnosti od prevoda je „Voices from Chernobyl“  (Glasovi iz Černobilja) ili „Chernobyl Prayer” (Černobiljska molitva). Razlog toga, kako kaže, je što nijedan od njenih sagovornika – ljudi koji su živjeli na području pogođenom katastrofom – nije znao na koji način bi trebalo da govori o tome. Za svoje druge knjige, Alexievicheva je razgovarala sa ljudima o njihovim iskustvima o Drugom svjetskom ratu, Sovjetskom ratu u Avganistanu i raspadu Sovjetskog Saveza.

Za sve druge događaje iz ruske istorije su postojali već široko uvriježeni narativi, navike govorenja koje, kako je Alexievicheva ustanovila, često nadvladaju stvarna lična iskustva i privatne uspomene. Ali kada je pitala preživjele Černobila, oni su lakše ispoljavali sopstvene priče, jer univerzalna priča nije ispričana. Sovjetski mediji su širili vrlo malo informacija o ovoj katastrofi. Nisu postojale knjige, filmovi ili pjesme. Postojao je vakuum.

Taken / Pixabay

Taken / Pixabay

Alexievichina knjiga je objavljena na ruskom jeziku 1997, više od deset godina nakon što je eksplodirao jedan od reaktora černobiljske elektrane u događaju koji je vjerovatno najgora nuklearna katastrofa u istoriji. Jedna od najnevjerovatnijih činjenica u vezi sa Černobiljom je to da je taj narativni vakuum opstajao toliko drugo, a zapravo i nastavlja da opstaje: Alexievichina knjiga je dobila pažnju, i u Rusiji i na Zapadu, tek nakon Nobelove nagrade. Postojale su priče u medijima kako u Rusiji tako i u inostranstvu, mnoge od njih u neobičnoj zoni turističke industrije koja je iznikla u zoni katastrofe; snimljen je BBC-jev dokumentarac i bizaran američko-ukrajinski dokumentarac . Ali u prethodne dvije knjige,  jednu koju je pisao istoričardrugu novinar, pokušale su ispričati definitivnu dokumentarnu priču o katastrofi. Napokon, HBO-jeva serija „Černobilj“, čija je peta i posljednja epizoda izašla u ponedjeljak, priča fiktivnu verziju. S obzirom na to da je riječ o televiziji, i još uz to  vrlo dobro prihvaćenoj televiziji, vjerovatno će upravo ta serija a ne knjige napokon popuniti vakuum gdje bi trebala biti priča o Černobilju. Što i nije pozitivno.

Wendelin Jacober / Pixabay

Amort 1939 / Pixabay

Prije nego što pređem na to šta je serija sve užasno pogriješila, trebala bih priznati šta su pogodili. U „Černobilju“, koju je napravio i napisao Craig Mazin a režirao Johan Renck, materijalna kultura Sovjetskog Saveza je prikazana sa tačnošću koja nikada ranije nije viđena na zapadnjačkoj televiziji ili filmu – ili, kad smo već kod toga, na ruskoj televiziji ili filmu. Odjeća, predmeti pa i samo svjetlo se čine kao da dolaze direktno iz Ukranije, Bjelorusije i Moskve 1980-tih. (Postoje neke male greške, kao što su svečane uniforme koje školarci nose na dan kada nije praznik ili tinejdžeri koji nose školske torbe za malu djecu, ali to je sad zaista cjepidlačenje.) Amerikanci koji su rođeni u Svjetskom Savezu – a, istina, i Rusi koji su rođeni u Svjetskom Savezu – su pisali tweetove i blogove zadivljeni preciznošću bez presedana sa kojom je reprodukovano fizičko okruženje sovjetskih ljudi. Jedina primjetna greška u vezi sa ovim je očigledno nepoznavanje tvoraca serije velike podjele između različitih socio-ekonomskih klasa u Sovjetskom Savezu: u seriji, Valery Legasov (Jared Harris), član je Akademije nauka, a živi u skoro pa identičnoj vrsti bijede kao i vatrogasac u ukrajinskom gradu Pripjatu. U stvari, Legasov bi živio u potpuno drugačijoj vrsti bijede nego vatrogasac.

Tu i leži jedna od najvećih mana ove serije: njen neuspjeh pri ispravnom prikazivanju sovjetskih odnosa moći. Postoje izuzeci, bljeskovi briljantnosti koji obasjavaju svjetlo na bizarne dijelove sovjetske hijerarhije. U prvoj epizodi, na primjer, u toku hitnog sastanka priprayatskog ispolkoma, upravnog vijeća grada, stariji činovnik, Zharkov (Donald Sumpter), drži zastrašujući i zastrašujuće tačan govor, podstičući svoje sunarodnike da „imaju vjere“. „Zapečatićemo grad“, kaže Zharkov. “Niko ne odlazi. I presijecite telefonske linije. Spriječite širenje dezinformacija. Na taj način ćemo spriječiti ljude da potcjenjuju plodove sopstvenog rada.“ Ova izjava sadržava sve: birokratsku indirektnost sovjetskog govora, privilegovanje „plodova rada“ naspram ljudi koji su ih stvorili i, naravno, potpuni nemar za ljudski život.

Posljednja epizoda “Černobilja” takođe sadrži scenu koja savršeno prikazuje sovjetski sistem. U toku suđenja trojici ljudi koji se smatraju odgovornima za katastrofu, član Centralnog komiteta poništi presudu sudije, a onda pogleda u tužioca tražeći smjernice – a tužilac mu klimanjem glave i da tu smjernicu. To je upravo način na koji su sovjetski sudovi i funkcionisali: oni su obavljali posao za Centralni komitet, a tužilac je imao više moći nego sudija.

Nažalost, osim ovih upečatljivih trenutaka, serija često krivuda između karikature i gluposti. U drugoj epizodi, na primjer, član Centralnog komiteta Boris Shcherbina (Stellan Skarsgård) prijeti da će narediti da upucaju Legasova ako mu on ne kaže kako radi nuklearni reaktor. Kroz čitavu seriju postoji mnogo ljudi za koje se čini da djeluju iz straha od toga da će biti upucani. Ovo je netačno: pogubljenja po kratkom postupku pa čak i odložena pogubljenja po naređenju samo jednog apparatchika (profesionalnog funkcionera Komunističke partije) nisu bila dio sovjetskog života nakon 1930tih. Generalno, ljudi iz Sovjetskog Saveza su radili šta im je rečeno bez prijetnji oružjem ili ikakvom kaznom.

Slično, repetativne i smiješne su mnogobrojne scene kada se hrabri naučnici suprotstavljaju nepopustljivim birokratama tako što eksplicitno kritikuju sovjetski sistem donošenja odluka. Tako u trećoj epizodi, na primjer, Legasov pita, retorički: „Oprostite mi – možda sam proveo previše vremena u svojoj laboratoriji ili sam možda jednostavno glup. Da li zaista sve funkcioniše na ovaj način? Neinformisana, arbitrarna odluka koja će odnijeti ko zna koliko života a donosi je neki apparatchik, neki karijerista iz Partije?“ Da, naravno da je to način na koji sve funkcioniše i ne, on nije bio u laboratoriji toliko dugo da ne zna da je to način na koji sve funkcioniše. Činjenica je da on to nije znao nikada ne bi ni imao tu laboratoriju.

Amort 1939 / Pixabay

Odlučnost je stanje koje definiše sovjetski život. Ali odlučnost je deprimirajuće čudo koje nije materijal za televiziju. Tako i tvorci “Černobilja” zamišljaju suočavanje gdje je suočavanje bilo nezamislivo – i, čineći to, prelaze granicu između pri(ka)zivanja fikcije i stvaranje laži. Bjeloruska naučnica Ulyana Khomyuk (Emily Watson) je čak i više konfrontativna nego Legasov. “Ja sam nukelarna fizičarka”, ona govori apparatchiku u drugoj epizodi. “Prije nego što ste Vi bili Zamjenik sekretara, radili ste u tvornici cipela.” Prvo, ona ovo nikada ne bi rekla. Drugo, apparatchik možda i jeste radio u tvornici cipela, ali ako je bio apparatchik sigurno nije bio obućar; napredovao je uz pomoć Partije, što je zaista moglo i započeti u fabrici obuće – ali u kancelariji, a ne na pogonu tvornice. Apparatchik – ili, tačnije, karikatura apparatchika – si nalije čašu vodke iz bokala koji mu stoji na stolu i odgovori: “Da, radio sam u tvornici obuće. Sada sam ja glavni.” On nazdravi u, kao što se čini, sred dana: “Za radnike svijeta.” Ne. Nema bokala, nema vodke na radnom mjestu ispred neprijateljski nastrojenog stranca, nema hvalisanja “Ja sam glavni.”

Međutim, najveća fikcija u ovoj sceni je sama Khomyukova. Za razliku od drugih likova, ona je izmišljena – kako kažu završni natpisi, ona predstavlja desetine naučnika koji su pomogli Legasovom da istraži uzroke katastrofe. Khomyukova se čini da utjelovljava svaku moguću holivudsku fantaziju. Ona zna istinu: prvi put kada je vidimo ona već shvata da je nešto užasno pošlo po zlu, i onda to prihvata užasno brzo, za razliku od tih čvrstih muškaraca na stvarnoj mjestu događanja katastrofe, kojima su izgleda trebali sati da to zaista prihvate. Ona takođe traga za istinom: intervjuiše desetine ljudi (neke od njih dok oni umiru od radijacije), iskopava naučne radove koji su cenzurisani, shvata šta se to zapravo desilo, minut po minut. Ona takođe biva uhapšena a onda odmah posjednuta na sastanak o katastrofi koji vodi Gorbachev. Ništa od ovoga nije zapravo moguće i sve je već izlizano. Nije problema samo to što je Khomyukova izmišljena; stvar je u tome što je to stručno znanje koje ona predstavlja fikcija. Sovjetski sistem propagande i cenzure nije postojao toliko u svrhu širenja određenje poruke koliko u svrhu činjenja učenja nemogućim, zamjenjivanje činjenica kašom, i davanje bezličnoj državi monopol nad definisanjem stvarnosti koja se uvijek mijenja.

U nedostatku černobiljskog narativa, tvorci serije su koristili okvire filmova o katastrofi. Tu je nekoliko užasnih muškaraca koji izazivaju katastrofu, nekoliko hrabrih sveznalica koji naposlijetku spašavaju Evropu od toga da ne postane nenaseljiva i koji svijetu kažu istinu. Istina je da je Evropa preživjela; nije istina da je iko došao do istine niti ju rekao.

Wendelin Jacober / Pexels

Wendelin Jacober / Pexels

Knjiga o Černobilju harvardskog istoričara Serhiija Plokhya iz 2018. godine rekonstruiše niz događaja koji su stvorili Černobilj i učinili eksploziju neizbježnom. Dijelići ovog razumijevanja se takođe pojavljuju u seriji HBO-a. U posljednjoj epizodi, svjedočeći, Legasov govori sovjetskom sudu da se katastrofa dogodila zato što su vrhovi kontrolnih klipova napravljeni od grafita, pa su ubrzali reakciju umjesto da je uspore kako su i trebali. Kada ga tužilac pita zašto je reaktor tako napravljen, Legasov navodi isti razlog zbog kog su i druge mjere predostrožnosti ignorisane i stvari zaobiđene: “Tako je jeftinije.” Čini se da on osuđuje čitav sistem.

Međutim, češće smo natjerani da vjerujemo da su tri čovjeka kojima se sudi – a naračito jedan od njih, izrazito neprivlačan zlikovac po imenu Anatoly Dyatlov (Paul Ritter)— krivci. Vidimo ga kako primorava mlađe, bolje ljude da rade stvari koje naposlijetku dovode do katastrofe. A sve to, jer čini se, on želi promaknuće. Zapravo, nije to bila samo primamljiva nagrada jednog promaknuća, niti čak njih nekoliko, niti je to bio samo jedan ogavan ili nasilan šef. Bio je to čitav sistem koji su primarno činili mekani muškarci i žene, koji je zaobilazio šta je mogao, ignorisao sopstvena upozorenja, i naposlijetku raznio sopstveni nuklearni reaktor bez ikakvog razloga osim što je to način na koji se stvari rade. Gledalac je pozvan da izmašta: samo da nije bilo Dyatlova, bolji ljudi bi uradili pravu stvar i fatalna mana reaktora, kao i čitav sistem, bi ostao latentan. Ovo je laž.

Bilo bi teže pokazati kako sistem sam sebi iskopava raku umjesto ambicioznog, zlog čovjeka koji je krivac za katastrofu. Istovjetno, teže je vidjeti desetke naučnika koji tragaju za tragovima kada jednostavno možeš napraviti jednog izmišljenog lika koji će imati sve osobine dobrog borca protiv katastrofe. Tu je taj istorijski narativ velikog čovjeka (ili jedne žene), gdje je riječ o nekoliko koraka, nekoliko odluka koje donosi nekoliko muškaraca koji su važni, umjesto haosa koji prave ljudi i zbog kog pate.

Free_Photos / Pixabay

Upravo priče onih koji su patili su ono što je najviše interesovalo Alexievichevu. Serija zapravo koristi jednu od tih priča iz njene knjige: priču Lyudmille Ignatenko (Jessie Buckley), koja je prekršila pravila tako što je ostala sa svojim mužem vatrogascem u bolnici dok on nije umro iako je bila trudna. (Lagala je o tome). Njena beba je živjela četiri sata nakon rođenja; ona je upila svu radijaciju, spašavajući život svoje majke. Ignatenkin monolog u Alexievichinoj knjizi je jedna od najupečatljivijih stvari koju sam ikada pročitala. (Jednom sam pitala Alexievichevu da li ljudi zaista tako govore; složila se da je kvalitet Ignatenkinog govora “šekspirovski”.) Međutim, u seriji, Ignatenkina priča je dijelom prikazana a dijelom ju je ispričala Khomyukova. U veliki-čovjek verziji istorije samo moćni imaju uloge sa tekstom. Čak i kućni ljubimci ostavljeni u “zoni izuzeća” nakon evakuacije ljudi su prikazani kroz oči ljudi koji su tamo poslani da ih eliminišu. Nikada ne vidimo ove ljubimce kroz oči njihovih vlasnika. Jedva da ikada vidimo one koji su evakuisani, a dat nam je samo jedan prikaz toga da su se neki ljudi  opirali i odbili da odu: starica koja, na početku četvrte epizode, tvrdoglavo nastavlja musti kravu nakon što joj je nekoliko puta naređeno da se pomjeri.

Svjedočeći na sudu u posljednjoj epizodi, Legasov kaže:

“Svaka laž koji izgovorimo nanosi dug istini. Prije ili kasnije, taj dug se plaća. Tako RBMK reaktor eksplodira. Laži.”

Neko bi pomislio da vakuum koji čine laži može biti popunjen istinom. Međutim, popunjen je u potpunosti fiktivnim, izmišljenim suđenjem na kome je velikoj grupi ljudi – naučnika, kako nam je rečeno – data tačna procjena događaja u dostupnom, briljantnom govoru, kakvi nisu postojali na sovjetskim sudovima.

Legasov ima posljednju riječ. On govori o “daru Černobilja: tamo gdje bih se nekada plašio cijene istine, samo pitam” – ekran se zacrnjuje – “koja je cijena laži?”. Moglo bi se reći da je cijena laži još laži. Moglo bi se reći da su ovo fantazije, uljepšavanja, prečice, pa čak i prevodi. Šta god da su, nisu istina.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije