Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudimaO životu

Klikćete li na vijesti o nečijoj smrti? ZAŠTO?

Opet neki naslov od kojeg ti se dižu dlačice iza na vratu ili ti se stisne želudac toliko jako da na trenutak ostaneš bez zraka. Još jedna tragedija. Netko (slavan) je umro. Osoba koju si godinama pratio je smrtno bolesna. Nekome se nešto grozno dogodilo.

Piše: Ana Kolar

Foto: Vanja L. Magic is Everywhere

I tako svakodnevno.

Smrt, bolest, tragedije i kataklizme pune stupce što u tisku što na internetu. I ti naslovi se najviše čitaju/klikaju.

Da, sranja se događaju. Tragedije, bolesti i užasi zbilja postoje, ali postoji i druga strana medalje, a to su lijepe stvari. To su ljubav, sreća, uspjesi, rekordi, lijepe priče… Ima toga, kako ne. Samo ih ne vidimo jer ih podsvjesno ni ne želimo vidjeti odnosno čitati.

Da, veselimo se kad nam je reprezentacija druga na svijetu (nogometna naravno, koga briga za ronioce ili neki drugi sport) i radosni smo kad se rodi neka dugoočekivana bebica, ali ipak ćemo više puta pročitati nešto užasno, crno i beznadno.

Zašto je tome tako?

Teorija ima(m) raznih, ali ispričat ću ti niti 36 sati svog života, od prije par mjeseci.

Zaposlila sam se na jednom portalu, morala sam, trebala mi je lova, a pisati znam, mogu i hoću i rekoh si, šta ima veze što se radi o tračevima i vijestima i tako me potpisuju samo inicijalima. Zajebala sam se.

Radila sam smjenu i pol. Ubila sam se od posla, nikad umornija nisam bila i nije mi pasao taj stres, nije me veselilo niti ispunjavalo, ali račune je trebalo platiti pa sam se tjerala na to. Punih 30 i kusur sati. Tamo negdje u bespuću interneta su objavljeni ti članci s mojim inicijalima A. Ko. i da me ubiješ nemam pojma o čemu sam konkretno pisala.

Ali znam kako je započinjao radni dan. Probudila bih se u 6 ujutro, još krmeljava uguglala riječi poput: “died”, “dead”, “umro”, “suicide”…

Jasno je, jelda?

Ako nije, objasnit ću. Naime, poanta svega je bilo biti najbrži. Izbaciti prvi na hrvatskom da je neki glumac umro ili da je netko ubijen. Dan mi je tek započinjao, a ja sam bila do grla u smrti. Guglala sam ono najgore, prevodila s engleskog na hrvatski zato da portal prvi ima vijest tko je koga silovao ili tko je smrtno bolestan. Tu i tamo potkrala bi se neka lijepa vijest, rođenje bebe, nagrade, dostignuća, ali to je bilo toliko malo u odnosu na tragedije da ih niti ne primijetiš. Rekla mi je urednica da moram tako, da ljudi najviše klikaju užase i neke beznadne dijete (ali na toj rubrici nije bilo mjesta za dijete, to je neka druga rubrika obrađivala). Mene je zapao showbiz.

Nakon dan i pol guglanja smrti i nakon završetka radnog vremena nisam se osjećala dobro. Baš sam bila iscrpljena i slaba, odradila sam treninge jedva, nisam u njima niti malo uživala, samo sam razmišljala kako sutradan ujutro moram guglati smrt i biti prva koja je “otkrila” da je netko otišao na vječna lovišta.

Probudila sam se, guglala sam te užase, tipkala, natipkala članak ili dva i rekla si da ne mogu. Dala sam otkaz. Nije mi žao jer to nije bio posao za mene i crpio mi je energiju za posao koji volim i u kojem sam dobra. Ima onih koji to mogu i žele, ali ja nisam jedna od njih. I neka nisam.

Nakon par mjeseci, slučajno mi je došlo do glave sljedeće, a to je da smo zbilja sjebani ako moramo pročitati da je netko umro, a ne da je netko diplomirao.

Zar moramo pročitati da je netko mrtav da bismo znali da smo živi? Jesmo li onda više živi i manje nesretni?

Volimo pročitati da je netko nesretan, jer su nam onda naše nezadovoljstvo i nesreća lakši. Doslovno nam pomogne da shvatimo da nismo najnesretniji na svijetu. I nismo najbolesniji, ima bolesnijih, ima gladnijih, ima jadnijih… Naravno da ima. Statistika je tu neumoljiva, a mediji ti pomognu da se izvučeš iz svojeg crnila na način da se zaviješ u nečije tuđe crnilo i onda ti prividno bude lakše.

Nisam to mogla, hraniti tu glad za uspoređivanjem nesreća čitatelja i spomenutih. Na prvu sam mislila da me smetalo što sam u dan i pol saznala tko je ova ili ona, kako se zovu, čime se bave, a s razlogom ne gledam televiziju (televizor nemam od 2012.), ali nije to bio jedini kamen spoticanja u cijeloj mojoj kratkoj karijeri na portalu.

Nisam mogla to crnilo, užas i negativnost. A nisam radila u crnoj kronici, tamo bih razumjela koja je tema, ali kad bolje pogledaš portale i novine ispadada se sve na neki način svodi na crnu kroniku. Ok, nisu samo smrti, ima tu bankrota, stečaja, otkaza, nesreća, izumrlih biljaka i životinja… Ali je sve i dalje crno i negativno.

Ne treba mi vijest da netko više nije s nama da bih postala svjesna da ja jesam i ne treba mi vijest da je netko bolestan da bih ja shvatila da sam zdrava. Ako mi treba, onda imam problem.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

 

P.S. Naslovna fotografija je autorslo djelo Vanje L.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije