Lole iz komšilukanajnovijeO životu

Tko se tuče taj se voli, zar ne?

Od malena nas se uči nasilnim oblicima ponašanja – roditelji, ljudi i društvo u kojem živimo ne zna (ili ne želi) bolje, negativni oblici interakcije se ne korigiraju, dječake se od malena uči da curičino ‘ne’ ne znači ‘ne’, nego da mora biti samo malo uporniji ako želi da se ona igra s njime.

Prenosimo Redakcija

libela.org/Mia Vodopija

Foto: Shutterstock

Prošli tjedan sam išla kod prijateljice na kućni party, na kojem sam upoznala jednu njezinu stariju prijateljicu. U razgovoru s njom, nazovimo ju Mira, otkrila sam da je trudna i da će joj to biti četvrto dijete. Mira je pričala o jutarnjim mučninama, manjku želje za brijanjem cijelog tijela i posebnim uređivanjem, o tretmanima protiv hiperpigmentacije i novoj boji za kosu. Kako to obično biva, Mira i jedna prijateljica su se počele žaliti na loše ponašanje njihovih partnera. Mira je otkrila da je već rastavljena, a raspoloženje se promijenilo kada je rekla razlog rastave – obiteljsko nasilje. Bivši suprug ju je tukao. Na sudu su joj rekli da mu nakon rastave ne govori nikada svoju adresu, u slučaju da poželi od Mire opet napraviti boksačku vreću. Također je znao davati siromašnijim kriminalcima nešto novca da Miri prave probleme. Kao pravi hrvatski kriminalac, on je plaćao drugima da čine njegov prljavi posao.

Mira s tim čovjekom ima troje djece, ostala je u braku s njim zbog sto i jednog razloga, sve dok dosta nije uistinu postalo dosta, nakon čega je otišla. To je bila odlična odluka i drago mi je što je Mira bila tako hrabra za sebe i za svoju djecu.

Njezin novi partner ju ne tuče i ne prijeti joj, međutim vara ju i priređuje joj druge vrste problema.

Mira se čini kao draga žena koja nije zaslužila takvo ponašanje, ali niti osuđivanje drugih. Mnogi muškarci i žene će okrivljavati žrtvu što je ostala toliko koliko je ostala sa svojim nasilnim partnerom. Zašto se nije odselila, zašto nije otišla roditeljima, prijateljicama, zašto nije zvala policiju ranije, zašto jedan dan nije jednostavno pobjegla, zašto se nije spakirala s djecom i otišla dok je on bio na poslu ili vani, zašto se nije obranila, zašto ona njega nije napala, kako očekuje da se bilo tko sažali nad njom ako je svojevoljno toliko dugo trpila, pa nitko ju nije tjerao da ostane s njime, kako se nije uspjela snaći, “ja bih se snašla/snašao u njezinoj poziciji”, u današnje vrijeme interneta i povezanosti i medija kako nije mogla nazvati Žensku kuću ili možda Plavi telefon ako je on bio agresivan i prema djeci, zašto nije ovo, zašto nije ono, “ja bih u toj situaciji drugačije i bolje napravila/o”.

Sama je kriva

To su otprilike pitanja, komentari i zaključci do kojih se dolazi na dnevnoj bazi slušajući ili čitajući priče poput Mirine. U situaciji gdje je nju netko tukao jer je pala kiša ili mu je večera bila hladna ili mu telefon nije radio ili nije bio dobro raspoložen, Mira je ta koja je kriva. On nije kriv! Možda je imao lošu godinu, možda je dobio otkaz jer je šef bio nepošten prema njemu, možda je i njega netko tukao kao malog i tek sada se to loše ponašanje ispoljava – ljudi naglo postanu psiholozi i psihologinje kada treba opravdati muškarca zlostavljača. Kako god da bilo, u Lijepoj našoj obiteljsko nasilje nije problem niti novost. Šamarčina se ne smatra obiteljskim nasiljem, psihološko maltretiranje i stalkanje se ne smatra nasiljem, vrijeđanje i omalovažavanje nam je praktički u krvi, obzirom da je većini najdraža uvreda ona s majkom i psom. Ne mislim da obiteljskog nasilja nema u ostatku svijeta i da smo mi jedini koji se s time bore, ali smatram da se balkanska regija nema čime hvaliti po pitanju postizanja i aktivnog rada na ravnopravnosti i jednakosti rodova i spolova i suzbijanja obiteljskog i partnerskog nasilja.

Od malena nas se uči nasilnim oblicima ponašanja – roditelji, ljudi i društvo u kojem živimo ne zna (ili ne želi) bolje, negativni oblici interakcije se ne korigiraju, dječake se od malena uči da curičino ‘ne’ ne znači ‘ne’, nego da mora biti samo malo uporniji ako želi da se ona igra s njime.

Njih se od malena sustavno i aktivno potiče da su oni, njihovi osjećaji i potrebe, njihove ideje i nivo samoaktualiziranosti važniji od curice i curičinih. Curica i njezini osjećaji se rijetko validiraju. Ona je ionako ‘preosjetljiva’. Ako ju gurne, on je dečkić, oni su TAKVI! Ako ju povuče grubo za kosu, to je zato što mu se ona sviđa! Tko se tuče, taj se voli, pa što ne? “Joj pa djeca su takva, dečkići su oduvijek bili mali hahari, curice su nježnije, s njima treba malo grublje, ništa im neće biti, nisu od šećera”.

Muškarce se od najranijih dana socijalizira da budu agresivni i dominantni, dok se sa ženama radi upravo obrnuto. Nedavno sam pročitala članak o istraživanju koje je provedeno nad djecom, u kojem većina djevojčica od šeste godine počinje misliti da nisu jednako sposobne i pametne kao dječaci. U Republici Hrvatskoj je provedeno istraživanje o odnosima mladih, čiji rezultati pokazuju da je 71% mladih u vezi ili su imali iskustvo veze. Njih 58% izjavljuje da su doživjele/i neki oblik nasilnog ponašanja u partnerskim vezama. 70% mladih izjavljuje da su doživljavali takva ponašanja kroz duži vremenski period.  Najčešće se radi o psihičkom nasilju koje uključuje kontrolirajuće i posesivno ponašanje, izrazitu  ljubomoru i ucjene.

Činjenica da toliko ljudi već od mladosti doživljava određeni oblik nasilja u vezama je alarmantna. Međutim, kada se javnost pokuša obrazovati o temeljnim pojmovima feminizma i jednakosti među spolovima i rodovima, kada se pokušaju otvoriti oči, naši ljudi to odbijaju, ne žele slušati, čitati niti surađivati, govore kako je feminizam glupost koja više nije potrebna jer “žene imaju pravo glasa i mogu se zaposliti gdje žele”.

Baratajući svim ovim poražavajućim činjenicama – od najranije krive socijalizacije dječaka, učenja ne poštivanja curica, preko gledanja mainstream filmova i serija u kojima je glavni lik obično veliki hrabri muškarac, jedini poseban ili jedini talentiran te time bolji i vredniji od drugih, pa do odrastanja u sredinama i školama, gdje im je najnormalnija stvar ošamariti nekoga jer ih ne sluša, nije teško shvatiti zašto ima neizmjerno više slučajeva fizičkog i seksualnog napada muškarca na ženu, nego obrnuto. Muškarce se patrijarhalnim obrascima ponašanja kondicionira da je prihvatljivo ponašanje napadati, dok se žene tim istim obrascima ponašanja uči da je prihvatljivo biti napadana. ZATO se Mira nije maknula od njezinog bivšeg supruga nakon prve šamarčine, zato nije otišla nakon prvog udarca, zato nije zvala pomoć ili otišla zauvijek – Miru, kao i ostale žene, uči se da je to ponašanje normalno i prihvatljivo.

“Moderno” doba

Iako živimo u  vremenu koje se voli nazivati modernim i ravnopravnim za sve, ljudsko ponašanje i običaji se jako sporo mijenjaju. Žene se diljem svijeta (i Hrvatske) i dalje bore za prava na izbor i autonomiju vlastitog tijela, za jednake plaće, za ukidanje diskriminacijskih mjera pri zapošljavanju, za postroživanje kazni silovateljima i nasilnicima, koji previše puta čak niti ne dođu do suda i kazne.

Naš svijet i društvo su u potpunom kaosu već stoljećima. Optimisti (iliti ljudi dovoljno privilegirani da mogu uvijek gledati na sunčaniju stranu stvari) veselo će zacvrkutati da, iako sporo, stvari se ipak mijenjaju na bolje i da bismo se kolektivno trebali na to skoncentrirati, da ljubav pobjeđuje mržnju i mizoginiju te da “će biti bolje”.

Ne sumnjam da bi teoretski moglo biti bolje, no ne bez borbe. Za doslovno svaki pomak na bolje, krv je bila prolivena. Svaka borba na bolje je uzela svoje mnogobrojne žrtve. Borba za bolje danas i sutra ne znači spuštati glavu i šutiti kada se u društvu priča o bitnim stvarima ili dok netko ‘iz fore’ baca seksističke ‘šale’, ta borba ne znači razvodnjivanje feminističkih stavova samo da se neki ne bi osjećali napadnuto (“pazi, ako budeš histerična oko feminizma, dečkima se nećeš svidjeti!”). Ta borba znači suprotstavljanje uvrijeđenim i duboko usađenim normama života na ovim (ali i onim) prostorima.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije