Biti majka je najteži i najodgovorniji posao koji možete raditi. Slagali se mi s tim ili ne, to je tako. Nema veće odgovornosti od one nad živim bićem koje si stvorio i koje treba da othraniš, vaspitaš, od njega napraviš DOBRO živo biće.
Bright SIde
Foto: Shutterstock
Roditelji širom svijeta se svakodnevno suočavaju sa raznim savjetim i osudama na račun njihovog načina vaspitanja, a na to je ukazala i Juliana, koja je svoju priču podijelila na sajtu Bright Side, u kojoj će se pronaći dobar dio naših čitateljki.
Zdravo, moje ime je Juliana i odgajam jedanaestogodišnjeg sina. Od prvog dana majčinstva suočavam se sa krajnje zbunjujućim ponašanjem drugih ljudi. Izgleda da svi znaju bolje kako bi ja trebalo da hranim, kupam, oblačim i što je najvažnije vaspitavam svoje dijete. Nakon nekog vremena, shvatila sam da nije do mene i da se danas svaka žena koja ima dijete suočava sa kritikama drugih ljudi.
Danas želim da podijelim sa svima kako sam prevazišla strahove i kako sam konačno počela da se osjećam kao majka.
Moj sin je rođen u malom lokalnom porodilištu. Odmah nakon poroda je odveden na dječiji odjel i donosili su mi ga po veoma strogo ustaljenom rasporedu. Sestra je na naš odjel dolazila gurajući dugačka kolica na kojima su bile poređane naše bebe. Nakon što nam daju bebu naš zadatak je bio da je brzo nahranimo i da im je vratimo.
Moja beba je imala ljutiti izraz lica, bila je otečena i nije mogla otvoriti jedno oko.
Gledala sam u njega i razmišljala kako glamurozni časopisi opisuju da bi majka nakon poroda trebalo da prema bebi osjeća toplinu, nježnost, bezuslovnu ljubav… Umjesto toga osjećala sam bolove na mjestu reza, a u urukama su bile igle povezane sa infuzijom. Pored svega željela sam jedino da se naspavam.
Sva moja nugodnost bila je sakrivena iza znatiželje. Moje cimerke na odjelu i ja nismo čak ni pomislile da treba da zagrlimo i poljubimo naše bebe, samo smo ih gledale u fazonu „Vau stvorila sam osobu sa prstima, trepavicama i svim ostalim.“
Ta obećana ljubav jednostavno se nije odmah pojavila.
Čini m se da je svaka žena doživjela taj „trebalo bi da se doživotno stidi osjećaj“. To bi valjda trebalo da nas motiviše za velike stvari u budućnosti?
Trebalo bi da se porodiš prirodnim putem (carski rez se ne smatra porođajem), a nakon toga, što prije bi trebalo da počneš sa dojenjem, jer flašica je samo lijenštine. Sa vaspitanjem treba da počneš od prvog dana, zatim treba da pomažeš oko vrtića, škole, eventualno fakulteta…
Ako sve to ne radiš kritikovaće te ljudi sa sadističkim žarom u očima.
Ponekad sam se pravdala potpuno nepoznatim ljudima, medicinskoj sestri, ljekaru, teti u vrtiću ili nekoj nadrndanoj ženi u bolnici. Ponekad sam se pravdala komšiji koji se htio poigrati s mojim djetetom ili starici u prodavnici koja je mom djetetu htjela dati slatkiš. Čak sam svoja djela objašnjavala različitim majkama čija su djeca prije prohodala, pričala, igrala se s igračkama nego moj sin.
Shutterstock
Ove godine moj sin puni 11 godina i konačno sam shvatila kako smo oboje umorni od konstantnog pritiska od strane okoline i konačno mogu priznati sebi :
Ja nisam savršena majka!
Ne stidim se zato što sam rodila na carski rez. Rodila sam! Nisam izbjegla kontrakcije i ne znam šta je bolje imati kontrakcije nekoliko sati ili jedva hodati dvije sedmice nakon porođaja.
Da, moj sin je sa šest mjeseci počeo jesti vještačko mlijeko, uglavnom zbog njegovog histeričnog stava prema dojenju. Zbog toga vas na klinici gledaju kao lošu majku, a svekrva vam kaže: „Mršavice poput tebe ne mogu imati dovoljno mlijeka“.
Nisam sinu puštala klasičnu muziku i nisam mu kačila slova na zid, ali je imao policu sa sjajnim igračkama sa kojima se mogao igrati kad god je htio.
Tri mjeseca nakon poroda, prestala sam mu zagrijavati flašicu i peglati svu garderobu i plahte. To nije uticalo na njegovo zdravlje, ali je uticalo na kvaliteti mog života.
Kad je imao četiri godine, razvela sam se. Shvatila sam da ne mogu živjeti taj ludi tempo gdje se očekuje da budem savršena supruga, savršena mama, savršena domaćica… Ali da, stidim se što moj sin mora da odrasta bez oca.
Prestala sam da se stidim onda kad sam shvatila da moj sin i ja ne moramo izgledati kao savršena porodica iz ženskih magazina. Mi nismo roboti, ljudi smo i svi mi imamo pravo na sopstvene emociije i zaslužujemo svoj prostor.
Ne stidim se što nikada nisam radila zadaću sa svojim sinom. Samo sam pokušala da mu objasnim neka gramatička pravila koja mu nisu bila jasna. Nikad nisam ustala ranije da popravim njegov likovni rad.
Ne ustajem u šest da pravim palačinke za doručak i ne obavljam sama kućanske poslove. Ne stidim se što ponekad svom sinu kažem da imam posla i da si sam napravi makarone.
Nisam dio ni jednog roditeljskog odbora, jednostavno zato što me ne zanimaju. Odlazim na školske priredbe samo kad moram. Bila sam jednom na njegovoj prvoj godini i ići ću na posljednjoj.
Mogu izaći iz prodavnice bez deset komada garderobe za dijete. Kad poželim novu haljinu, kupim je. Nije me stid i ne govorim sebi stvari poput „ti si majka, ne treba ti“.
Imam pravo na to da budem sama. Mogu otići u bioskop na par sati ili jednostavno skrolovati moj FB feed u kafiću ili malo duže ostati u kupatilu. Smatram ovakve stvari mini odmorima koji su nam svima neophodni. Nisam mama, ja sam ljudsko biće.
Ljubav prema mom sinu se pojavila kao iskren, svjestan osjećaj. Veoma sam zainteresovana da ga gledam kako odrasta, kako se mijenja i kako uči da se nosi sa životnim problemima.
Kad imamo vremena igramo stoni tenis i vozimo bicikle. Volimo da se igramo sa kartom svijeta, tražeći gradove sa smiješnim imenima i razmišljamo o tome kako su ljudi nekada putovali. Navukla sam ga na čitanje naučne fantastike i objasnila mu da računari ne služe samo za igranje igrica već da mogu biti veoma korisni.
Uvijek ga ljubim za laku noć. I nikad mu nisam rekla da ga se stidim.
Zato što me tuđe mišljenje ne zanima.
