Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO životu

Prišla je i rekla: Učinilo mi se da si se malo udebljala.

Stari ljudi kažu „budala i krivih drva nikad neće nestati“, a vi se potrudite da ne budete ta budala koja će nesmotrenim komentarom povrijediti nečija osjećanja.

Piše: Jelena Računica Šatara

Foto: Shutterstock

Stajala je sa druge strane ceste, a ja sam joj veselo mahnula u želji da je pozdravim, prije nego što pretrčim cestu „da se upitamo“.

U sekundi me blijedo pogledala, a onda povikala iz sve glasa: „Jaao, nisam te prepoznala učinilo mi se da si deblja nego što si bila“.

Uprkos komentaru, prešla sam cestu da je upitam za ono zdravlje uz nespretno pravdanje kako mi se čini da sam uvijek ista, kilogram gore-dole…

Ne znam koja joj je namjera bila, možda se samo nespretno izrazila, ali da mi je pokvarila dan to sigurno jeste.

U djetinjstvu i dok sam „curovala“ (da to je moj omiljeni izraz) nikad nisam imala nekih velikih problema sa kilogramima, uvijek sam bila, ajmo reći, OK, sve dok nisam ostala trudna kad sam ušla u taj začarani krug borbe s viškovima i kada mi se poimanje sopstvenog tijela u potpunosti promijenilo.

Godinama nakon poroda sam kuburila sa kilogramima, imala sam osjećaj da se debljam od vazduha, uvijek sam bila na nekom režimu i nikada nisam bila zadovoljna sopstvenim izgledom, a dijeta mi je bila zona komfora.

Ni sada nije puno drugačije.

I dan danas imam „mršave farmerke“ koje ne služe za nošenje već samo za testiranje kilaže, pošto vagu nemam.

I dan danas mrzim kad mi se unutrašnje strane butina dodiruju iako sam tako građena i to nikad neđe nestati.

I dan danas rijetko kad nosim uske majice da se slučajno ne bi ocrtale sarmice na stomaku.

I dan danas, kad god sjedim u krilo stavim jastuče jer je jastuče najbolje sredstvo kamuflaže.

Poenta ovog teksta nije kako prihvatiti sebe i kako se smatrati lijepom sa svim tim viškovima pošto do tog stadijuma nisam došla (eto, priznala sam), već je poenta ukazati ljudima koliko je glupo i bespotrebno komentarisati tuđe kilograme. To nešto što vi usput kažete zato što ne znate šta biste pametnije rekli u tom trenutku, nekom može pokvariti dan, može ga natjerati da u narednih pet dana osjeća krivicu svaki put kad zagrize čak i jabuku, može ga natjerati da počne razmišljati kako ne vodi računa o sebi, kako se zapustio…

Poenta ovog teksta nije ni ukazivanje na „zlostavljanje“ od strane medija koji nam nameću neki nerealan ideal ljepote. Toga je uvijek bilo i uvijek će biti.

Poenta ovog teksta je (ne)ljudskost.

Ja uporno tvrdim da je to što sam konstantno nezadovoljna izgledom, normalno. Da je normalno to što ne znam primiti kompliment i uglavnom krenem da se svađam ii opravdavam. Tvrdim, a ni sama ne vjerujem u to.  Možda je to zato što ne želim priznati sebi, a ni drugima da tuđe mišljenje i komentari utiču na mene do te mjere da sam nesigurnija od prosječne tinejdžerke.

Moju kilažu nikada nije prokomentarisao muškarac, osim tate kome sam uvijek mršava i „usukana kao šparoga“, sve negativne komentare dobila sam isključivo od žena.  Zašto? Pitam se ja.  Pitam VAS ja. Zašto?

Kada sam prvi put nakon poroda, nakon puno muke i truda uspjela dostići željenu kilažu uglavnom su me pitale „jesam dobro“ i da nisam nedobog nešto bolesna kad sam tako propala.  S druge strane kad bi se udebljala koji kilogram redovno su me štipale za obraze i mazile po stomaku misleći da sam u blagoslovenom stanju.

Da smo u školi to bi imalo svoje ime, a zvalo bi se bullyng.

Stari ljudi kažu „budala i krivih drva nikad neće nestati“, a vi se potrudite da ne budete ta budala koja će nesmotrenim komentarom povrijediti nečija osjećanja.

Šta dobijate time?

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije