AktivizamHrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Ponižen sam u metrou jer imam invaliditet

Vrijeme je da nas osoblje za transport prestane tretirati kao da smo bespomoćni.

Prevela: Saša Leper

James Moore / Independent

Foto: JESHOOTS.COM / Unsplash

Vrlo sam oprezan u vezi sa prigovaranjem Sadiqu Khanu s obzirom na mržnju desničara koju je nedavno izazvao, ali ovo je problem kojim bi se on i mogao i trebao pozabaviti kao neko ko se mnogo zalagao za vrijednosti inkuzivnosti i raznolikosti.

„Doći će do kratkog zastoja na idućoj stanici jer se s nama ukrcala MIP osoba kojoj treba pomoć pri silasku sa voza.“

Ubijte me.

Jednostavno me ubijte.

To su bile moje prve misli kao spomenute MIP osobe. Inače, MIP je skraćenica za osobe sa ograničenim kretanjem i pri izgovoru je pretvore u slogove umjesto da bude akronim, što je i dobro. Zamislite da vas nazivaju „mip“.

S obzirom na to da je ovo London, možete pretpostaviti šta se desilo iduće: svi u prokletom vagonu su buljili u mene kao da sam neka trudna panda u zoo vrtu dok sam toliko zurio u pod da sam dobio glavobolju.

Random Institute / Unsplash

Prebacujemo se na stanicu, gdje je tip na rampi izgledao prilično pogubljeno jer nije imao vremena ni da pomjeri rampu prije nego što sam sišao i kotrljao se niz platformu.

Jasno sam stavio do znanja osoblju u Stratfordu (gdje sam se ukrcao na voz) da iako mi treba jedna od stvari tamo – stanica koja je služila za Paraolimpijadu još uvijek nema rampu na pristupu ka Centralnoj liniji koja vodi na istok – neće mi biti potrebna ikakva daljnja pomoć, uključujući ni na drugom kraju.

Južni Vudford, gdje sam silazio, ima maleni razmak između voza i platforme sa druge strane, ali sam uspio da ga pređem bezbroj puta. Daleko je jednostavnije nositi se s njom u kolicima nego na štakama i priznajem da sam se zamalo složio pokušavajući to ponekad.

Ponovio sam to osoblju nekoliko puta. Invaliditet ne znači bespomoćnosti, a takav odnos je izuzetno ponižavajući. Poenta jednostavno nije shvaćena.

To nije neobično. Moram priznati da je to bio prvi put da sam morao da istrpim skretanje pažnje na mene i okrviljavanje mene za nepotrebno kašnjenje od nekoliko sekundi, ali ovo sigurno nije prvi put da imam problema sa korištenjem metroa. Razgovori sa prijateljima sa invaliditetom su otkrili da nisam sâm.

Svi su se susreli sa nekim oblikom “da li on pije šećer uz to” pretpostavke da oni nikako ne mogu sami izraziti svoje potrebe i/ili tendenciju da ih se tretira kao da su prosto nekome teret.

Način na koji osoblje metroa koristi izraz “MIP” oduzima ljudskost i samo doprinosi tome.

“Izvinite, ali evo ukrcava se jedan od onih prokletih bogalja.”

“Oh Gospode, zaista? Zar još uvijek nismo uradili dovoljno da ih obeshrabrimo?”

“Znam, znam. Šta kažete na ovo: zašto ne kažete svima da unosite jednog na voz i svi će zuriti. To bi ih trebalo zauvijek odvratiti, a to će biti jedan manje o kome treba da brinemo.”

Marc Groth / Unsplash

U ovom trenutku bez ikakve sumnje će neko promovisati člansku karticu stranke za Bregzit i misliti: “pa pahuljice, u čemu je uopšte problem da vas neko naziva MIP-om?”

A da zamislite njihovu reakciju da je vozač voza u metrou rekao nešto poput: “Dame i gospodo, na idućoj stanici će doći do kašnjenja jer sa nama imamo bijelca, a njima treba da ih neko drži za ruku da siđu.”

Zamislite bijes u novinama Daily Telegraph ili na radiju LBC.

Torijevski kandidati bi svi skakali mlateći šakama da dobiju bodove kod svog reakcionarnog članstva.

Alternativa desnica bi ispljuvala vatrenu oluju na Twitteru.

Čak bi i Donald Trump mogao iznijeti svoje mišljenje kao dio svojih jutarnjih izliva nezadovoljstva.

Pogledajte preko jezera taj odvratni London Sadiqa Khana gdje se bijelci ponižavaju jer pokušavaju izaći iz metroa!

Postoji razlog zbog kog pominjem gradonačelnika.

Obično pomalo oklijevam da ga kritikujem, jer većina ljudi koja to radi varira između prilično neugodnih, preko otvoreno užasnih, do Borisa Johnsona. Ali on bi ovo mogao riješiti.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije