
Stevane, ja sam ti rekla, sa lošom decom se ne družimo!
Stevane, šta sam ja rekla, Stevane?! Pravac kući, ’si čuo?! I nemoj tamo da se sretnete ponovo u sporednoj ulici! Kući! Ja sam ti rekla, sa lošom decom se ne družimo!
Foto: Unsplash.com
Stevane, šta sam ja rekla, Stevane?! Pravac kući, ’si čuo?! I nemoj tamo da se sretnete ponovo u sporednoj ulici! Kući! Ja sam ti rekla, sa lošom decom se ne družimo!
Foto: Unsplash.com
Žena je stajala na najprometnijoj raskrsnici u gradu i vikala na svog šesnaestogodišnjeg sina. Mislila sam da takvih scena ima još samo u filmovima. Stajala je na ćošku sa prijateljicom i mirno ćaskala, a onda, kad se sin pojavio na vratima škole – krenulo je gradacijski.
– Stevo! Stevane! (pa mah rukom kao znak da pređe ulicu do nje). Stevo! Reci drugarici da je osnovna kultura da se javi majci svog druga!
Stevan je napravio ravnodušnu facu, ali sam mu uhvatila kratak paničan pogled prema devojčici koja je prelazila ulicu na drugom prešačkom. Kratko ošišana, mršava, podignute glave i pravih leđa.
Ove reči su je lupile po slabim leđima i ona je naglo ubrzala korak, ne osvrnuvši se da vidi Stevana. On je već stajao ispred svoje majke i slušao predavanje. Majka se obraćala malo njemu, malo prijateljici.
– Na šta ti liči ovo, je li?! Je l’ vidiš ti šta on meni radi? Umesto da učiš, da popraviš taj prosek pred kraj, ti si se opet uhvatio s ovom! Jaoj, sestro, da znaš kakvu muku imam! Kući! Jesi li me čuo?!
– Dobro. Idem kući, imam domaći. – rekao je Stevan i šmugnuo u prvu ulicu.
Majka se nakratko primirila i onda je provalilo iz nje:
Stevane, šta sam ja rekla, Stevane?! Pravac kući, ’si čuo?! I nemoj tamo da se sretnete ponovo u sporednoj ulici! Kući! Da se uradi taj domaći! Polomiću te! Si čuo, ej! Ja sam ti rekla, sa lošom decom se ne družimo! KU ĆI!
Onda se potreseno i ispražnjeno okrenula drugarici i rekla:
– Jesam li ti ja rekla da će on s njom biti? Na znam šta više da radim! Je l’ znaš čija je ta mala? Je l’ se sećaš one Marine…
Grabila sam koracima napred, daleko od te žene i njene priče o tome kako nastaju loša deca. Razmišljala sam da li je moguće da u 21. veku roditelji ne razgovaraju s decom kod kuće nego ih prate i prave scene usred grada. Gde li je otišao Stevan?
A onda sam je stigla. Nju. Drugaricu koja kvari Stevana. Loše žensko dete koje kvari dobro muško dete. Razgovarala je s nekim telefonom.
– Uhvatila nas je nespremne, dok smo izlazili iz škole. Samo je stajala na raskrsnici i vrištala. Koji blam, čoveče! Da, sad, na kraju prve smene. Mi završavamo, ovi iz popodnevne stižu na prvi čas, a ona toji na raskrsnici i vrišti li vrišti! Tako da sad cela škola zna što me Stevanova keva ne podnosi. E jesam maler nad malerima! Ne znam šta sam joj uradila, majke mi! Ništa, on je stao s njom, a ja klisnula! E, moram da prekinem!
Tad sam ga videla. Stevan je stajao na uglu i čekao je. Samo je kratko rekao: „Ana.“ I ona je potrčala. Zagrlili su se, on ju je poljubio u kosu i usta i rekao: „Izvini zbog ovog.“ Nasmešila se: „Nema veze.“ I onda su tako zagrljeni utrčali u sporednu ulicu.
Razmišljala sam celog dana o njima.
O dobrom i lošem detetu što se druže.
O zaljubljenosti u slatkim šesnaestim.
O majkama, nemoćnim vrištećim majkama.
O blamovima i sekiracijama.
A nekako najviše o perspektivama.
O tome kako svi iz nekog svog ćoška posmatramo svet.
Da li je luda i blesava majka čije je dete bilo „dobro“ sve dok se nije pojavilo ovo „loše“dete? Da li je već sve probala kod kuće, pa se na kraju poslužila očajničkim oružjem: praćenjem sina i blamiranjem i njega i njegove devojke? Pa onda Stevan i Ana. Ako se zaljubio što beži? Da nije bežanje ono najslađe? Kuda dalje? Šta posle?
Razmišljala sam, a odgovori prvo nisu stizali, a onda su se umnožavali i usložnjavali u glavi. Bilo mi je žao, majke koja „ne zna šta više da radi“, pa Ane što se na izlazu iz škole ukočila i pustila Stevanovu ruku i kratko rekla: „Eno ti je mama“, pa Stevana koji potom kaže: „Idi ti, stići ću te.“
Bilo mi je krivo, jer sam znala da nikome u tom čudnom trouglu nije lako. Da su se sve strane sukobile zbog ljubavi, zbog drugačijeg pogleda na život. Šta treba da ti se desi da izgovoriš na glas, da urlaš na sav glas, ispred gimnazije: „Ja sam ti rekla, sa lošom decom se ne družimo!“?
Je li to primer?
Majka koja vlada situacijom?
Je li to rečenica koja se upućuje srednjoškolcu ili petogodišnjaku?
I šta je uopšte „loše“ dete?
Ono što ima dvojke i jedinice? Pirsing? Mamu Marinu, znaš onu, sećaš se… Ili ono što laže majku da ide pravo kući?
I ne znam što, u glavi se javila ona dečja pesmica:
Ko laže taj i krade. Ko krade taj ide u zatvor.
Ko je u zatvoru taj ima vaške, a mama mi je rekla da se s takvima ne družim!
Nja, nja, nja, nja, nja!