Lole iz komšilukanajnovijeO događajimaO ljudimaO životu

Suprug je ubio suprugu na radnom mjestu, ali nije to važno, važno je čija je ona ćerka

U dilemi da li pisati koliko je sramotno izvještavanje nekoliko medija iz Trebinja (pa onda i ostalih koji su prenijeli njihove tekstove) u slučaju ubistva žene LJ.R. u Trebinju ili samo oćutati i ne podsjećati na medijsku sramotu, odluka je, jasno je, učiniti ovo prvo.

Prenijela: Redakcija

Nikolija Bjelica / direkt-portal.com

Foto: Trebinje live

Ovdje neko mora reći da nije bitno to da je ubijena LJ.R. ćerka ratnog predsjednika Trebinja Božidara Vučurevića, već je stvar da je pala još jedna žrtva tvrdokornog hercegovačkog patrijarhata. Pala je zauvijek, ali to nama, izgleda, puno ne znači. Lomili smo danas glavu, čime li je to zaslužila, šta li mu je to uradila.

Svakodnevno “padaju” na različite načine žene u svirepoj matrici skrojenoj po mjeri “muškarčina” u kojoj sistematskog rješenja za žrtve nasilja nema. U zajednici u kojoj je žena “svakakva” i ko zna kakva, drzne li se da odgovori – kučka, uzme li dva prezimena – kučka koja ne cijeni muža, ne posoli li i ne zamasti dovoljno ručak – glupača zrela za degeneka, ako nije sve spremno na vrijeme – neradnica, ako je neraspoložena – nedostaje joj muškarac, ako je muškarcu izgužvana košulja – njena je sramota… Treba li još? Zajednica u kojoj je razvod tragedija i zajednica koja više cijeni loš brak nego dobar razvod… Zajednica u kojoj “ako nisi moja, a ja to želim, nećeš biti ničija”.

U takvom svijetu ni mrtva žena ne može ostati samo svoja, već mora pripadati nekome. Pa se zbog toga, za javnost nebitna informacija – da je žrtva ćerka Božidara Vučurevića proširila medijima i postala maltene glavna vijest. A potekla je upravo od nekoliko lokalnih medija.

Ne ureuđuju te medije samo muškarci. Tu su i žene, novinarke, majke, ćerke… koje su u tome vidjele mamac za publiku i potrebu da ženi dodaju još veću, “uzvišeniju” dimenziju – oca, muškarca.

Evo što su srozali profesiju (biva, nije to prvi put), ali neoprostivo je što su ponovo srozali žrtvu, koju su dolje preko granice, u Dubrovniku i mrtvu razapinjali, obrazlažući njenu smrt karmom za sve što je njen otac činio. Dobro su znali kako će podatak bez i najmanjeg javnog interesa biti dočekan.

Sinoć smo, dakle, mogli vidjeti, ko je želio da vidi, koliko je jedna tragedija ogoljela ličnu i profesionalnu bijedu, a tragediju prebacila na teren nacionalističke mržnje. Sve zbog toga što je neko odlučio da žrtvu porodičnog nasilja svede samo na ćerku nekoga ko je optužen za ratni zločin u susjednoj Hrvatskoj.

Nije u pitanju greška i nesvjestan čin, već čista bezobzirnost i svjesno pristajanje služenja nečemu čemu mediji ne bi smjeli da služe.

Da je kojim slučajem nesrećna Lj. R. ubijena zbog političkih stavova svoga oca, zbog njegovih ratnih ne(djela), zbog njegovih poslijeratnih igrarija… vijest bi imala smisao. Ovako, nema ama baš nikakav, osim hrpe klikova i izobilja mržnje na društvenim mjestima. Neko, doduše, i u tome vidi smisao.

Bilo je samo pitanje trenutka kada će i dubrovački mediji prenijeti vijest da je ubijena ćerka omraženog im Vučurevića, sklanjajući fokus sa problema položaja žene i nasilja nad njom, na ratnohuškački nivo. U besposlici i sa mržnjom naslađivali su se u komentarima tragediji koja nema nikave veze sa nacionalnim, već sa nečim što nas, ionako iste, još više spaja – problemom porodičnog nasilja. Sjetićemo se ne tako davne tragedije u Dubrovniku gdje je muškarac ubio suprugu i punca.

I umjesto da mediji s pažnjom posmatraju i vagaju šta i na koji način da objave, kako da izmire zavađene i pomognu žrtvi, oni radije pribjegavaju da uz naslov “Muškarac ubio suprugu” dodaju FOTO i VIDEO. Baš kao da se radi o najatraktivnijim sisama na koje su sveli ženski rod, a ne o tragediji čiji su korjeni negdje drugo.

Iz medija saznajemo da S.R. nema prijava za porodično nasilje. Kao da to nešto znači.

Žene se mahom ne nadaju pomoći policije, jer evidentiranje krivičnog djela nasilja u porodici ne može riješiti problem dok nam naraštaji odrastaju uz savjete – ćuti, trpi, i ja sam trpila, sramota je… Ti savjeti dolaze baš od žena, a mediji mahom bez mnogo odgovornosti problem svode na puko senzacionalističko izvještavanje.

Mi kao društvo ne rješavamo ništa, već čekamo sljedeću žrtvu.

Sigurne kuće za žrtve porodičnog nasilja u Trebinju još uvijek nema, jer za to navodno nema para. Iako se o izgradnji dugo priča i obećava u izbornim ciklusima, temelji kuće koja bi trebalo da bude utočište ženama žrtvama nasilja još nisu udareni, jer, jasno je, to nije prioritet. Istina, neće sigurna kuća riješiti sve probleme, ali će ukazati na spremnost da se problemu porodičnog nasilja ozbiljnije pristupa. Ali ne, što bi ukazivali na nešto čega nema.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije