Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO životu

Koja je cijena svakog čovjeka? Koliko je dovoljno da kažeš, evo i ja se prodajem?

Misle neki ljudi koji me ne poznaju mnogo ili dovoljno da ja ne znam da mislim ili kažem nešto više i da moj razum ne seže dalje od priča o sexu, ljubavi, romantici, i popularnoj psihologiji. Da kroz život koračam…

Jelena Despot

Foto: Photo by Evie S. on Unsplash

Misle neki ljudi koji me ne poznaju mnogo ili dovoljno da ja ne znam da mislim ili kažem nešto više i da moj razum ne seže dalje od priča o sexu, ljubavi, romantici, i popularnoj psihologiji. Da kroz život koračam kao da lebdim i da mi je sve smiješno, trivijalno i lako rješivo.

Pa, većina onih stvari oko kojih sebi stvaramo nelagodu, neprijatnosti i nervozu zapravo i jeste u našim rukama. Kada kukamo o poslovima koje ne volimo, o ljudima sa kojima se družimo, o muškarcima koje ne ljubimo i o orgazmima koje ne doživljavamo.

Sve ostalo, osim zdravlja, možeš da kupiš, ako imaš dovoljno para. Bogati, koji su bolesni, pak mogu da kupe neke bolje bolničke sobe, neke kraće redove čekanja i neke posebne tretmane u kojima će te neko pitati kako si. Jer i „kako si“ danas košta.

Prevare se ljudi često pa pomisle da sam glupa, a ja bih nekada zaista voljela da jesam.

Jer danas je moderno da budeš aktivista, revolucionar. Danas je moderno da čitaš neke ozbiljne knjige, pričaš o politici. Da si pozicija ili opozIcija. Da glasaš na izborima. Da mijenjaš svijet.

Svijet možda i može da se mijenja, ali Balkan teško. U ovoj lakrdiji od države funkcionišeš tako što od zla biraš manje zlo.

Što kad ti je hitno kupuješ. I kriv si, kao i onaj što prodaje.

Radna mjesta, usluge, mjesto u redu, mjesto na ljestvici prioriteta. Drugarstvo. Jer ako na društvenoj ljestvici želiš ozbiljnije kotirati moraš imati neke „ozbiljne“ drugare. Po mogućnosti malo veće prevarante od tebe. I onda misliš da si veliki jer si nešto kupio. Moćniji. I tako na ljestvici uspješnih kotiraš srazmjerno novcu koji imaš da kupiš stvari koje ne bi trebao da kupuješ niti su nečije pa da bi mogao da ti ih proda.

I slegneš ramenima.

A i ovi drugi ništa nisu bolji od ovih prvih, samo što trenutno nisu u poziciji da se prodaju.

Kupuju se nagrade. Dostignuća. Naučni radovi.

Kupuju se žene i djevojke, a sve češće i muškarci.

Kupuju se mjesta u društvu, u kafiću.

Kupuje se pripadnost određenoj kasti. Jer ako nisi iz kaste, nemaš šta da tražiš.

I malo mi je od svega muka, pa se pravim da ne vidim, jer ono što vidim ne mogu da promijenim. Nemam ni kome.

Ljudi su postali roba.

Ljudi su postali prilično sebični.

Ljudi su postali prvenstveno „svoj interes“ pa sve ostalo.

Ljudi su sve lošiji drugari.

Možda sam i ja…

Ipak, nikada nisam kupila radno mjesto. Nikada nisam trgovala nekim svojim ličnim nesrećama kako bih dobila nešto od države, pa čak ni onda kada su me zvali u omladinu raznih stranaka jer sam kao dijete čiji je otac poginuo valjda bila pogodna da sa mnom paradiraš okolo kao sa cirkuskim medom.

Nikada mi nije trebalo ničije sažaljenje, niti je ko mogao da mi plati ono što mi je uzeo.

Nikada u konkursu za posao nisam napisala da mi je otac poginuo i čime bi me to učinilo kvalifikovanijom za obavljanje nekog radnog zadatka, osim ako ne prodajemo neku tužnu priču, pa biramo čija je tužnija.

Ne razumijem ljude koji biraju taj put.

Kako se kupuje radno mjesto? Kako dođeš na posao o kojem ništa ne znaš i rukovodiš nečim? Kako postaneš direktor neke javne ustanove u gradu u kojem te svi znaju, a tvoj intelektualni domet je da vikendom popiješ deset piva i neku dovoljno lakomislenu djevojčicu povališ na zadnjem sjedištu bijesnog auta. Kako? Kako živiš kad znaš da neki dvadeset puta pametniji i kvalifikovaniji ljudi od tebe rade u pekarama i marketima, a ti si kupio radno mjesto koje je možda bilo njihovo.

Koja je cijena svakog čovjeka? Koliko je dovoljno da kažeš, evo i ja se prodajem?

I kako mogu da promijenim? Kako da promijenim svijest ljudi koji to prihvataju kao normalno? Koji nisu nezadovoljni što se kupuje, koji ne žele da iskorijene korupciju, već nad njom negoduju jer nemaju dovoljno da kupe?

I zato se smješkam.

Zato čitam knjige od kojih se ja osjećam bolje.

Biram ljude slične sebi.

Ne gledam televiziju.

I, glumim glupaču, jer u svijetu ovakvih intelektualaca čast je biti smatran glupakom.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije