Lole iz komšilukaO ljudimaO životu

Kako da objasnim jedincu što meni znači moj brat?

Svjesno ili nesvjesno cijeli život se okružujem ljudima sličnog zaleđa mojem. Sličnih ili istih svjetonazora, jednako ili slično nevjernici i agnostici, sličnog (traumatičnog) djetinjstva.

Piše: Ana Kolar

Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva

Ali stvarno, kad malo pomnije analiziram ljude s kojima sam najbliskija većina ih jesu ateisti, većina imaju barem brata ili sestru, iz razvedenih su brakova ili su i sami razvedeni, većina voli životinje i ima ili bi barem htjela imati kućne ljubimce.

Kao neki zakon privlačenja, slično privlači slično, da ne kažem isto privlači isto.

S vremena na vrijeme, također nesvjesno, u moj život dođe i netko tko poprilično odstupa od tih mojih, nesvjesno, postavljenih kriterija. Dogodi mi se ponekad odlična prijateljica koja vjeruje u Boga, praktična je vjernica, ali jedna drugoj ne kopamo odnosno ne zadiremo u vjerske osjećaje. Dogodi mi se i prijatelj koji nema i ne želi kućnog ljubimca, prijateljica koja ne voli djecu i ne vidi se kao potencijalna majka (a ja se takvom vidim otkako znam za sebe). 

Cijenim svačiji odabir i ono što mi je najbitnije, uz to da nitko nikome ne nanosi bol, jest to da se međusobno poštujemo i uvažavamo.

Ne smeta mi što Lea ne želi biti mama, ali bi mi smetalo da ima takav ili bilo kakav drugi stav nametnut od nekog drugog, a ne sebe same.

Nemam problem s time što Marko ne doživljava moje mačke dok kod mene na kauču pijemo čaj. Doslovno ih ni ne primijeti, a svi smo, uključujući i mačketine, sretni i zadovoljni.

S puno toga zbilja, svjesno ili nesvjesno, nemam problema. Naravno, svi smo različiti čak i ako imamo iste svjetonazore, slična zaleđa, sličnu krvnu sliku (možemo biti u rodu, pa opet biti drugačiji da drugačiji ne možemo biti). 

Problem, barem u mom slučaju, nastaje kad ne znam zašto mi netko paše ili ne paše, odnosno zašto smo i dalje toliko različiti iako u masi drugih stvari imamo toliko preklapanja.

To mi se često zna dogoditi s nekim stvarima, odnosno kriterijima koje si nismo sami izabrali nego smo u takvim uvjetima rođeni i odgajani. Što sam starija, tolerantnija sam (a opet i nisam kad se o nekim stvarima radi), ali i svjesnija da u mojim odnosima nastane problem kad je s moje druge strane jedinac odnosno jedinica. Jer ja to nisam, imam dva mlađa brata. I polusestru (iako uvijek kažem da mi je Sonja sestra, jer je cijela, nije polovična, a riječ polusestra mi je ružna, op.a.). I cijelog života se koljem sa svojim dedom i bakom (koji su jedinci) kad bi prigovorili nešto na račun moje braće. U takvim situacijama postajem kao neka zvijer, postavljam se na stražnje noge i štitim vlastitu braću makar mi to bilo zadnje što ću napraviti u životu.

Neobjašnjivo mi je to, ali tako je. Čak i kad nismo u nekim odnosima i ne vidimo se često, činjenica da imam dvojicu braće me itekako obilježila kao osobu i kad gledam ljude oko sebe, one s kojima sam si bolja i s kojima se jednostavnije slažem, nisu jedinci.

Baš je nekako malo jedinaca i jedinica oko mene. OK, nekada ih nije bilo toliko kao danas jer je bilo “normalno” imati dvoje-troje djece, jedinci su bili zbilja rijetki u mojoj školi ili ulici u kojoj sam odrastala. A prije još rjeđi, jer se moglo i bila su neka drugačija vremena.

Svojoj baki jedinici nisam mogla objasniti što meni moj brat (jedan ili drugi) znači. Isto vrijedi i za mog dedu. Njima je to nepoznat pojam. I prijateljici iz srednje škole nije bilo jasno zašto reagiram na neke stvari kako reagiram, zašto ne pojedem zadnji komad kolača, zašto pitam jesu li svi jeli, zašto dijelim, ne skrivam, zašto brinem gdje su moji Max i Niki. Nije ona kriva što joj nije jasno niti što je jedinica, neka je, tu je, živa i zdrava, i nikad nije morala razmišljati jesu li svi dobili jednake porcije. Tako i moji baka i deda, a i mnogi drugi koji su se prošetali kroz moj život, a da doma nisu imali braću i/ili sestre.

Tek sad, nakon godina od prekida, shvaćam zašto sam pizdila na bivšeg jer je glasan dok ja spavam. Da, navikao je biti sam, ali tako je navikao od početka svog života, nikad nije od mame čuo: “Psssst, brat/sestra ti spava!”. Isto vrijedi za još masu drugih stvari, što fizičkih što apstraktnih.

U ovim godinama primjećujem da se s ljudima koji, kao i ja, imaju braću i/ili sestre, nekako više razumijem i bez riječi. Imamo daleko više zajedničkih tema i sličnih iskustava, i puno toga ne trebamo ni najmanje objašnjavati nego samo kažemo: “Znaš kako je.”

Da, znam kako je kad imaš brata ili sestru, i ako mi je zbog nečega u životu drago i ako sam zbog nečega na svijetu zahvalna svojim roditeljima onda sam na njima dvojici, Maxu i Nikici. Jer imati brata znači učiti da nisi sam od prvog dana i da nismo stvoreni da na ovom svijetu budemo sami. Uče te dijeliti bez razmišljanja, uče te sličnostima i razlikama, prihvaćanju, greškama i ispravnim postupcima. Imati brata ili sestru znači znati biti ponosan na tuđi uspjeh i ne biti ljubomoran na njega ili nju.

Naravno da i tu ima odstupanja i da u životu imam jedin(i)ce do kojih mi je itekako stalo, ali kad god lupim u neki nevidljivi zid između nas dvoje shvatim da se jednostavno u nekim stvarima ne možemo razumjeti jer nismo prošli slične stvari.

Vremena su se promijenila, danas imati jedno dijete je čudo samo po sebi, jer teško je i fizički i mentalno i vremenski. Oduvijek sam mislila da ću ih imati dvoje ili troje, a sad sam u fazi života da ne znam niti hoću li uopće imati dijete, a ako ću ga i imati svjesna sam da će vrlo vjerojatno biti zakinuto za ono najljepše što sam ikad imala, a to su braća.

Nema veze, trudit ću se to nekako drugačije nadoknaditi i usaditi mu one vrijednosti koje su meni usadili moji mlađi i još mlađi.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije