Gledajući iz strogo biološke perspektive, dojenje je isto svugdje u svijetu. Primitivni refleksi sisanja koji su urođeni svoj novorođenčadi omogućavaju im da brzo nauče kako da dojenjem dobiju sve potrebne nutritijente. Od početka vremena, majčina mogućnost da hrani svoje dijete i brine o njemu nije se mijenjala, ali viđenje i emocije u vezi sa ovom praksom definitivno jesu.
Sheramy Tsai / Mothering
Foto: Leandro Cesar Santana / Unsplash
Nadalje, dojke se prirodno pripremaju za dolazak novorođenčeta tako što se areole potamne i uvećaju, čineći tako dojku očiglednijom i vizualno primamljivijom bebi. Sva mlijeka su u početku žućkast, nutritivno gust kolostrum. On ubrzo postane prelazno mlijeko, a onda zrelo mlijeko. Ove biološke promjene se dešavaju svim zdravim ženama koje proizvode mlijeko. Bez obzira na to gdje u svijetu se nalaze, biologija žena koje proizvode mlijeko i hrane svoje dijete ne razlikuje se i nije se mijenjala od vremena prve majke koja je podojila svoje dijete.
S obzirom na to da je mlijeko u osnovi isto za sve žene, logično bi bilo i da je i dojenje isto svugdje u svijetu. Međutim, ovo nikako nije istina. Kulturološki uticaji značajno mijenjaju na prakse dojenja u svijetu. Zapravo, dojenje ne samo da se razlikuje od jedne do druge kulture, već i od jedne pojedinačne žene do druge. Ovaj kratki uvid u dojenje u različitim kulturama svijeta pomaže da se razumije kako kulturološke norme, društvene prednosti, obrazovanje, zakon i religija utiču na način na koji žena doji.
Ova kopnena zemlja u na istoku centralne Afrike polako ali sigurno obnavlja svoju infrastrukturu nakon genocida iz 1994. godine koji je odnio približno milion života. Kao rezultat tog genocida, mnoge žene više nemaju starije članice porodice, poput majki i tetaka, koje su kroz istoriju uvijek pomagale novima majkama i učile ih.
Ruandanke počinju učiti o značaju dojenja od svoje vlade i zdravstvenih radnika, poput nedavno objavljenog materijala o značaju ekskluzivnog dojenja od Ministarstva zdravlja.
Sa oko 87% žena koje ekskluzivno doje prvih 6 mjeseci, Ruanda ima relativno visoke rizike od dojenja u odnosu na druge afričke zemlje. Međutim, ekonomski i kulturološki faktori umanjuju broj žena koje uspješno doje.
Prema riječima Merijo Keli-Teril, iskusne babice koja trenutno radi za majkama u Ruandi, postoje mnogi mitovi koji okružuju dojenje.
Na primjer, neke ruandanske bake vjeruju da majke nemaju mlijeka tokom prva tri dana. Kako ne znaju za kolostrum i značaj ponude i potražnje, neke bake odmah nakon rođenja bebama donose formule.
Nadalje, iako su tropska zemlja, većina roditelja ubunda svoje bebe u debele slojeve odjeće, što ne samo da pregrije bebe već i sprječava važan kontakt kože-o-kožu koji podstiče majčinu proizvodnju mlijeka. Iako je zaštita bebine kože značajna iz različitih razloga (jako sunce i napasti), mnogi ohrabuju majke da dopuste veći kontakt prirode ali i same kože o kožu. To takođe na prirodan način ohrabruje majke da doje, što pomaže u opovrgavanju starih mitova.
Foto: Eibner Saliba / Unsplash
Namibija koja se nalazi na jugozapadu Afrike i ima 2,5 miliona stanovnika ima relativno malenu stopu dojenja. Zapravo, samo 24% majki nastavlja da ekskluzivno doji bebe starije od šest mjeseci. Kako tvrdi UNICEF, ovo predstavlja značajan zdravstveni problem. Svako četvrto dijete mlađe od 5 godina u Namibiji je nisko, a svako sedmo pothranjeno. Ovo je naročito poražavajuće kada znamo ne samo značaj dojenja već i koliko lako bi dojenje moglo promijeniti ove statistike.
Međutim, uprkos ovim neveselim podacima, jedno namibijsko pleme pokazuje ogroman uspjeh u pogledu dojenja. Drevno pleme Himba iz sjeverozapadne Namibije ima otprilike 50 000 stanovnika i približno 100% stopu ekskluzivnog dojenja. Bez ikakve bolnice u blizini, ove semi-nomadske žene se porađaju kod kuće i svaka od njih doji. Povinuju se prirodnom instinktu potrebe ali i mogućnosti.
Ali iako je dojenje tako prirodan dio himbijske kulture, moglo bi se pomisliti da ono lako pada ženama. Ipak je javno dojenje jednostavno način života ovog plemena. Međutim, prema riječima reportera Majklina Duklefa, to i baš i nije slučaj. U nedavno objavljenom članku NPR-a, Duklef navodi neke od razloga zbog kojih je dojenje uspješno u plemenu Himba.
Iako se mnoge Himbanke suočavaju sa istim izazovima dojenja kao i žene u razvijenim zemljama, poput malene proizvodnje, problema sa prihvatanjem dojke od strane djeteta ili nedostatkom samopouzdanja, antropolog Bruk Skelza navodi da Himbanke imaju nešto što mnoge druge nemaju: vođstvo i podršku. Pred kraj trudnoće, žene se useljavaju kod svojih majki, koje brinu o njima i vode ih kroz iskustvo dojenja, pa čak ih i bude u toku noći da doje.
Skelza tvrdi da niske stope dojenja širom svijeta imaju manje veze sa gubitkom instinkta a više sa nedostatkom kulturološkog vođstva žena koje su tu bile prije nas. Ali ako nastavimo da obrazujemo žene o ovome, te brojke mogu samo rasti.
Iako je relativno bogata i obrazovana zemlja, Ujedinjeno Kraljevstvo drži rekord kao najnerazvijenija zemlja u pogledu dojenja. Izvještaj Lanceta iz 2016. godine otkriva koliko je situacija očajna. Naime, ova studija pokazuje da samo 0.5% žena u Britaniji nastavlja dojiti svoju djecu dok ne napune godinu dana. U poređenju sa tim, približno 30% Amerikanki doji do prvog rođendana svog djeteta. Prema podacima iz 2017. i 2018. godine, statistike samo opadaju, uprkos istraživanjima i preporukama da sve više majki (nastavlja da) doji.
Jedan od vodećih autora studije iz 2016. godine tvrdi da Britanke imaju pogrešno mišljenje da je dojenje prevashodno korisno za stanovnike siromašnijih zemalja. Drugi smatraju da krivica djelimično počiva na agresivnom reklamiranju formula za bebe. Oba ova razloga zvuče vrlo slično načinu na koji su Amerikanke razmišljale 70-tih godina, kada je dojenje smatrano jedinim načinom dostupnim „siromašnim“ majkama koje nisu mogle da si priušte formulu ili načinom za „vezivnjem žena“ i sprječavanjem ih da rade izvan doma tokom vremena borbe za ravnopravnost.
Prema istraživačima sa Univerziteta u Kardifu u Britaniji, tamošnja niska stopa dojenja se takođe može pripisati nedostatku vršnjačke podrške.
Studija je otkrila da samo polovina novih majki ima pristup podršci za dojenje a da postoji mnogo kontradiktornih poruka u vezi sa dojenjem.
Uopšteno govoreći, Britanke se ohrabruju da uspostave raspored svojim bebama i da se vrate na posao, a sve u cilju toga da se što prije vrate onom životu koji su imale prije bebe. Majčinstvo je smatrano nečim što se radi, ali ne i dojenje, koje je posmatrano kao nešto fuj, a ženska tijela su neugodna tema.
Foto: Wes Hicks / Unsplash
Kao i u bilo kojoj drugoj velikoj zemlji, postoji mnogo varijacija u praksama dojenja širom Kine. Prema UNICEF-u, stopa dojenja u Kini značajno opada.
Do 1970-tih, dojenje je bila norma u zemlji. Međutim, sunovrat stopa dojenja se može pripisati agresivnom reklamiranju formule koji je tada počeo. Kina sada posjeduje najveće tržište zamjena za majčino mlijeko na svijetu. Formule za bebe su postale ključni dio kineske kulture.
Međutim, postoji i praksa u Kini koja stimuliše dojenje. Neke Kineskinje praktikuju tradiciju nakon poroda da „presjede mjesec“, koja se takođe naziva i „mjesec pritvora“ ili Zuo Ju Zi. Ova praksa koja je duboko ukorijenjena u kinesku kulturu zahtjeva da majka ne izađe iz kuće 30 dana nakon poroda. Iako mnoga pravila regulišu ovo sveto vrijeme, osnova premisa je da se žena oporavlja i zbližava sa bebom.
Za mnoge žene koje praktikuju Zuo Ju Zi, dojenje je često uspješnije. Često nova majka ima podršku drugih osoba, što joj ostavlja vrijeme i energiju da doji. Novoj majci tipično poslužuju supe ili ribu koja stimuliše laktaciju. Pa ipak, kako mamu ohrabruju da što manje drži bebu u toku tih prvih mjesec dana i da doji samo ležeći, ovo može biti kontraproduktivno po oslobađanje oksitocina. Udruženje pod nazivom Ert Mama Organiks su pokrenuli kapanju pod nazivom Ležeći kako bi podstakli ovakvu tradiciju i u drugim dijelovima zemlje, sa istom premisom uspostavljanja okruženja pogodnog za dojenje.
Vjerujem da svako "zato" ima svoje "ali". Smijem se i tražim svoj zen.
