Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijest

Kakva si ti to Srpkinja/Hrvatica/Bošnjakinja a praktikuješ jogu?!

Za početak, kratki osvrt na moj odnos s jogom.

Bila na jednom času i pala u iskustvo, što bi rekao jedan moj komšija, da postreljam pola sela. Dakle, što se mene tiče – bilo, ne ponovilo se.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Pexels.com

E sad, nisam vam ja tu baš neka polazna osnova za postavljanje stvari na svoje mjesto, pa sam tako, očito, i otužan primjer kako joga ne može da raspetlja baš sve čakre zamršene u mrtvi čvor.

Priznajem, iako teška srca, voljela bih da me ta drevna filozofija života preobratila u drugu stranu – dala mi konjske živce i smiren um Sai Babe, ali ja sam jednostavno previše nervozan tip za jednu tako nježnu, suptilnu i nadasve staloženu rabotu. Možda, eto, nekad pokušam ponovo, ali za dobrobit življa oko mene, za sada ću se držati podalje od prostirke za jogu.

Nego, da pređemo na stvar, a to je činjenica da je joga odavno preskočila tarabu koja ju je ograničavala na istočnjačku kulturu i dobrano zagazila na Zapad. Normalno, svi i sve danas hoće tamo, a tamo je nešto poput joge i više nego potrebno, jer teško je u skoku iz radničkog odijela u pidžamu, u tih nekoliko minuta, pronaći nešto da te vrati iz mrtvih. Joga, kažu mnogi, ima baš tu moć.

Izvor: Pexels.com

Uz to, ove današnje migracije, često otužne imigrantske priče i životi koji staju u jedan kofer, nemaju kad, a vala ni razlog, da znaju za vjeru i naciju, kao što mi to ovdje prvo upisujemo u rodni list, pa onda ide mama, tata, adresa i ostalo što imate, ako vam se posreći. Tamo možeš da se jogiraš i budeš Jovanka iz Kalinovika, Who Cares?!

Tuđa kultura ili vlastiti lifestyle, danas dođe kao ono jaje i kokoš. Ako pitate popa, on vas već, ako vam trenutno krstom ne probija ulazna vrata kuće i duše, provlači kroz devet svetih voda, svećenik dok neumorno brsla Ave Marije pred zgradom parkirao autobus za Međugorje već ubacio u prvu i naleg’o na sirenu, a mujezin podupl’o decibele ezana s minareta.

Neslanu šalu na stranu; to što ste vi zamislile da budete Srpkinja/Hrvatica/Bošnjakinja i da istovremeno jogom opuštate tijelo i čistite um – neće moći. Dakle, ovdje kod nas u svim prilikama moraš izričito da se prikloniš samo nečemu, jer valjda samo dovoljno skučen duh i tijelo može da bude dovoljno dobra ovčica u nekom stadu. Ne kažem da ne treba da voliš i poštuješ svoju vjeru, naciju, religiju, pripadnost, manjinu, nebitno, ali…

Tor. Torovi. Život sa ogradama, sa parcelisanim mislima i postupcima, sa zbijanjem u torove, sa odbijanjem svega što makar malo smrdi na tuđe… Zašto nije u redu da čovjek naprosto vjeruje u sebe, da vjeruje u čovjeka, u ljude, u čovječanstvo, zašto to nije dovoljno?!

„Da se mene pitalo, ne bih se rodila kao Hrvatica, ali nije me se pitalo, pa mi isto tako nije ni žao ni drago što to jesam. Vjerojatno bi mi kad bih bila Talijanka smetalo da sam Talijanka, isto je i s ravnom kosom kad imam kovrčavu, tankim nogama kad imam nabijene. Ali pitaju me se druge stvari, odnosno sama sebe pitam što želim i što mi paše. Joga je jedna od tih stvari. Ne, ne osjećam se da sam zbog nje spoznala Boga, Budu, odustala od hrvatske zastave, popišala se na Bibliju… ništa od toga, ja sam samo pronašla nešto što mi godi i duhu i tijelu. Nešto što me smiruje, sve i da je placebo i autosugestija pomaže mi da koliko toliko mirno živim na ovom kiselom Balkanu“, govori jedna od Lola, naša Ana Kolar, koja godinama praktikuje jogu.

Ana Kolar: Ne, ne osjećam se da sam zbog joge spoznala Boga, Budu, odustala od hrvatske zastave, popišala se na Bibliju / Izvor: Privatna arhiva

Pojašnjava da tokom tih 15 minuta, nekada i sat i po dnevno, zaustavi vrijeme i prostor, isključi se i bude sama sa sobom i svojim tijelom. Joga joj pomaže da, citiram, ne ubije na cesti osobu koja joj trubi bez razloga, da se ne rasplače na prvu mrtvu životinju na pločniku, ali i da ne uzima k srcu sve što nam je servirano sa svih strana.

„Percipiram i otpustim. Napravim duboki udah, zaustavim i izdahnem. I nakon izdaha nisam ništa manje Hrvatica, ateistica i hiperemotivka. Samo dublje dišem i budem sama sebi bolja, onakva kakvu sam se, dobrim dijelom sama složila. Tvorničke postavke (Hrvatica, Bosanka, žensko, muško, visoka, niska…) nisam mogla birati. I neka nisam“, zaključuje Ana.

E, s ovakvim se stavovima ne bi složio paroh gornjokoviljki. Nesam školovala jel Gornja Koviljka, Gornje Kovilje, Gornji Kovilj, jebemliga, al u toj nekoj parohiji joga može prouzrokovati duhovne i duševne probleme. Nisam to ni izmislila, već sam pročitala na jednoj tamošnjoj zvaničnoj objavi, pa evo da se i sami uvjerite:

Izvor: Sva bespuća interneta

Joga nije religija, kaže mi na to Danijela Kresojević, iz Kozarske Dubice, koja jogu vježba već godinama, a što se tiče instruktorstva tu je, dodaje, još uvijek početnik. Ona, doduše, nema veze s parohijom gornjokoviljke, ali ima s tim da jogu praktikuje prvenstveno iz sebi znanih i važnih razloga.

„Nema veze kojoj religiji pripadamo, sasvim je u redu da se njom bave pripadnici svih vjera. Za mene je u jogi najljepše to što to nije nikakvo takmičenje, u nju se dajemo onoliko koliko nam prija i od nje uzimamo isto tako, idemo onoliko duboko koliko nam odgovara“, govori ona za Lolu.

Konsultujući Wikipedi-u, spoznajem da riječ joga vuče porijeklo iz sanskritske riječi “yuj” (kontrolisati) ili iz “yujir samadhau” (kontemplacija/apsorpcija). Izvan Indije, joga obično asocira na Hatha Jogu i njene asane kao vrstu vježbe.

Mi, zapadnjaci (ah, kako to gordo zvuči kad živiš u Republici Srpskoj), smo prigrlili fizički aspekt te prakse, osim ako griješim, pa se neka od onih koje vole i praktikuju jogu ujedno ne moli nekom istočnjačkom božanstvu, da ne kažem da Umašankara drži uramljenog na zidu, ne bil’ kako i sama potpuno izbacila hranu i već ovog ljeta bila među boljim ribama na plaži u Tučepima.

Izvor: Pexels.com

Upravo takva jedna objava na jednom Facebook forumu me nedavno podstakla da se zamislim na ovu temu, ne ovo kako da budeš vrh riba u Tučepima, već ona u kojoj djevojka pita da li je manje muslimanka ako vježba jogu?! Odgovori su išli od “da” i “ne”, do krajnje sprdnje i podjebavanja, Bog da mi dušu prosti.

Sveštenik i efendija koji predaju vjeronaku u jednoj ovdašnjoj osnovnoj školi su mi potvrdili isto – da mi ne bi trebalo da praktikujemo jogu, jer ona prosto nije dio vjere i filozofije života ovdašnjih naroda. Naravno da nije, a valjalo bi da jeste, možda bismo bili malo manje nadrkani i bratoubilačko nastrojeni.

Fast-food religija ekspresnog prosvjetljenja, oslobađanje od stresa i postizanje unutrašnjeg mira. Ne znam, meni dobro zvuči. Nema veze što mi je jedan čas nabio nervozu do krajnjih granica. Iskusniji kažu da u tome i jeste tajna – da poslije nekog vremena naučiš da kontrolišeš misli i reakcije i da počneš da bivaš smireniji i zadovoljniji. I to mi sjajno zvuči, jer nije onaj skok iz radničkog odjela direkt u pidžamu samo tamo negdje na Zapadu, jebiga, i meni i tebi i mnogima ovdje je tako.

Ja se sad pitam da meni onaj osjećaj na prvom i jedinom joga času nije bio kakav otpor nacionalističke vrste. Da mi se um i duša nisu tih minuta potajno pribojavali da ću postati Indus, pa su me na vrijeme skrenuli sa puta vjerskog sunovrata. Ili je zaista moguće postati lošije biće ako napraviš Pozdrav suncu, a Fatima si?! Molim da mi se javi bilo ko koga je, uprkos nepodobnim krvnim zrncima, joga uspjela da isisa iz ovog jebenog podneblja i katapultira negdje gdje ne treba da propišaš krv radeći za možeš da platiš te iste nalaze krvne slike.

Do tada –

Namaste!

Na sva tri bh. jezika.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije