Sigurno i drugi ljudi imaju ovaj problem
Jedna rečenica često zvoni mojom kancelarijom, klijenti je na koučingu ponavljaju sa jednakim strahom i zbunjenošću, osjećajući se potpuno usamljeno u svojoj patnji: „Sigurno drugi ljudi nemaju ovaj problem.“
Presvučeni filterima, obučeni u Fotošop, sa potrebom da svijetu pokažemo najbolje od sebe na društvenim mrežama, stvarno bi se reklo – drugi ljudi nemaju taj problem. Štaviše, drugi ljudi nemaju nijedan problem, potpuno je sve okej sa svima, samo sa tobom nešto nije u redu.
Raditi sa ljudima je jedna veličanstvena privilegija. Posmatrati najskrivenije misli i slušati o najintimnijim momentima je nešto što riječima ne mogu da opišem. Neprocjenjivo. I nakon skoro 5 godina individualnog koučinga i gotovo svakodnevnih zavirivanja u ono što na Instagramu nikada neće biti prikazano, voljela bih da zakačim negdje jedan džinovski znak – DOBRODOŠLI MEĐU LJUDE.
Svako od nas bi mogao da ima barem jednu mentalnu dijagnozu, svi smo u istom haotičnom sosu, u svima nama pulsira ista zbunjenost. Uplašeni smo od smrti. Izbezumljeni pred konačnošću, svi sa jednim istim dječijim uvjerenjem da nekako ipak nećemo umrijeti jer je smrt nešto što se u našem iskustvu uvijek i nepogrješivo dešava samo drugima.
Dobrodošli među ljude. Prdimo, smrdimo, govorimo glupe stvari na važnim sastancima, znojimo se ispod pazuha, kači nam se spanać među zube, imamo hemoroide, zaboravljamo imena, prsti na nogama nam izgledaju čudno, piški nam se u sred seksa, krče nam crijeva u pozorištu dok je totalna tišina, strah nas je kako stvari izgledaju tamo dolje tokom ginekološkog pregleda ili pregleda prostate, imamo celulit, stomačne viruse i dlake na čudnim mjestima.
Dobrodošli među ljude, ovdje svi, ali bez izuzetka svi, imamo djelove svoje prošlosti oko kojih umiremo od stida. Pravimo od mladeža melanome, od grča u lijevoj ruci infartk, od bola u glavi moždani udar, od kašlja rak pluća. I onda osjećamo krivicu što smo to uopšte pomislili, što prizivamo. Imamo čudne seksualne fantazije, sadističke i mazohističke, ogovaramo i lažemo iako to ne bismo htjeli, ali nekako se prosto desi. Govorimo drugima kako mrzimo ogovaranje i laži. Kažemo da ćemo pojesti pola porcije pa pojedemo dvije i po, kažemo da od sjutra ostavljamo pušenje pa ne ostavimo, pravimo planove koje nikad ne ostvarimo.
Ali ide i dublje od toga, doborodšli među ljude, u mračne ćoškove u kojima fantaziramo kako napuštamo porodice i poslove i počinjemo život negdje daleko. Dobrodošli u misli o tome kako ubijamo, pa se onda plašimo kako smo to mogli da pomislimo, u opsesivno provjeravanje da li naši najdraži dišu uveče, u to kako nas nerviraju neki ljudi bez apsolutno ikakvog razloga, dobrodošli u bolna poređenja sa drugima, u surovo samokritikovanje, u užurbano čišćenje prašine kad se gosti najave, u zaljubljivanje u ljude koje jedva poznajemo, u zaljubljivanje u druge ljude iako smo u vezi, u to kako nikako ne možemo da pustimo onu jednu osobu koja nikako nije za nas, sa kojom možda čak više nismo u vezi ili nikada nismo ni bili, u misao „laknuće mi kad umre“ pa onda u grozno kajanje.
Gospode, kajanje! Dobrodošli u kajanje zbog onoga što ste uradili i onoga što niste, onoga što ste pomislili, najprljavije misli koje vas plaše, o tome kako spavate sa nekim ko nije vaš partner, možda je čak i istog pola, o tome kako srijećete bivšeg i pokazujete mu srednji prst na sred ulice, o tome kako se ni ne pojavljujete na sahrani člana porodice, o tome kako želite da crkne u teškim mukama. Kajanje, kajanje…
Dobrodošli među ljude. Dobrodošli u teško odrastanje jer je svako odrastanje teško. Ako imate djecu, dobrodošli u to da ćete ih sigurno nekako oštetiti, uprkos tome što se uložili nadljudski napor, njihovo odrastanje će biti teško. U to da vam je načinjena velika nepravda zbog koje vi osjećate stid, a ne onaj ko vas je povrijedio. Dobrodošli u konfuzne odnose sa majkom, u to da ne postoji savršena veza nego u svakoj postoji problem, u brigu oko novca, u preispitivanje jeste li promašili cijeli svoj život, jeste li zakasnili, je li trebalo da više putujete, dobrodošli u osjećaj praznine i nezadovoljstva iako je sve u spoljašnjem svijetu u redu, dobrodošli u to da ste željni toga da vam kažu kako ste dobri da vas hvale, da vam se dive, da vam udjeljuju komplimente. Dobrodošli u to da pričate kako vam nije važno šta ste dobili za poklon, može i žvaka samo da je znak pažnje, ali da vam je zapravo ipak važno šta je bio poklon.
Dobrodošli u strah od letenja, strah od pauka, strah od grmljavine, strah od napuštanja, strah od mraka, strah od toga da budete sami kući, strah od zvona telefona u 2 ujutro, strah od napuštanja, strah od vezivanja i bliskosti. Dobrodošli u potrebu da vas neko drži za ruku, da istovremeno i imate djecu i nemate djecu, da istovremeno imate i stabilan posao i da vodite svoju firmu, da mijenjate vlast na protestima i da se ne zamjerite pogrešnim ljudima, da budete u braku i da živite sami, da budete hrabri i da vam bude udobno.
Dobrodošli među ljude, ovamo se svi preispitujemo, imamo osjećaj da ne znamo šta radimo, pravimo se da smo pametniji nego što jesmo, kažemo da smo nešto razumjeli pa nakon toga idemo na Google da provjerimo, odbijamo da priznamo da smo pogriješili, teško se izvinjavamo i tako volimo da smo u pravu.
Ali isto tako, dobrodošli u nježnost. Dobrodošli u osjećaj olakšanja koje sa sobom nosi iskrena bliskost, dobrodošli u osjećaj satisfakcije kad nešto kreirate, u bezuslovnu ljubav, u to da će uvijek biti neko ko će moći da vas prihvati takvi kakvi jeste. Dobrodošli u empatiju, u potrebu da pomognete drugima, u nesebičnost, u radost dok gledate laste kako prave gnijezdo ili svoje dijete kako spava ili zalazak sunca ljeti. Dobrodošli u ogromnu količinu ljubavi koju možete da pružite i u to da za svaku vašu ranu postoji negdje melem.
Dobrodošli među ljude, ovamo gdje je toplo i hladno istovremeno, i gdje većina stvari na kraju zavisi samo i isključivo od toga koliko ste vi bili spremni da rizikujete, pokušate i pomjerite se sa mrtve tačke.
Piše Lolina Jelena. Više možete čitati na: smartchange.me
