Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO životu

Kad „ne daj Bože“ dođe, nema tog novca koji može spasiti stvar

Možda ja baš i nisam prava osoba da vam govorim o novcu.

Jelena Despot

Foto: pixabay.com

Ja ne znam koliko koštaju hljeb, mlijeko, ulje, a ni toalet papir. Ne zato što imam previše novca već zato što te stvari svakako moram kupiti. Koliko god koštale. Znam okvirno i ne zamaram se time gdje je hljeb jeftiniji za deset feninga. Nemam vremena, a Bogu hvala, i ne moram.

Nedavno mi je prijateljica čestitajući rođendan rekla kako sam joj ja oličenje osobe koja umije da uživa u životu.

Ne mogu vam objasniti koliko mi je bilo drago da ostavljam takav utisak jer je bilo toliko mnogo dana u mom životu u kojima nisam uživala. U kojima sam se borila i sa sobom i sa životom i sa prilikama koje nisu bile na mojoj strani.

Uprkos tome nikada nisam bila osoba koja kuka i koja bi sebe svrstala u neku grupu ljudi koji su za žaljenje. Danas srećem desetine zdravih i pravih koji uz sebe konstantno vuku neku negativu i traže sažaljenje. Zbog čega? Ne znam. Ko želi da bude osobu koju sažaljevaš?

Iako novac ne igra nikakvu ulogu u mom ljubavnom, prijateljskom i svim ostalim životima, on nažalost kupuje mnogo stvari. On kupuje odjeću, obuću, gorivo, hotelske smještaje. On kupuje karte za neka mjesta na koja odeš i možeš biti srećan i svoj.

Ja obožavam da putujem. I da uživam. I ne postoji taj novac koji bih radije uštedila nego da ga potrošim na nešto što trenutno želim. Vikend na moru. Spa centar. Vikend na rijeci. U prirodi.

Nakon što odvojim novac za sve ono što moram da platim, sve ono što ostane sam spremna da potrošim na sebe i one koji su mi dragi. I nikada ne čuvam za ne daj Bože, jer kad „ne daj Bože“ dođe, nema tog novca koji može spasiti stvar. Na mojim vratima je toliko puta bilo to ne daj Bože da vam to sa sigurnošću mogu i tvrditi.

Ono što mi se dopada a što može kupiti novac za mene nikada nije skupo. Koja je poenta naših života i odlazaka na posao ako na kraju dana nećemo učiniti za sebe ono što nas čini srećnima. Pa makar to bile pete patike ili deseti vikend u kojem ćeš negdje otputovati.

Mislim da je do sredine u kojoj živimo. Učeni smo da moramo da se patimo. Da je to prirodni tok naših života. Rodiš se, školuješ, zaposliš i počneš da mrziš. Posao, platu, kolege, okruženje i na kraju samog sebe. Zarobiš se u tom nekom životu za koji si sam odredio da mora biti lišen svakog hedonizma i onih trenutaka koji te čine srećnim. Pa, piješ. Jer i to nam je u genetskom kodu. Pivo, dva ili pet, da podneseš tu svakodnevicu u kojoj ne želiš da budeš.

Zašto smatramo da je grijeh uživati? U onome što smo sami stvorili i zaradili? Zašto smatramo da je grijeh da želimo više? Zašto smo učeni da je to gordo? Da na to nemamo pravo?

Materijalno je glupo. Materijalno je prolazno. Materijalno ne bi smjelo da bude smisao tvog života i da te pokreće ali ponekad može učiniti da se nasmiješiš. Ponekad, kada uz to imaš sve ostalo.

Postoji nekoliko ljudskih osobina koje su mrske i odbojne, ali je škrtost svakako na prvom mjestu. Znate ono kada ljudi sakrivaju hranu da ne bi počastili ljude u svom okruženju. Kada važu svaki dinar. Kada štede na sebi, a o drugima i da ne govorim. Oni koji imaju novac a spremni su da prepješače pola grada zbog pola marke. I kažu ljudi da takvi i imaju. A ja kažem, neka im. Oni koji ne umiju da počaste. Koji te pozovu na kafu, a plaše se da ne naručiš sok.

Ja obožavam da poklanjam. Da kupujem. Da plaćam. I za one ljude koje volim, nikada ne brojim. Jer jebeš novac.

Kao vrlo mala sam naučila da novac nije mogao da mi kupi i vrati nekoga koga sam najviše voljela. Nije mogao da mi vrati vrijeme. Moju ulicu. Lutku koju sam dobila za prvi rođendan. Nije mogao da mi izbriše neka sjećanja a neka druga ostavi zauvijek živim. Nije mogao da popravi ništa.

I zato neka sada kupi neke trenutke u kojima se osjećam bolje.

Neke patike zbog kojih sam se makar na trenutak nasmiješila.

Kupaći kostim u kojem se osjećam nekako posebno.

Šareni peškir za plažu. Ljetovanje u hotelu.

Sve su to tako glupe i trivijalne stvari. Površne.

I upravo zato im ne treba pridavati previše značaja. Kupiš ih i bude ti ugodno.

Sve one prave stvari zbog kojih krvariš koje te tište i bole, sve ono što jeste esencija života i postojanja, novac svakako ne može da kupi. I zato ga shvati kao sredstvo.

Da obezbjediš neke trenutke. Jer sve ono što je vječno on ti svakako nikada neće moći kupiti.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije