Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudimaO životu

Shvatila sam da – NE MOGU

Koliko ste samo puta čuli za zonu komfora odnosno comfort zone? U zadnje vrijeme često se spominje, jel?

Piše: Ana Kolar

Foto: Igor Dugandžić / privatna arhiva

Najčešće u negativnom kontekstu kao neko mjesto gdje smo se svi ugodno uljuljali, naviknuli i na dobro, ali i na loše, i ne rastemo odnosno ne mijenjamo to nešto što nam stvara ugodu.

Kažu, treba gotovo pa svakodnevno napraviti nešto čega te strah ili nešto što inače ne bi napravio jer tako rastemo i rastežemo vlastitu zonu komfora. OK, nije da se ne slažem djelomično s time, ali opet, i to rastezanje zone komfora ne treba olako shvaćati.

Prije par godina prošla sam zbilja intenzivnih desetak dana gdje se radilo baš to, svakodnevno su se pomicale vlastite granice ugode i sigurnosti. I bilo je teško, jako teško. Najmanji aspekt svega je bio taj fizički, a bilo je i spavanja na podu, na otvorenom, nepoznatih ljudi, mjesta i situacija, penjanja po traci (doslovno), borbe za preživljavanje bez novca i telefona. Teško kao sam vrag, ali preživjela sam (i ostatak grupe isto) i pomaknula sam neke svoje granice, shvatila sam koliko mi stvari u životu uopće nije potrebno odnosno koliko mogu sama neke stvari, ali i koliko neke stvari zbilja ne mogu.

Da, rastom naučiš i da nešto ne možeš. Baš ne možeš ma koliko se trudio i koliko god da te netko (društvo ili život) na to tjera. Ne ide. I sad bi tu neka struka rekla da je to tvoja zona komfora, da si tu stao, da je šteta, da si dosegao svoj limit… I bili bi u pravu. Ali to nije nimalo negativno, dapače. Moja je logika, možda griješim, ali zaboli me, da moraš znati kad nešto fakat ne možeš i kad treba znati odustati ili odbiti nešto.

Bez obzira radi li se o poslu, promjeni adrese, putovanju ili potencijalnom suživotu, treba znati možemo li to ili ne. Treba biti svjestan vlastitih (ne)mogućnosti pa makar to značilo da ostajemo u zoni komfora.

 

Nudili su mi razne poslove zadnjih mjeseci i godina i puno sam ih odbila iz razloga jer sam bila svjesna da taj neki posao ne bih mogla raditi. Nije se radilo ni o vremenu, ni novcu, jednostavno sam došla do faze u životu kad si mogu zamisliti kako bi mi, npr. izgledao radni dan i kako bih se osjećala radeći taj posao.  U trenutku kad bih razmišljala stvorio bi mi se otpor, osjećaj da ne želim niti krenuti i da znam da to čak ni kratkoročno ne bi bilo dobro ni za mene, a na koncu ni za posao.

Da, mogla bih pregristi govno i stisnuti zube, i toga sam itekako svjesna, za taj neki posao, mogla bih ga odrađivati pa dokle ide, ali s godinama znam da takav stav u startu ostavlja posljedice s kojima se godinama kasnije borim. A to ne želim pa neka onda netko kaže da sam došla do granice vlastite zone komfora. Neka sam, ne zove se bez razloga zona ugode (komfora).

Pozvana sam bila i na putovanja koja zvuče sjajno, fantastično. Putovanja na kojima bih upoznala puno različitih kultura, ljudi, zemalja i situacija. Imala bih materijala za pisanje do kraja života, ali bih imala i beskonačno dug račun kod terapeuta jer sam išla raditi nešto što mi nije prirodno. Pa sam odbila razne stvari koje se drugima sviđaju jer sam znala da se ne bih ugodno osjećala.

Prije par godina trebala sam na jahtu na par dana i trebala sam konačno vidjeti Vis. Odustala sam večer ranije jer mi je došlo do glave kako bih 4-5 dana bila “zatočena” na jahti s nekim ljudima koje ne znam, odnosno znam samo jednu osobu. Iako to na prvu zvuči fantastično, odmor iz snova, Vis, frendica, novi ljudi, jahta, more svuda oko nas, meni se povraćalo od ideje da nemam kuda, ako mi netko ide na živce ili želim biti sama i na miru. Nakon tog duljeg vikenda, frendica mi je rekla da sam bila u pravu što sam odustala jer su se na kraju svi skupa posvađali na pas mater i samo čudo ih je dijelilo da se ne poubijaju tamo, na jahti pored Visa.

Kao da sam znala…

I taj osjećaj “kao da sam znala” je onaj koji mi tjera u glavu i u udove informaciju da nešto jest ili nije za mene. Kao neko upozorenje da sačuvam sebe i svoje živce, upozorenje koje sam s godinama naučila slušati. Pa neka to znači da ne rastežem zonu komfora dovoljno, da ne iskorištavam sve što mi se nudi i ne idem svugdje gdje me se zove.

Naučila sam i učim i dalje što mi odgovara, a što bi u mom slučaju bilo mučenje i sretna sam jer to znam razlučiti pa se ne tjeram živjeti nešto što nisam, na mjestima i u situacijama gdje se ne osjećam nimalo ugodno, s ljudima s kojima se ne želim niti pozdraviti.

I nije me strah niti sram reći da nešto što je nekome lako i normalno, meni nije niti jedno od toga dvoje. Biti svjesna svojih (ne)mogućnosti jedna je od najljepših lekcija koje sam ikad naučila, a naučila sam ju rastezanjem granica svoje zone komfora.

Nekada odeš i predaleko pa se vratiš par koraka nazad, tamo gdje ti je dobro i komforno.

Do idućeg puta, ako ne možete, nemojte.

Zagrljaj,

A.

P.S. Jednom ću i ja do Visa.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije