LjudinajnovijeNaslovna vijestRadoznala Lola

Florence Welch: o ovisnosti, oporavku nakon poremećaja u ishrani, o životu

Godinama, čak i kada joj neprikosnoveni talenat donio slavu i priznanje, Florence Welch je bila opsjednuta prezirom prema samoj sebi. Evo kako je konačno objavila primirje u sopstvenom unutrašnjem ratu.

Prevela: Saša Leper

Florence Welch / Vogue

Foto: Vogue

Ponekad bih se sjetila nečeg glupog što sam uradila kada sam bila tinejdžerka – kao kada sam pokušala istetovirati lice sa 14 – i morala bih sjesti da povratim dah. Jer ne bih mogla vjerovati da sam se izvukla sa time, da sam preživjela te godine. Ili možda nisam? Ali makar sam još uvijek živa.

Ponekad je potrebno dugo da shvatite sopstvenu vrijednost. Otrijeznila sam se kada mi je bilo 27, nekoliko mjeseci nakon moje rođendanske zabave na kojoj je moja majka održala govor – preklinjanje, zapravo – mojim prijateljima da me pokušaju održati na životu i izvan notornog „kluba 27“. Nakon što je završila, nabila sam lice u tortu i istuširala se sve sa odjećom. Tog dana nikako ne bih povjerovala da ću svoj 30. rođendan dočekati trijezna, u mirnoj atmosferi sa dragim prijateljima i dobrom hranom koju sam zapravo i pojela; da ću prije toga već mahati bijelom zastavom na žurci, sa jednom rukom koja se izdiže sa poda, predajem se, završila sam. Naposlijetku, još otkad sam bila tinejdžerka planirala sam nešto drugo, bahanalije od sedmicu dana koje će označiti kraj moje treće decenije.

Sada na to vrijeme gledam sa mješavinom nostalgije i užasnutosti. Dio mene je zadivljen tom djevojkom, njenim potpunim nedostatkom brige za sopstveno očuvanje, kako je bila u stanju jurišati na svijet glavom kroz zid, zatvorenih očiju, bez ikakve brige o posljedicama. Ali takođe je želim uhvatiti u naručje, reći joj: „U redu je, u redu si, možeš se sada spustiti. Već pomalo predugo vrištiš sa vrha tog drveta.“

Iako se tome divim na neki mučan način, veliki dio moje hrabrosti u tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama je poticao iz preziranja same sebe. Bila sam u stanju pomjerati granice i rizikovati jer mi nije bilo pretjerano stalo do toga da li ću se vratiti živa. Zaborav je obično bio i cilj. Ne znam da li je to bilo zbog pritiska društva, genetske predispozicije ka perfekcionizmu i anksioznosti (poremećaji prehrane i zavisnosti su ukorijenjene u moju porodicu), ali negdje usput sam naučila da griješim, da nisam dovoljno dobra, dovoljno pametna, dovoljno mršava. Bila sam toliko ljuta na samu sebe sve vrijeme. Kako se to dogodilo ne znam – i dalje pokušavam da razumijem šta navodi mlade djevojke da zaratuju same sa sobom. Ali hor osude nikada nije prestao da pjeva. Pjeva on i sada, iako ne toliko glasno ili često, a kada to i radi, nastojim da se ne liječim čistom votkom i izgladnjivanjem.

Ponekad mi nedostaje neukrotivost mojih tinejdžerskih godina – provaljivanje u napuštene zgrade, penjanje na drveće na Soho trgu, ostajanje vani danima, kupljenje odjeća i modrica usput. Bila sam prilično divlja za nekoga ko je još uvijek živio kod kuće, iako u domu akademika punih ljubavi ali i odustnosti, sa šest tinejdžera, gde je bilo lako provući se neopaženo. Sve je bilo užasno i predivno, i svi su uvijek bili ludo zaljubljeni ili u potpunosti slomljenog srca, često u razmaku od pola sata. Imala sam neke vrlo upitne odjevne faze, od „pijane bibliotekarke“ do „pijane crne vještice“ i sada sa sigurnošću znam da razdjeljak po sredini glave ne ide uz veliko edvardijansko čelo. Ali većinu toga ne bih mijenjala.

Bilo je neobično odreći se svega toga i neko vrijeme sam žalila. Život muzičarke i pijanice do iznemoglosti može voditi do prilično uljuljkanog života u kom ne želite da odrastete. Partijanje je bilo, mislila sam, definišuća stavka moje ličnosti – dobra u pjevanju, dobra u pijenju i dobra u drogiranju. (Opaska: ako mislite da ste dobri u drogiranju to obično znači da niste i da ćete vremenom morati prestati, ili još gore.)

Ali novootkriveno uzbuđenje odlaženja sa nekog mjesta sa svim svojim stvarima nakon što me niko neprimjeren nije ispipao na parkingu me još uvijek nije napustilo. Čudesan je osjećaj provesti ponedjeljak ujutru radeći ili čitajući a ne neprekidno gledajući kulinarsko takmičenje Bake Off bez mogućnosti da se pomjeriš, povremeno plačući u jastuk, nadajući se da će to uspjeti potisnuti kajanje.

Tu su i svakodnevna čuda. Nisam se izvagala već četiri godine – nemam pojma koliko trenutno imam kilograma. Prije pet godina mogla sam vam reći kilažu ujutru, naveče, sa i bez odjeće. Sa i bez nakita. Napuštanje toga se ponekad čini kao veće postignuće od toga što sam bila glavna zvijezda na festivalu Glastonbury.

Može se činiti da sam dramatična (ko, ja?) ali svako ko je živio pod tiranijom vage će razumjeti koliko je zahtjevno vjerovati sopstvenom tijelu. Mislila sam da moj odnos sa hranom nikada neće moći biti normalan; vjerovala sam da sam oštećena bez mogućnosti popravka. Ali iskreno mogu reći da više ne mislim o tome. Ne držim dijetu. Jebeno se ne „iščišćavam“. Trudim se da ni o jednoj hrani ne mislim kao dobroj ili lošoj. Trebalo mi je dosta vremena, ali opsesija je prestala. A iziskivalo je da uradim najgoru stvar koju sam mogla da zamislim – da počnem govoriti o tome.

Poremećaj ishrane želi da budete tihi, posramljeni, izolovani. Reći će vam bilo šta kako biste ga zadržali za sebe. Vjerovatno vam upravo sada govori da ne ne biste trebali reći njegovo ime, da je vaš prijatelj. Ali vaše tijelo je više od stvari za gledanje, radi sa vama, a ne protiv vas. Ne kucate vi svojim srcem.

Ovo nikako ne znači da sam sve shvatila – ja nisam nikakav svjetionik zdravog razuma. Ako ste si uskraćujete ishranu, često si takođe možete uskraćivati i emotivnu ishranu. Teško mi je da prihvatim ljubav, stabilnost. Veliki kapacitet za radost znači još veći kapacitet za nesreću.

I dalje umijem sići sa pozornice dok mi publika aplaudira i otići iza da sjedim sama u svojoj sobi, listajući po telefonu dok ne nađem dovoljno stvari koje me čine zaista nesrećnom. Fotografije paparaca na kojima ne izgledam dobro su odlične za to, kao i greške u oblačenju koje nikako da umru. Iako volim društvene mreže kao vid povezivanja, takođe je zgodan alat za iskopavanje sopstvene personalizovane rupe za sram.

Samopovrjeđivanje je metamorf, ali radim na tome. Što sam iskrenija, to sam srećnija. Više ne vjerujem u samouništavanje kao sredstvo za postizanje kreativnosti. Što manje brinem o tome kako izgledam ili šta sam radila prethodne noći više energije mogu da posvetim svom poslu. Uspjela sam da budem uspješna uprkos svojim demonima, a ne zbog njih.

Pitam se da li bi mlađa verzija mene bila užasnuta time kako sada izgleda moj petak uveče: jedem pastu i gledam TV sa nekim ko je dobar prema meni. Da li bi mislila da sam previše obična? Svakako mi se dešavalo da me novinari kritikuju i žale zbog „manjka rock zvijezda koje se ponašaju kao rock zvijezde“, ali hedonizam mi nikada nije dao slobodu koju sam željela. Više nisam sigurna u to kakvo se rock’n’roll ponašanje očekuje od umjetnika. Previše talentovanih ljudi je umrlo i svijet se čini suviše krhkim za pijuckanje šampanjca i upiranje prstom u to.

Većina prijatelja sa kojima sam pila su morali prestati. Isplivavaju jedan po jedan kao naplavina, a mi zajedno stojimo na obali osjećajući šokirano olakšanje. Kuhamo, razgovaramo, radimo. Ljudi su počeli dobijati djecu i ići na spavanje rano. I sva ta „odraslost“ koju smo odbijali nam se sada čini nekako buntovno. Čin pobune je ostati prisutan, ići protiv želje društva da se zatupiš, da skreneš pogled. Ali ne smijemo skrenuti pogled.

Podnijeti sopstvenu žrtvu u ime umjetnosti znači da umjetnost prestaje i da je još jedan glas izgubljen. A u ovo vrijeme u napoj istoriji nikada nije bilo važnije imati što više glasova koji pjevaju kao što mi to možemo.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije