U kojem je to univerzumu prihvatljivo djetetu reći NEMAŠ POJMA

Na odmoru sam. Mislila sam da će mi biti jako teško napisati tekst jer mi je i mozak u stanju hibernacije. Niti gledam TV, niti čitam novine. Mislila sam da ću nekako gledati svoja posla, ali jebi ga.

Na plaži sam na kojoj niko ne gleda svoja posla. Gledaju se tuđi kupaći kostimi, muževi, žene i njihove guzice. Gledaš šta ko čita pa sudiš o njegovom intelektu. Djevojka koja je došla sa sestrom i njenim mužem i malenom bebom koja se već prvi dan umalo udavila, čita Noru Roberts. Vjerovatno razmišlja o nekoj svojoj ljubavi daleko od sestre i njene drame. Neke ruske bakute čitaju svoju literaturu, zavaljene u ležaljci i uz litar kafe u termosici. Gospodin pored mene sunča svoju psorijazu i s vremena na vrijeme preskupim fotoaparatom fotografiše. Trudimo se da uživamo.

Teško je uživati kada se ljudi oko tebe suviše glasno raspravljaju sa svojom neodgojenom djecom. Gospođi koja se nalazi tri ležaljke dalje od nas bilo je lakše pola sata dozivati svog sina nego da ustane i sama ga dovede. Maleni je žargonski rečeno nije doživljavao. Ona se s njim raspravljala kao što se raspravljaš sa drugaricom u pubertetu. Dječak nije imao više od pet godina. Moja majka je do moje dvadeset i neke mogla samo pogledom da me navede da se nacrtam ispred nje. Meni je stvarao nervozu jer se muvao oko bova i brodića koji su tu pristajali, no nju očigledno nije previše uznemiravao. „Luka, Luka, Luka“ čuli smo svi milijardu puta. Svi osim Luke. Ne znam kako ljudi ne razumiju da na odmor dođeš da se „odmoriš“. Da ne želiš da slušaš ljude kako viču. Naročito ne na privatnoj plaži hotela koji si platio kako bi imao neki mir.

Jedna majka je u rano jutro kada nije velika gužva učila svoju djevojčicu da pliva. „Hajde maši rukama. Hajde. Ne spuštaj noge“, govorila je prilično razočarana što malena nije Majkl Felps. „Hajde, hajde“. Dijete očito uplašeno i nije baš najsjanije kapiralo kako funkcioniše ta stvar sa plivanjem pa je svako malo stojala uspravno.

Vidno razočarana majka poentira: „Hajde izlazi, pojma nemaš. Pojma nemaš. Mislila sam ti kupiti igračku ali sada neću“.

Reći ćete sada da ni moja kultura nije na zavidnom nivou kada sve to uočavam ali u tom trenutku u vodi smo bile samo njih dvije i ja. Bilo je nemoguće da ne čujem to ubijanje samopouzdanja jednog malenog djeteta. I u kojem je to univerzumu prihvatljivo djetetu reći NEMAŠ POJMA. To su riječi koje grubo zvuče kada ih kažeš odraslom čovjeku, i zašto od svoje djece očekujete previše. Ta djevojčica nije bila toliko velika da bi nekome bilo silno razočarenje što ne zna da pliva. Valjda je na tom ljetovanju trebala da se zabavi. I kakve su te odgojne metode u kojima se neki uspjeh nagrađuje materijalnim. Ako si neuspješna – materijalnog nema. Igračka otpada. Valjda je za to dijete dovoljna nagrada ako nauči da pliva. Nije ker da je nagrađuješ keksićem. Ona ima um i može da shvati da je to nešto važno za nju samu.

Trećeg ili četvrtog dana pored nas se smjestila porodica sa troje male djece. Prvo što mi je zaparalo uši bio je komentar prolaznice koja je opazila kako žena ima TRI SINA. „Da, da. Tri sina“, odgovorila je. Kao da bi bilo drugačije da ima tri kćerke i kao da su sinovi sami po sebi neki veliki uspjeh. Kao da postoje neke žene koje imaju to umijeće da rađaju sinove. Dječaci kao i sva djeca. Oni bi da se igraju. Da tovare kamenje u kanticu, ali mama je tog jutra imala drugačije planove.

Na silu je jednog od dječaka ugurala u šlauf.

Na silu ga je gurala dalje u vodu.

Dječak nije plakao.

Dječak je vrištao: „Majko nemoj! Majko nemoj! Majko nemoj!“

Ne znam koliko puta smo čuli, dok je ona gluva na njegove povike gurala šlauf sve dublje u vodu. ČEMU? Okej razumijemo svi benefite morske vode. Znamo da je to zdravo. Dječak je svakako sam bio u vodi pod uslovima koji su njemu odgovarali. U plićaku. Igrao se sa svojom kanticom. Za „majku tri sina“ to nije bilo dovoljno.

Morao je dječak ove godine da se sa mora vrati sa potencijalnom traumom prema vodi. Druga stvar dijete bi trebalo da ima najveći stepen povjerenja prema svom roditelju, naročito tako malo, a ne da ga roditelj svjesno gura u neku situaciju u kojoj se dijete ne osjeća prijatno. Totalno bez potrebe. O tome da smo se svi zbog njegovih povika uznemirili i bili iziritirani, da ne govorim.

I na kraju gospođa koja je poentirala i potvrdila da mogu proći hiljade godina, mi ćemo prvenstveno ostati jedan nenormalan i nekulturan narod. Djevojčica koja je imala možda između godine i dvije. Takođe, igrala se u pijesku.

Pored nje je sjedio brat, koji je kao i svako dijete bez imalo filtera glasno povikao: „Mama, mama, ukakila se“.

Bez imalo pardona, blama, kulture i zdravog razuma, žena je uzela djevojčicu i odnijela je u plićak da je opere.

Pa da li ste vi ljudi normalni?

Ja razumijem da je svakom roditelju (oprostićete mi na izrazu ali ne da mi se koristiti neki eufemizam) govno njegovog djeteta sasvim normalna stvar, ali zašto bih ja željela da se kupam u vodi, u kojoj ste vi gospođo oprali guzicu svog djeteta. Na to sve gaćice tog djeteta ostale su da leže na obali i kada je majka završila sa pranjem. Valjda da otklone svaku sumnju na postojanje ikakve kulture. Dječak koji je opazio da mu se seka ukakila je valjda imao malo više mozga od svoje majke pa je igrajući se u plićaku, oprao gaće svoje sestrice. U čudu sam gledala kako se žena ponaša kao da je to što se upravo odigralo najnormalnija stvar na svijetu. Na plaži postoji tuš. Pranje svog djeteta mogla je obaviti tu. Dijete koje ne umije da artikuliše kada mu se kaki trebalo bi da nosi pelene, jer mi ne želimo da gledamo dijete koje kaki na plaži. To nije slatko. Ni simpatično.

Nemojte me pogrešno razumjeti, zaista se trudim da gledam svoja posla. Čitam svoju knjigu. Gledam u svoj telefon. Trudim se da razgovaram tiho da ne remetim ljude oko sebe koji se odmaraju. Zamislite da svi imamo malo više kulture i obzira jedni prema drugima.

Nisu ova djeca kriva za postupke svojih roditelja. Nije dječak kriv što mu majka nije nikakav autoritet. Nije malena kriva što joj je strah od vode bio jači tog jutra od želje da nauči da pliva, majka je svojom pedagoškom metodom sigurno nije ohrabrila. Među njima se ipak našao dječak koji je sam shvatio da nije u redu da svoj prljavi veš ostavljaš na plaži. Za njega možda još i ima nade.