Feminizamnajnovije

Da li dječacima dopuštamo da budu dječaci?

Pukla sam od smijeha nekidan dok sam čitala drugov Fejzbuk status. Pisao je o tome kako je sa sinovima koji su osnovnoškolci gledao film Anne of Green Gables i bila je ona scena kada Anne i Diana pričaju stojeći na litici iznad mora. Mlađi sin je odjednom ispucao: „Anne treba da se pazi, Diana bi je mogla gurnuti sa litice.“

Prevela: Saša Leper

Annie Holmquist / Intellectual Takeout

Foto: Esudrof / Pixabay

Začuđen, moj drug je pogledao u sina i pitao ga da li misli da su ženska prijateljstva ista kao fizička, često i grubi odnos kakav on ima sa bratom. Razgovor je završio histeričnim smijehom dok su sva trojica registrovala koliko se zapravo muški odnosi razlikuju od ženskih.

Sjetila sam se ove priče kad sam naišla na tekst koji je pisala Heidi Stevens za Chicago Tribune. Ona je majka devetogodišnjeg dječaka i nedavno je primjetla koliko su napeti i problematični postali njegovi odnosi sa drugim dječacima. Zaintrigirana, pozvala je u pomoć psihologinju Wendy Mogel da otkrije ima li njen sin anomaliju. Mogelova ju je uvjerila da je sve u redu i da se i mnogo drugih dječaka hvata u koštac sa „egzistencijalnim pitanjima“, poput:

„Kako da ja budem ja bez da nagrabusim?“

„Da li me iko smatra herojem?“ i

„Šta ja doprinosim ovoj porodici a da neko drugi već ne doprinosi bolje od mene?“

Dječacima, poput gorepomenutih sinova mog druga, su prirodni odnosi koji uključuju grubu igru i avanture. Iako su energični i suviše i aktivni naspram ženske perspektive kao što je moja, često spajaju jaka prijateljstva koja im pomažu da oforme jake veze muževnosti.

Ali kao što Mogelova sugeriše, čini se da ovi grubi ali dobri odnosi nestaju, naročito pri tome što se dječaci bore sa ovakvim pitanjima. Umjesto toga, prijateljstva dječaka poprimaju sve više drame i nevolje. Mogelova vjeruje da ova promjena potiče od toga kako mi očekujemo da se dječaci danas ponašaju.

„Dječaci se roguše na očekivanja da treba da utišaju tijela, umove i usta i prate pravila tradicionalnog školskog dana, a naročito u modernoj školi u kojoj se sve više forsiraju standardizovani testovi a sve manje vremena ima za časove fizičkog i pauze.

Oni su dragi mali vilenjaci koji su u nekoj vrsti zatvora i u školi i u kući. Čak i na treninzima postoje treneri i pravila. Po čitav dan oni pokušavaju da skontaju kako da razgovaraju sa svojim predavačima i drugarima i uklope se u kul društvo i gladni su i isfrustrirani su i umorni su.

Pravila su sjajna i veoma potrebna, ali činjenica je da više ne dopuštamo dječacima da budu dječaci. Oduzeli smo im igračke kao što su pištolji i mačevi jer su „opasni“. Kad njihovi pokreti i zvukovi postanu naporni nama, nakljukamo ih ljekovima. Želimo da curice budu jednake i budu uključene i onda smo uklonili mjesta na kojima se dječaci ne moraju takmičiti protiv onih suprotnog pola.

Moramo to priznati: dječaci su drugačiji i od djevojčica i od odraslih. Ako im ne pustimo da negdje izduvaju tu prirodnu dječačku igru i ideje, zašto smo iznenađeni kad su isfrustrirani i ne uspijevaju da se snađu u modernom društvu?

Da li je vrijeme da prestanemo da tradicionalnu, grubu, dječačku igru posmatramo kao opasno stvorenje koje se mora smiriti da se bolje uklapa u feminizirano društvo?

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije