DogađajiLjudinajnovijePojave

Tražila sam od djece da napišu na papir šta ih muči, šta ih pritišće..

Upravo sam počela svoju 22. školsku godinu kao predavač u starijim razredima osnovne škole. Juče sam imala vjerovatno jedan od najuticajnijih dana ikada.

Prevela: Saša Leper

Karen Wunderlich Loewe / Facebook

Probala sam novu aktivnost koja se zove „Aktivnost tereta“. Pitala sam djecu šta znači imati neki teret i uglavnom su rekli da su to štetne stvari koje si sjede na plećima.

Tražila sam da napišu na papir šta ih muči, šta ih pritišće, šta ih boli. Nisu se trebali potpisivati. Zgužvali su papir i bacili ga preko sobe.

Podizali su papire i naizmjenično čitali šta su pisali njihovi drugari iz razreda. Nakon što je pročitan jedan od papira, pitala sam ko je to napisao i da li žele da se jave.

Govorim vam, nikad me ništa nije toliko dotjeralo do suza kao to što su ta djeca podijelila sa razredom.

Stvari poput samoubistava, roditelja u zatvoru, droga u porodici, roditelja koji su ih ostavili, smrt, rak, gubitak kućnih ljubimaca (jedan je rekao da mu je hrčak umro jer je bio debeo, pa smo se smijali) i tako dalje.

Djeca koja su čitala su plakala jer im je bilo vrlo teško. Autor (ako odluče da kažu ko je) bi takođe ponekad plakao. To je emotivno bio vrlo iscrpljujući dan, ali čvrsto vjerujem da će moja djeca osuđivati manje, voljeti više i opraštati brže.

Ova kesa visi kraj mojih vrata da ih podsjeti na to da svi imamo neki teret. Ostavljamo ih kraj vrata. Kad su odlazili rekla sam im da nisu sami, da su voljeni i da se međusobno podržavamo.

Čast mi je što sam njihov predavač.

 

 

Objavljeno na Facebooku. Originalni post pogledajte ovdje.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije