Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestŽivot

Rat je prošao, ali ostao je u glavama. Mediji su se pobrinuli da tako bude.

Ako njeguješ cvijet – raste. Ako ga ne zalijevaš – vene. Ako staviš previše pesticida u zemlju sve trune.

Pesticidi su političari, mediji, starlete, samodopadljivost, mržnja, glupost, folk… svi smo nekad bili cvijeće.

Redakcija

Prerazmišljavanje - Ljiljana Preradović

Prvi put sam zaplakala na pomisao da moram da odem, da bi mogli da odu.

Daleko.

Šta je život bez onih koje najviše voliš?

Šta je život bez porodice?

Zar mislite da je život “potok, žbun i trava”. Komad zemlje? Granica? Ispratila sam prijatelje odavno, postala sam dosadna ponavljajući rečenicu
“Stalno ispraćam nekoga, a ja kao saksija sa starim fikusom ostajem.”

Nebo je jedno, ali nismo isti ako nema naše porodice. Ko će se smijati i radovati s vama, onako najiskrenije tamo daleko.
Možda i hoće, ne znam pisaću i o tome jednom, ali tek kada to doživim.

Ljuta sam. Tužna sam.

Ne odlazimo zbog novaca. Da, jako su važni da bi se opstalo u sistemu, jer svaki sistem košta, a najviše košta živaca ako administrativna pravila ne možete da ispratite iz mjeseca u mjesec.

Suštinski se odlazi zbog straha i potrebe da budemo okruženi duhovnijim ljudima, spremnijim da prihvate druge i drugačije.
Nije kod nas tako. Nikada nije ni bilo. Rat je prošao, ali ostao je u glavama.

Mediji su se pobrinuli da tako bude. Godinama smo njegovali mržnju i razvijali generacije koje ne znaju šta bi sa emocijama koje su ostale.
Zašto imamo potrebu da poništavamo jedni druge i stalno pokušavamo dokazati ko smo, odakle smo i ko je u pravu?

Znamo li mi zaista ko smo?

Ne znamo da volimo, opraštamo. Ne pokušavajte me uvjeriti da je drugačije.

Ne znamo. Nismo naučeni. Učili su nas da se plašimo. I dalje nas tome uče.

Poznajem jednu mladu ženu koja je sa cijelom porodicom emigrirala u Španiju. Nema tu puno filozofije, da ne bih objašnjavala svima pojedinačno- ZAŠTO, i ja sam je pitala, objavila je status na FB:

Pusti muziku do daske. Utišaj razum. Trči. Ne okreći se. Pojačaj muziku. Reci da te se ne tiče. Reci da ne razumiješ.

Reci da smo sami krivi. Reci šta god hoćeš, ali vjeruj niko ne može da trči toliko brzo i da utiša svoju savjest.

Dobro mogu oni koji nemaju dušu!

Strah od praznog papira, praznog ekrana… ili samo odluka, ona bljutava novogodišnja da neću više ništa da komentarišem… eto odluke su tu da se krše, pa tako ću i ovu.

Moram, zbog sebe i onih koji ne mogu ni jaje da pojedu, goli krompir da sebi skuhaju.

Ne pokušavajte VI koji nemate ni razuma, ni srca, ni duše da komentarišete ovo riječima “neka zavrnu rukave i zarade za hranu” jer GOSPODO jednostavno postoje oni koji se na životnom putu negdje usput izgube, blokiraju i ne znaju više kako dalje.

Neki su zbog poroka ostali bez svega, neki se jednostavno nisu znali “snaći”, neki su “pukli”, a opet ima i ona većina koja je godinama živjela na kredit i vjerovala da će biti sposobna da zaradi u ovoj zemlji dovoljno i za hranu i kredite i da neće biti u situaciji da dođe do prosjačkog štapa.

Ima i onih koji jednostavno nisu imali sreće, izvukli su šugavu životnu kartu i šta sada. Treba ih pustiti da umru, crknu, treba očistiti iz vidokruga sve one koji remeti sliku spokoja i život kao iz časopisa.

Takvi ne odlaze. Oni ostaju u ovoj zemlji.
Danas odlaze obrazovani, a oni iza sebe ostavljaju stanove koje su već otplatili, pristojno plaćene poslove i sa sobom odvode djecu koja su tek prohodala, i odnose diplome koje su stekli ovdje. Neka idu radujem se zbog njih. Izabrali su da žive.

Svako veče, dobro svako drugo veče, posmatram jednu bakicu u Centralovom 14B. Izađem uvijek prije nje, ali sasvim dovoljno ostanem zaleđena na sjedištu gradskog autobusa posmatrajući te ispucale ruke koje grčevito drže ceker, onaj platneni, iz bivše Jugoslavije, ma ko zna možda je stariji i od nje. Koliko je star, toliko je i izlizan. Providi se. Uvijek je u njemu luk i krompir, struk peršuna. Evo mjesec dana se vozim i nikada nisam primjetila da se u trošnom bakinom torbaku nalazi nešto drugo.

Zajedno se vozimo. Strah me je da i ja jednom ne budem baka sa izlizanim torbakom.
Svi koji danas rade, neka se ne zavaravaju. Bićemo upravo to. Ako i dočekamo penziju, pitanje je čemu će ona da služi.

Nisam te pitala kako si, pitam kako je? Sija li sunce? Smije li se narod? Idete li u pozorište? Čitate li? Putujete li se? Volite li? Šta radite, kada ne mrzite?

Oblak, nebo, planina, brdo, rijeka, potok, bara… Balkan. Volim ga da ga jebeš… ali zašto?

Pitam se da li je to stanje bolesti za koju ne postoji dijagnoza, a ako nema dijagnoze nema ni lijeka. Razmišljam šta je plemenitije, voljeti sebe ili domovinu?Šta je domovina?

Da li smo učeni da je imamo, gradimo, čuvamo i pazimo?
Domovina je skup uspješnih, obrazovanih – naučnika, umjetnika, radnika, neradnika, starog i mladog, kulture i nekulture, istorije i legende… domovina je priroda i društvo.

 

Najzagađenije rijeke u Bosni i Hercegovini su Bosna, Spreča, Miljacka i Željeznica, podaci su Centra za životnu sredinu RS.

Ovo smo mi, naša slika i prilika. Da li i dalje mislite da smo dobri, da nas nepravedno napadaju.

Kakav čovjek moraš biti da u rijeku, čistu vodu bacaš smeće. Nikakav. Mi smo ništa. Jedna velika 0.

Mi glumimo i imitiramo civilizovano društvo, i to jako loše radimo.
Najjače je kada u medijima (a i ja sam novinar) pročitam u saopštenju “Prva konferencija, prvi u regionu, po prvi put” pa pravo mi dođe mukica, ne znam da li bih se smijala ili plakala.

Napisah neki dan da ovo nije moje doba, jednostavno je tako. Ovo nije moja zemlja jer nju čine ljudi, većina kojoj ne pripadam. Jasna je tu računica, i biram da ne pripadam njima.

To što smo tihi, ne znači da smo mutavi.

Dobro mi osjećamo vaš bezobrazluk i glupost, ovo nije naša borba, naše vrijeme i zato odlaze oni koji vrijede.
Ali to ne znači da se jednom neće vratiti, ako do tada sve ne bude pokriveno našim unutrašnjim smećem.
Mi bacamo otpad u rijeke, šume, planine.

Mi se ne radujemo uspjehu našeg komšije, poznanika.
Mi pijemo kao da nam je zadnji put, plešemo kao da nikada na noge nećemo stati, smijemo se da nas cijeli svijet čuje i plačemo kao da nam je posljednji dan na planeti zemlji.
Mi smo kontrast koji eksplodira. Od samodestruktivnosti do čiste ljepote, opstajemo vijekovima, kako, ne znam.

Koliko dugo, ne znam? Osjećam da starimo, gubimo na snazi, šarmu… ma ćoravi smo.

Malo mi je dosadilo slušati kako smo najgori, najsmrdljiviji, najnekulturniji, najglasniji, najmasniji, najagresivniji… teško je sve to slušati i biti objektivan, bar dok si u istom košu, a znaš da si manjina i da se tvoj glas ne čuje daleko.

A šta ako buka postane dovoljno glasna, preglasna… jesmo li spremni da je čujemo?
Može li se čuti glas ako je buka preglasna? Ako su megafoni u rukama onih koji mrze?

Meni je dovoljno da pogledam, jedne oči, ne mora niko ništa da kaže… istina je u njima. Tijelo i pokreti su neartikulisani, isijavaju bijesom… ali oči odaju, oči nikada ne lažu.

 

Foto: pexels

Ne skrećite pogled. Ako gledaš dovoljno dugo vidjećeš istinu o sebi.
Šta ako smo godinama postali toliki cinici, i toliko sumnjičavi, a kako i ne bi, varao nas je ko je stigao, a mi vjerovali u bolje sutra, da jednostavno nemamo kapacitet da budemo nešto više od ovog što smo danas.

Putovanja i ljubav su jedine vrijednosti koje priznajem.
Ako njeguješ cvijet on raste.
Ako ga ne zalijevaš on vene.
Ako staviš previše pesticida u zemlju, sve što je u njoj počinje da trune.
Pesticidi su političari, mediji, starlete, samodopadljivost, mržnja, glupost, folk…

Putovanja i ljubav su jedine vrijednosti koje priznajem.

Svi smo nekad bili cvijeće.

 

Piše: Ljiljana Preradović

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije