najnovijeNaslovna vijestO ljudima

Kako smo se izvukli iz romskog naselja, pokrenuli biznis i krenuli razvijati talenat našeg genijalnog sina

Porodica  sa kojom smo proveli dan nekada je nosila tipično romsko prezime Oršuš, ali da bi dobili kredit za kuću, morali su ga promijeniti i danas se zovu Kovačić. Primili su nas u svoju kuću u Međimurju.

Redakcija

telegram.hr

Prije petnaestak godina, Dubravko Oršuš bio je učenik bravarske škole i pokušao je dobiti stručnu praksu u jednoj firmi u Čakovcu. U pratnji tate Rajka otišao je na dogovoreni razgovor.

“Izvukli smo najbolje košulje i zbigecali se”, opisuje tata danas. “Dok smo hodali prema ulazu, kroz glavu mi je prolazilo: samo da odmah ne shvate da smo Romi“, prisjeća se.

Dočekala ih je sekretarica, djelovala je vrlo ljubazno, i rekla da nema problema. Dubravka će odmah primiti na praksu. Dok je sastavljala ugovor, zagledala se u njegovu ličnu kartu.

Nakon nekoliko sekundi se nasmiješila i zamolila ih da pričekaju: “Moram samo nešto provjeriti sa šefom”. Vratila se za desetak minuta i rekla im da u tom trenutku ipak neće nikoga primati na praksu.

Sedam godina nakon tog događaja, Rajko Oršuš odlučio je cijeloj porodicii promijeniti prezime u Kovačić. Bila je to, pokazalo se uskoro, mudra odluka jer je tada već debelo punoljetni Dubravko konačno uspio dobiti kredit za kuću u obližnjem selu Mačkovec i sa suprugom Anđelkom i sinom Aleksandrom napustiti romsko naselje Pribislavec u kojem je živio od rođenja.

KAKO JE S DRUGIM PREZIMENOM DOBIO KREDIT ZA KUĆU

Kad je završio srednju školu, Dubravko nije uspio dobiti posao u struci, pa je s mamom Vesnom počeo raditi na pakovanju krompira za Konzum u obližnjoj Belici. Dobio je stalan posao i radio je dvije smjene dnevno.

Svaki dan je biciklom išao na posao, a kad bi se kasno naveče vraćao kući naletio bi na zadirkivanja vršnjaka iz komšiluka. “Rijetko tko je iz moje generacije radio”, prisjeća se danas 33-godišnji Dubravko.

Nekoliko godina kasnije, preko agencije za nekretnine pronašao je malu kuću u Belici. Bila je to skromna, ali pristojna kućica, upravo ono što je tražio. Prikupio je svu potrebnu dokumentaciju iz firme i otišao u banku zatražiti kredit. Imao je sve tražene uslove, pa se iznenadio kada su mu javili da kredit nije odobren.

Uskoro je pronašao drugu kuću, ovaj put u Mačkovcu i ponovio je cijeli postupak, ali opet bezuspješno. Banka ga je ponovno bez nekog uvjerljivog objašnjenja odbila.

U tom trenutku porodica  Oršuš definitivno je odlučila promijeniti prezime. Kovačić im je zvučalo zgodno pa su se odlučili nazvati tako. Dubravko je uskoro ponovno zatražio kredit, i to za istu kuću. “Gle čuda, taj put su mi ga odobrili”, komentariše danas.

Preseljenje iz romskog naselja u svoju kuću u Mačkovec bio im je, govore Dubravko i Anđelka, najbolji potez u životu. On je u međuvremenu prestao pakovati krompir zaposlio se kao baštovan u lokalnoj firmi.

Nedavno je tamo dao otkaz i otvorio sopstveni biznis za košnju trave i održavanje dvorišta. U tih osam godina koliko su u Mačkovcu, dobili su još dvoje djece, 5- godišnju Lanu i 2- godišnjeg Lovru, a najstariji Aleksandar kreće u peti razred. U školi je među najboljim učenicima, dvije godine uči svirati violinu, i rijetko je talentovan za crtanje. Porodica je to prepoznala i posljednju godinu plaćaju mu i privatne časove kako bi se razvijao.

TETE U VRTIĆU OTKRILE SU ALEKSOV TALENT ZA CRTANJE

Taj samozatajni dječak zaista radi ozbiljno dobre slike koje imaju i svoje kupce. “Nedavno smo imali jedan festival tu u Čakovcu, sličan Špancirfestu. Iz grada su mu dali ogroman suncobran, sto i stolicu, pa je slikao”, govori Anđelka. Uspio je prodati trideset slika po cijeni od 100 do 150 kuna, a s tim novcem  je sebi kupio prvi mobitel.

Sklonost prema crtanju Aleks je pokazivao još u vrtiću, a njegov talent otkrile su tete koje su svako malo na kraju dana roditeljima oduševljeno donosile njegove crteže. Dubravko mu je kupio brdo papira, olovke i bojice, pa je nastavio vikendima crtati i kod kuće.

Kad je krenuo u osnovnu školu odlučili su ga upisati u Školu animiranog filma Čakovec (ČAF), a prije godinu dana krenuo je jednom sedmično u privatnu školu slikanja i crtanja u Čakovcu.

Naučio je tehnike s ugljenom, suhim pastelom, temperama i vodenim bojama, ali ipak se najviše drži suhog pastela jer njime, objašnjava, najbolje postiže realističnost. Posebno je ponosan na akrilni crtež Miniona koji je nacrtao na zidu iznad svog kreveta.

Prodavnica akrilnim bojama u Pribislavcu donirao mu je nekoliko kantica boje i odmah je znao za što će ih iskoristiti. Dubravko ga je nagovorio i da upiše u muzičku školu. Predložio mu je violinu. Najprije se, kaže, malo opirao, ali je nakon nekog vremena pristao i sada ga svake subote ujutro vozi na časove u Čakovec.

ODREKAO SE PUŠENJA DA ALEKSU MOŽE PLATITI ŠKOLU SLIKANJA

Aleksandar ima 11 godina i ozbiljan plan – upisati srednju umjetničku školu u Čakovcu, a paralelno i srednju muzičku. Nije još siguran hoće li studirati na likovnoj ili muzičkoj akademiji, to će odlučiti kada bude malo stariji.

Radovi su mu do sada bili izloženi u Puli i nekoliko puta u Zagrebu. Ove godine dobio je i prvu nagradu na SFeraKon-u, Danima znanstvene fantastike koji se preko četrdeset godina održavaju na zagrebačkom FER-u.

“Nacrtala sam svemirskog fotografa na Marsu kako fotografiše biljku. Učiteljica nam je rekla da nešto smislimo, nađemo na internetu i da nacrtamo. Ja sam našao fotografiju astronauta, precrtao ga i dodao biljku. Mislia sam da je baš ludo da biljka naraste na Marsu. Tam’ vam nema života, tako da mi se to činilo baš fora. Učiteljica je odučila moj rad poslati, tako da sam otišao u Zagreb po tu nagradu. Evo vidite, SFerica se zove”, skulirano pokazuje plastificiranu priznanicu.

Za Aleksove izvanškolske aktivnosti Kovačići svakog mjeseca iz kućnog budžeta izdvajaju nešto više od petsto kuna. Nekad se moraju malo stisnuti krajem mjeseca, ali nije im žao. Dubravko je zato prije nekoliko godina prestao pušiti. “To kaj sam prestal pušiti je najmanje što mogu napraviti da mu platim školovanje”, kaže.

Zbog Aleksovog talenta dobili su i ponudu gradonačelnika Čakovca. “Aleks mu je poklonio dvije slike i gradonačelnik je rekao da mu se uvijek možemo javiti za podršku. Ali nismo se javili jer dok god možemo sami, nema potrebe za tim. Malo se stisnemo nekad i uspijemo sve platiti”, priča tata.

KAKO SE ODLUČIO NA VLASTITI BIZNIS?

Dubravko je nedavno otvorio biznis za košnju trave i održavanje dvorišta. Ideja za to kaže, došla je spontano. Neke je vrijeme radio kao baštovan u jednoj lokalnoj firmi i kada bi se popodne vratio kući, nije znao što bi sa slobodnim vremenom.

Uzeo bi trimer u ruke i počeo u fušu ljudima uređivati dvorišta. Kosio bi travu, rezao živicu, zimi bi čistio snijeg ispred kuća, cijepao drva. S vremenom je shvatio da ima više posla nego vremena. Dao je otkaz i gospođama na burzi izložio svoj plan za otvaranje posla.

Svidjela im se njegova ideja, pa je od države dobio i podsticaje. I baš nedavno mu je stigao profesionalni trimer, kosilica i motorna pila za drva.

“Dok sam radil u fušu, shvatil sam da to više nije bez veze. Sve više ljudi me zvalo. Ne smeta im što sam Rom jer su vjerojatno čuli da smo OK. Tak’ da sam odlučil krenut’ samostalno”.

U kraju, kaže, ima mnogo starijih ljudi kojima pomaže. “Evo, baš me sad jedna gospođa čeka za cijepanje drva. Ima i dosta ljudi koji žive u Njemačkoj i ne mogu održavati dvorište preko cijele godine, tako da i tu imam posla”. Ne boji se, kaže, zime jer uvijek nešto uspije naći za raditi.

UDOMILI SU I DVOJE ROMSKE DJECE

Zanimljivo je da su Kovačići, uz to što imaju svoje troje, udomili i dvoje romske djece, ali o njima ne smiju previše pričati. Od prošle godine došla im je na školovanju 15- godišnja djevojka koja je u kontaktu sa svojim roditeljima. Nesretnija je priča maleni 5-godišnjak kojeg su udomili kao napuštenu bebu s četiri mjeseca.

Kada je došao, prisjećaju se, bio je toliko neuhranjen da su ga jedva uspjeli spasiti. Kasnije se otkrilo da ima poremećaj u razvoju, pa je trenutno na nivou djeteta od tri godine. “Bilo bi nam jako teško da ode, iako znam da ne smijem biti sebična.

Za to dijete bi bilo jako dobro da ga usvoji neko ko će mu moći sve pružiti, ali sumnjam da će to iko napraviti. Još uvijek nosi pelene i ne jede samostalno”, priča Anđelka. Nedavno su im iz Centra za socijalnu skrb predložili i starateljstvo nad tim djetetom i prihvatili su ga.

ŽIVOT U ROMSKOM NASELJU BIO JE TURBULENTAN

Iako je prešla tridesetu, Anđelka je sa završenom trgovačkom školom tek prije nekoliko godina uspjela dobiti posao u struci. Zaposlila se u čakovečkoj prodavnici korištene odjeće Humana nova. Trenutno je na porodiljnom, a planira se uskoro vratiti na posao.

Odrasla je u Paragu, najvećem međimurskom romskom naselju uz granicu sa Slovenijom. Roditelji su joj bili nezaposleni, živjeli su od socijalne pomoći što nije bilo dovoljno da joj finansiraju đački dom u Čakovcu. Centar za socijalni rad zato joj je pronašao hranitelje u blizini Trgovačke škole s kojima je provela tri godine. Vikendima bi se vraćala u naselje, a nakon završetka školovanja upoznala je Dubravka i uselila se u njegovu rodnu kuću u Pribislavcu.

Život u Paragu opisuje kao izuzetno turbulentan. To staro romsko naselje s gotovo dvije hiljade Roma nije na najboljem glasu. “To vam je konstantna buka.

Ovdje na selu možeš i odspavati popodne, što u naselju nije moguće.

Svako glasno pušta svoju muziku. Nije bitno je li dan ili noć i mora li komšija ujutro na posao. To je buka, vika, galama, turiranje automobila usred noći, glasni razgovori, zapušteni psi o kojima niko ne brine. Dakle jedan veliki haos gdje nema reda, zajedničkog dogovora niti pravila. Svako radi što mu paše.”

DA SMO OSTALI U PRIBISLAVCU, ALEKS NE BI POSTIGAO OVAKAV USPJEH

S druge strane, romsko naselje u Pribislavcu je mnogo manje i mirnije od Paraga. Dubravkova rodna kuća nalazi se u donekle sređenom dijelu naselja. Većina kuća ima fasadu, postoje ograđena dvorišta i tek tu i tamo izviri neka baraka. No, problem buke, glasne muzike i jurnjave automobilima i tamo je svakodnevica.

Da su ostali u naselju, siguran je Dubravko, Aleks ne bi toliko svirao i crtao jer bi većinu vremena provodio vani s ostalom djecom. “Letio bi sim’ tam’ i ništa ne bi radio. U selu ipak ima mir i bolju koncentraciju, ali zato vikendom odlazimo kod mojih roditelja i igra se do mile volje”.

Dubravko ima dvoje mlađe braće i tri sestre. Svi su završili zanatske škole i zaposlili se. Roditelji su ih, kaže, drugačije odgajali. Dvije sestre su u brakovima s Hrvatima, jedna se odselila u Mariju Bistricu, a druga u Križevce. Srednji brat Krešo gradi kuću u obližnjem selu, a najmlađi Vedran i sestra Paulina još uvijek žive s roditeljima.

MI SMO PRESTARI ZA ODLAZAK, ALI SMO SVE NAPRAVILI DA NAŠA DJECA ODU

Dubravkovi roditelji imaju solidno veliku kuću. Iznutra je prostrana i izrazito čista. Ispred glavnih ulaznih vrata, koja gledaju na zadnji dio dvorišta, izgradili su sjenicu što je neobična pojava za romsko naselje u kojem je život okrenut prema ulici. “Odmah su me pitali susedi da zašto nisam izgradil sjenicu s prednje strane. I da kakav sam ja to Rom. Rekel sam im da si sami grade s prednje strane”, smije se Rajko.

U toj sjenici, objašnjava, svaki se vikend skupi cijela porodica na ručku. I ne bude ih malo, naglašava, jer on i žena Vesna imaju desetero unučadi, dvoje još na putu i šestero djece.

Cilj mu je da sva njegova djeca odu iz naselja i kupe si kuće u nekom obližnjem selu. To se, objašnjava, odnosi i na najmlađeg sina kojem po romskom običaju ostaje porodična kuća. “Neka se svi skrase negdje drugdje, a kad mene i moje žene više ne bude nek’ dolaze ovdje  na druženje.

A znate zašto? Ova moja kuću da je u selu imala bi neku cijenu, a ovdje? Ovdje to ne vrijedi ništa. Nula bodova. I džabe sve što sam u nju uložio. Ovako će svako od njih jednog dana imati nešto što vrijedi”.

U budućnosti on i žena nemaju plan otići iz naselja jer nemaju za to mogućnosti, ali da se nađe neko ko bi kupio tu njegovu kuću koju je gradio od svoje sedamnaeste godine, pristao bi, kaže, istog trena.

Rajko je oduvijek bio protivnik romskih naselja te smatra da bi ih svi mladi trebali napustiti. Tek bi to, razmišlja, riješilo problem Roma u društvu. “Znate li da u Mađarskoj i Italiji ne postoji separacija, Romi žive među većinskim stanovništvom i tako bi to trebalo biti i ovdje.

Ljepše bi naučili pričati hrvatski i lakše bi se uklopili u društvo”, objašnjava Rajko na tečnom hrvatskom i dodaje kako su on i žena Vesna još davnih dana odlučili da će sva njihova djeca raditi i naći novi život izvan romskih naselja.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije