Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudima

Ovdje je uspješne ljude stid kazati da su uspješni

Rijetko koja radnja može pokazati karakter čovjeka kao što to čini vožnja. Jednostavno, svako vozi iz onoga što je suština njegovog ili njenog bića.

Valjda je to jedan vidljivi ritual koji doslovce znači upravljanje svojim životom.

Nejra Latić Hulusić

Nejra Latić

Uzmeš volan u ruke, staviš svoj život sebi na povjerenje, a vjerovatno još i nečiji pored ili iza sebe i voziš. Čista metafora kao suza, viđena u svakom ćošku svijeta u svakodnevnom životu.

Nerijetko se desi da se neko vrati sa putovanja i prvi utisak iz neke daleke posjete bude baš o saobraćaju. Pa tako kažu za neke da voze kao sumanuti i baš tako kakav im je saobraćaj takav je i narod.

Pa se prepričava kako se po sumanutim ulicama Istanbula koriste signalizacije i rukama i nogama umjesto žmigavcima, a opet se nekako svi dogovore i za deset dana počneš uviđati red u tom haosu.

Foto: unsplash

Svojim sam očima gledala u Utrehtu, malom holandskom gradiću, kako kolona od dvadesetak auta bar petnaest minuta čeka nespretnu vozačicu da se isparkira i uključi u saobraćaj. Ni jedna sirena se nije oglasila.

Mirno i dostojanstveno su sačekali manevar da okonča i nastavili svojim putem čim je ulica bila opet prohodna. Vjerujte, kakav saobraćaj, takav narod.

Ima nas i ovih što nam je bolje da se bavimo gatanjem nego vožnjom. Od kako oči otvorim ja razmišljam gdje ću parkirati i šta ako ne bude mjesta. Vozim automobil kojeg mama zove Nejrin kamion pa ne mogu stati baš gdje mi se hoće. Čini mi se nekada da se prvo svežem pa onda sjednem.

Posjedujem tri paketa prve pomoći i jednu seosku apoteku. Dovoljno da operišem slijepo crijevo zlu ne trebalo. Muzika mora biti toliko glasna da mi je ugodno, ali dovoljno tiha da čujem motor i sve ostalo što može zaškripati na dvadeset godina starom terencu.

Planiram svako prestrojavanje bar tri minute ranije, oblizujem svaku okuku kao mačak tanjir i uspješno predviđam o čemu li razmišlja potencijani učesnik u saobraćaju koji ide iz suprotnog pravca. Voli li da pretiče na punoj, ima li djecu, vidi li po mraku…

Foto: pexels

Pazim i štikle da ne izgrebem u cijeloj toj računici. I tako računajući uglove ulaska u kapiju kod svekrve, dok crtam balističke putanje u glavi da impresioniram sve parkiranjem u liniju iz prvog puta, svom silom umjesto na kočnicu automatika, ja stisnem po gasu i srušim i garažu i tuđe auto i lagano počnem silaziti automobilom niz stepenice.

Jednu po jednu. Kako dami doliči. Jer, to sam ja. Sve uračunam osim što mi se omakne kad je vrijeme za gas, a kad za kočenje.

Ima ljudi koji prvo vežu pojas, ima ljudi koji prvo postavljaju prednje maske kasetofona koje čuvaju u torbi da im ne obije neko auto. Jedna moja Sabrina prvo pusti muziku, pa onda sve ostalo. Vozi sigurno, pomalo bezobrazno, nekom svojom logikom ali ne pamtim da je ogrebala auto, svoje ili tuđe.

Ima li ulja dovoljno u motoru, to je uvijek pitanje, ali muzike sigurno ima i ta će te nekim kraticama uvijek dovesti na odredište. Samouvjereno, stabilno i glasno. Preko petnaest godina vozi, skoro da i nema prekršaja, ali zato svaka će je patrola zaustaviti jer izgleda baš kao neko ko nema lampice u gepeku. A, ima. Ima i lampice i lance.

Obzirom da smo zemlja posttraumatskog sindroma, nestabilnih finansija i crnih vijesti, gdje ništa više nije logično ni izvjesno, jedan dobar dio naših vozača vozi automobile baš kao i misli.

Stani, kreni, oštro lijevo, kroz žuto bih se zaletio, ali ipak ću stati… Sto brzina promijeni u pet minuta ne bi li uštedio koji mililitar goriva i milimetar diska od kočnice.

Foto: pexels

U rupu, oko rupe, čuvaj amortizere, prokliži ljetnim gumama i jedva ostani živ jer ih nisi kupio zato što si potrošio četiri zimske gume na rođendan trogodišnjaku u igraonici kojeg se ni dijete ni ženina raja sa posla neće sjećati dogodine. Bosanka posla. Kruh naš svagdašnji.

Postoje i ovi nesretnici što im se u smrt žuri. Oni su jedna teška, sumorna kategorije, nisu za površno spominjane ovdje, Podijeliću samo da novija istraživanja kažu kako je jedan od sigurnih znakova teških depresivnih stanja prebrza i nesavjesna vožnja. U psihologiji se danas tretira kao simptom i koketiranje sa samoubistvom.

I na kraju, ima ova kategorija, najgadnija i najmrža mi od svih. Prosjeci. Ono vozi malo, prosječno auto. Da može stati u njega njihov prosječni život. Vozi prosječnom brzinom od 40 km po satu kako kroz život tako i na cesti. Nema tog smaka svijeta radi kojeg će to biće usporiti, ubrzati ili ne daj Bože, pogledati oko sebe.

Ono izlazi u rikverc sa parkinga na glavnu ulicu, naravno, prosječnom brzinom od 40 km\s i ne zanima ga da li neko vozi tom cestom, može li zakočiti… To samo gleda pravo, retrovizori im služe da zakače mašne na svatovima, a ogledalo da može staviti onaj bor od vanilije na njega.

Kada dođe na odredište, ravnomjernim pravolinijskim kretanjem kao usporeni voz po šinama, gazeći sve ispred sebe, lagano i ljubazno, 40 na sat, parkira se baš kao i voz. Stane gdje je stiglo. Na ulaz u parking. Blokira dvadeset drugih auta. Ostavi sebi, istina prostor da otvori vrata, pa obavezno desnu stranu najaše na neku zelenu površinu.

Foto: pexels

Lagano. U prvoj. I nikad im ništa ne bude. Ne pamti se da je neko izgrebao ključem ili otkinuo brisače na jednom takvom, malom, taman za naše prilike, prosječnom autu. Obzirom da je u ovoj napaćenoj zemlji ta klasa prosječnih radnika izumrla, a ostala nam reminiscencija na nekadašnjeg radnika, ovim bezobraznim prosjecima se sve živo prašta.

Šuti im se što kite ginekologe, prosječno sa 500 KM po porodu, što prosječno kupuju djeci radna mjesta u državnoj službi za 10 000 KM, što po ispitu u prosjeku daju 1000-2000 u kovertu.

Šta će jadno?

Ako mu nazoveš pauka što je parkirao na ulazu i na zelenoj površini istovremeno, postaješ antikrist jer si mu upravo izbio 200 KM što mu je prosječni godišnji trošak na gorivo.

Zato si heroj ako ključem izgrebeš kakvog novog džipa. Jer, po pravilu, voza ga neki diler garant. Otkinuti na parkingu retrovizor jednom takvom automobilu pobjeći te čini Betmenom.

To je zato što smo navikli da nove džipove možeš zaraditi samo lopovlukom. Ovdje je uspješne ljude stid kazati da su uspješni jer ili ti eto reketara ili viteza sa ključevima da se o tebe ogrebe.

Jer ovdje se za sve ima opravdanje i sve se prašta osim uspjeha.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije