najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Ja sam kreten mama.

Da se upoznamo, ja sam Olga – kreten mama.

11:55
Sve je savršeno, sasvim običan dan… ručak skuhan, još se samo krčka brokula za malenu.

Sto je serviran, osjećam zadovljstvo jer sam uspijela uz bebu imati sve pod kontrolom.

Redakcija

Olga Mijić

Sve sam uspjela, kuća blista, beba presvučena, naspavana za 5-10 minuta stiže tata i sestra i idemo ručati.

Zazvoni mašina dajući mi znak da je gotova sa pranjem.

Uzmem bebu u naručje i idemo izvaditi rublje iz mašine…

Organizacija je pola posla…(uvijek odvajam rublje kad ga vadim.)

Bebu stavim u kut i njoj dajem čarape..

Hrpa sa ručnicima, potkošulje tu, bebine i Rebekine stvari na treću hrpu…

Pogledam ju, panika…

Vičem neeee…

Jedan jako dugi neee i suze, vriska…

Šta da radim Bože…

Hvatam malenu, vadim joj bocu deterdženta za mrlje iz usta i trčim sa njom…

Saberi se saberi.

Vičem sebi dok me ona gleda zbunjeno…

Uzimam čašu nalivene vodu sa serviranog stola…

Uljevam u nju i vadim rukom pjenu iz njenih usta…

Prepala se, plače..

Umivam ju, opet voda u usta sapirem i vidim ima toga dosta..

Bože šta ću, otrovala mi se beba…

Gotovo je… Panika… Noge oduzete… Strah…
Trčim sa njom… Mora povratiti
Guram joj prste u usta ona vrišti
Opća panika…

Ne, ne, ne, ovo se ne događa
Gdje mi je mobitel…

Vrtim se sa njom u rukama.

Zovem muža, u pozadini čujem žamor vrtića…

Govorim mu zovi hitnu, Kristina nije dobro, on odmah poklapa…

Trčim dolje kod mojih, upravo ručaju… Nesvjesni drame pitaju što se derem…

Kad su me pogledali u očima su vidjeli sve.

Opet panika.

Majka uzima Kristinu, dolazi muž, hitna stiže…

Povratila je.

Pjena i jabuka od doručka…

Smije se majkinom psu i viče wau wau…

Imam savršenu bebu kojoj je život ugrožen mojom nepažnjom…

Ovo nije bol, ovo je agonija…
Hitna je tu… Ukratko prelazimo što se dogodilo i čita se deklaracija sa deterdženta

Foto: unsplash

12:15

odlazim sa njima za Metković

Preplašena je i ona od moje panike …jurimo hitnom, a nju zabavljaju svi ti aparati što vijore dok se vozimo… Neizvjesnost, strah, krivnja i očekivanje da se probudim iz stravične noćne more…

Spajam ju na siku, kašlje…

O Bože sve je to spaljeno… Izgoreno od kemikalija

To su misli koje mi ore u glavi

Vidim samo oči tehničara, bez osude su, zabrinut je ali mi pogledom daje nadu.
Pregledavaju ju je i svi oko nje tepaju, divni su.

Rade joj balone, zabavljaju je… Grlo je dobro, Bože hvala ti
Naprave sve što je u njihovoj moći, čujem tihi razgovor doktorice al ne uspijevam uhvatiti o čemu je riječ… Idemo za Dubrovnik…

Govori mi smireno, optimistično..

Nije životno ugrožena, trebamo provjeriti pluća i izvukla se..

Zamolim ju da mi ponovi jer ne ulazi na prvu…

Doktorica se nasmije, dodje mi da ju zagrlim

Primjećujem da ima vrhove trepavica plave, zgrozim se sebe kako u tom trenu mi to zapadne za oko pokraj ovakve drame…
Govore mi, dobro je…

Imala je sreće… Pripremaju me da će sirene biti upaljene da me ne hvata dodatna panika…
Ležim, a na meni leži moja beba, moja duša mala koju sam za dlaku izgubila zbog nepažnje.
Zaspala je dok smo izlazili iz Metkovića…panično opet gledam tehničara i pitam smije li spavat.

A u mislima ajme što ako se ne probudi…

Stavljam joj dlan na trbuh ne govoreći nista..

Čisto da joj pratim udisanje…

Diše Bogu hvala.
Mobitel mi stalno zvoni…

Ako se pomaknem probudit ću ju… Neka zvoni…
U pola puta zovu me od doma…

Rebeka plače, kako joj je sestra pita…

Velim dobro je nema straha, brzo ćemo se vratiit…

Prepričava mi da joj je jedna prijateljica u vrtiću rekla da će seka umrijeti… Gutam knedlu, suze mi idu… Uvjeravam ju da neće, da je dobro… Osjetim empatiju od čovjeka kraj mene… Teško je… Pa se sjetim cijele drame koja je loše završila sa dječakom iz Metkovića.

Zbunjena, preplašena, po stoti put pitam jel životno ugrozena…

Svaki put mi osmjehom vrate da će bit dobro…

U Dubrovniku smo… Parkirali smo se i čujem vozača kako viče ne ne ne i čujem bum… Zabila se neka žena na parkingu u nas…

Nasmijala sam se prvi put od srca..

O Bože da li je to kraj mojim nevoljama danas.

Pregledavaju bebu i dobro je… Ostajemo na promatraju… Ona je vesela, zaigrana, živa i zdrava… Upoznajem divne žene na odjelu..

Foto: pixabay

Pri pružanju ruke predstavim se kao Kreten mama, ne iz zabave već iz očaja.
Gledam te mame koje imaju bolesnu djecu i gledam svoju bebu koja je tu zahvaljujući meni…

Savjest grize kao nikad…
Al’ dobro je… Završilo se dobro, nema smisla razmišljati što bi bilo kad bi bilo, ili da se nije dogodilo…

Ovo pišem sa dobrim odmakom iza ove drame, još nisam došla sebi. Još je strah duboko u meni,mislim da će ostati tu još dugo.

U trenu sam ju mogla izgubiti, okrenuo nam se svima život naglavačke…tek sad sa odmakom shvaćam ozbiljnost svega.

Na sreću sve je izašlo bez posljedica, ona je već to popodne bila ona ista, moja malena nasmijana bebica.

Rečenica koja mi zvoni kad razmišljam o tome je rečenica koju mi je rekla glavna doktorica odjela kad nas je otpuštala

Ne pokušavam se opravdati niti tražim od tebe koji ovo čitaš da me potapšaš po ramenu i kažeš svima se može dogoditi ali sa tom sam rečenicom našla u sebi utjehu.

Kreten sam majka – koja griješi, koja sada nad njom bdije jednako kao i prije.

Ovo prihvaćam i shvaćam kao lekciju.

Mislim da svaka majka pokušava što više stvari napraviti odjednom ali u nekom trenu moguće je da sve krene po zlu,tako se dogodilo i meni, al to je život …pun izazova,padova i uspona 🙂

Beskrajno zahvalna što je sve izašlo na dobro, gledam ju dok raste i pri svakom zvuku sirene, tiho se pomolim da im anđeli budu kao meni u pomoći.

 

Olga Mijić

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije