najnovijeNaslovna vijestPorodicaŽivot

Apel za sve mame!

Za novorođene mame, jer s rođenjem bebe, rađa se i jedna mama, i za one koje će tek postati.

Ispričat ću vam dvije situacije, apsolutno nepovezane, čak i malo bezvezne i smiješne za 21. vijek.

Obećavam da na kraju imam poruku za vas.

Redakcija

Alma Ibrak

2002. sam imala jedva 6 godina. Smračilo se, trčimo sestra i ja za maminim dugim korakom niz ulicu. Gurne ona mene, gurnem ja nju, nešto naglabamo, milion pitanja, a mami se vrti u glavi ne znajući kojoj bi prije odgovorila.

U bezistanu ispod zgrade na prodaju u svežnju šarene lopte. Znate one obične gumene, od 2 KM, što se nabodu na šiljak i već se moraš halalit sa njima? Tad sam ih kući imala minimalno 3. Pitam mamu onako nonšalantno: „Hoćeš mi kupit loptu?“. A onda njen najnepovezaniji, najbesmisleniji (bar meni tada) mogući odgovor: „Kupiću ti loptu, ma bilo šta, samo ako fakultet završiš“.

Foto: pexels

Šta sam ja maksum znala šta je tad fakultet. Realno, pričamo o djetetu koje je prvi dan škole prvog razreda pitala mamu:“ Jesam ja sutra drugi razred?“ … Kažem Vam, maksumče. Čuj dobit ću loptu ako fakultet završim. Šta je fakultet i što je on važan? Ni ona to nema, pa kako bi ona mogla znat da je važan.

Druga situacija je friška, august 2019. godine. Sjedim kod mame na kafi, beba spava, ja se od sadašnjosti rastavila, razmišljam kako položiti 5 predmeta u septembru (čitaj: u 10 dana), sabirem stranice, oduzimam vrijeme i pare za gorivo do Sarajeva, prebacujem datume i kolokvije, štimam u glavi… i govorim da sam baš zakasnila (misleći da sam se ranije trebala riješiti tih ispita).

Kaže stara, onako kroz dim cigarete:“ Ma šta si zakasnila, ti nigdje nisi zakasnila, ti si tek počela, sad sve možeš“. I povuče onaj jedan dim. Ja onako gledam, vidim nije me shvatila, al’ ja nju jesam, i to baš kako je trebalo. Baš ono što mi je trebalo.

Kad se udaš sa 21, zatrudniš sa 22, rodiš sa 23, požurila si, dijete si koje rađa dijete, imala si šta čitav život radit, nisi se još nagledala svega, mogla si više i mogla si bolje. Niko nije zadovoljan tobom, jer su ti sve dali, a tvoje je samo bilo da ga završiš. Otpisali me za fakultet, rekli da bacam pare. A ja ga bome završila. U roku. Nije mi Drina bila ćuprija, ni stomak do zuba na 4. godini, ni ukakane pelene i nicanje zuba na 5. godini. Stan, fin posao, muž i jedan pilić, a fakultet iza sebe.

Foto: unsplash

Možete li zamisliti vjetar u leđa sa riječima „SAD SVE MOŽEŠ“, kad ostali govore da ništa više nećeš moći?

Možete li zamisliti snagu koju su prenijele te riječi, onu koja vas drži budnom do 4-5 ujutru uz knjigu, jer je beba odlučila tek u 12 zaspati?!

Možete li zamisliti koje ljestvice i standardi su se podigli pet, deset, stotinu nivoa iznad kad vam neko ko vas najbolje poznaje kaže da sve možete?

Možete li vjerovati kako je velika pomoć kad vam neko tim riječima strese prašinu sa leđa?

Poenta ove dvije situacije bi vjerovatno trebala biti sve se može kad se hoće, što se mora-nije ni teško, gdje ima volje ima i načina, al’ jok.

Moj apel vama je da pazite šta govorite i radite pred svojom djecom. Nikad ne znate gdje se koja rečenica i opaska može zaglaviti. A kad se zaglavi, nikad ne znate gdje se i pred kim može odglaviti. A bome ni ne znate kako to utiče na spužvu zvanu dječiji mozak koja se samo puni i puni riječima i onim viđenim. I spužva jednom otpusti tu vodu, ne ?

Foto: unsplash

Spontane rečenice moje mame su izgradile jednog akademskog građanina, jer me „kupiću ti loptu ako fakultet završiš“ stvarno pratilo čitav život. Razmišljala sam –  biće da je to nešto veliko čim ću dobit šta poželim ako ga završim. Hmm, možda je ona to htjela, al’ joj se ne dade …

A ono „nigdje nisi zakasnila“ i „sad sve možeš“ me upisuje ubrzo na novi strani jezik i žudi za još većim usavršavanjem u profesiji.

Molim Vas, gurajte svoju djecu, slušajte ih, pričajte sa njima, kad im svi kažu da ne mogu, vi ih osnažite i vjerujte u njih.

Molim vas, budite im najbolji mogući primjer.

Posadite s njima cvijeće, drveće čak, pa nek ih vjetar zamete, pa im objasnite zašto sijati, a ne sječi… pa će spašavati planetu.

S njima gradite najveće dvorce na plaži, pa će graditi škole, bolnice, crkve i džamije, hotele i otoke nasipati, a ne rušiti iste.

Pomažite drugima pred njima, pa će i oni pomagati. Vama, vašima, njihovima, komšijama, životinjama, gladnima i bolesnima…

Molim Vas ne psujte pred njima, jer je tanka nit između „je*em li ti miša“ do bogaranja. A ovo drugo onom ko sluša ledi krv u žilama.

Skačite, trčite, trenirajte, šutajte loptu pred njima ili sa njima. Možda ćete ih gledati na Olimpijadama,  svjetskim i evropskim prvenstvima, možda će vam svoje medalje posvećivati, jer ste jedini vjerovali u njih.

Molim Vas lijepo govorite o drugima pred njima. Sutra će neko za njih reći da je „dobar čovjek“, pa će vam biti lako umrijeti.

Pustite neka vam pokažu šta su naučili na karatama i na plesu, pa nek se i vaza razbije, pa je sastavite i zalijepite skupa.

Grlite se pred njima, pa neće međusobno ratovati, braća se neće svađati oko zemlje, a ni sestre oko odjeće.

Foto: pexels

Molite se Bogu pred njima. Svako svome. Jednog dana će im trebati utočište, a nikog tu neće biti.

Molim vas, pričajte pred njima o knjigama, idejama, o igrama, gradovima koje želite obići, o čišćenju, o tehnologiji, o vlastitom i tuđem uspjehu.

Molim vas, kad vas pitaju koliko je more duboko i nebo visoko, proguglajte skupa, samo ne recite „ne znam“. To „ne znam“ sva vrata zatvara.

Moja mama nije pazila, pa je slučajno rekla one dvije rečenice 2003. i 2019., al’ je veliku sreću imala (čitaj: ja sam veliku sreću imala).

Onom od 2003. godine me upisala na fakultet, a onim od 2019. mi je pomogla da ga završim, a da nije ni znala.

Mama, hvala ti i volim te!

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije