Što postajemo stariji to nam mentalne i fizičke sposobnosti počnu više opadati, a određena stanja poput Alchajmerove bolesti to mogu i dodatno pogoršati. Novo istraživanje, objavljeno u žurnalu Frontiers in Human Neuroscience, pokazuje da starije osobe koje se rutinski bave nekom fizičkom aktivnošću mogu podmladiti svoj mozak, a najefikasniji u tome je ples.
Frontiers / Medical Xpress
Foto: Unsplash
„Fizičke vježbe korisno djeluju na usporavanje ili čak i obrtanje opadanja mentalnih i fizičkih sposobnosti izazvanih starenjem“, kaže dr Kathrin Rehefeld, glavna autorka istraživanja pokrenutog u njemačkom Centru za neurodegenerativne bolesti u Magdeburgu.
„U ovom istraživanju smo pokazali da dvije različite vrste fizičkih aktivnosti (ples i vježbe istrajnosti) povećavaju područje mozga koje je najviše pogođeno starenjem. Međutim, samo ples uzrokuje primjetne promjene u ponašanju u smislu poboljšane ravnoteže.“
Dobrovoljci malo starijeg doba (prosječno 68) su podijeljeni u dvije grupe koje su 18 mjeseci jednom sedmično išli ili na časove plesa ili na trening izdržljivosti i fleksibilnosti. Objema grupama se povećalo područje u mozgu poznato kao hipokampus, što je značajno jer je hipokampus prilično podložan negativnim uticajima starenja i oboljenja poput Alchajmera. Takođe igra ključnu ulogu u pamćenju i učenju kao i održavanju ravnoteže.
Iako su prethodna istraživanja pokazala da fizička vježba može da parira opadanju funkcija mozga usljed starenja, nije poznato da li je jedan tip fizičke aktivnosti bolji od nekog drugog. Kako bismo ovo ustanovili, plan kretanja koje je dodjeljivan volonterima se razlikovao. Tradicionalni program fitnesa je uglavnom uključivao repetativne vježbe, kao što su vožnja bicikla ili nordijsko hodanje, dok su plesači dobijali novi izazov svake sedmice.
Dr Rehfels objašnjava: „Pokušali smo našim učesnicima plesne grupe stalno davati različite koreografije iz različitih žanrova (džez, kvadril, latinoamerički i linijski ples). Koraci, položaji ruku, formacije, brzina i ritmovi se mijenjaju svake druge sedmice kako bi učesnici stalno učili nešto novo. Najizazovnije im je bilo da se prisjete koreografije kada nemaju mnogo vremena i bez ikakve pomoći instruktora.“
Smatra se da su upravo ti dodatni izazovi uzrok značajne razlike u ravnoteži primjećene kod plesača. Dr Rehfeld i njene kolege nastavljaju da razvijaju ovo istraživanje kako bi testirali nove fitnes programe koji imaju potencijal da efekte podmlađivanja mozga dovedu do maksimuma.
„Trenutno procjenjujemo novi sistem pod nazivom „Jymmin“ (jamming i gimnastika). Riječ je o sistemu koji je zasnovan na fizičkim osjećajima a proizvodi zvukove (melodije, ritmove) na osnovu fizičke aktivnosti. Znamo da pacijenti koji boluju od demencije imaju jake reakcije kada slušaju muziku. Želimo da spojimo obećavajuće aspekte fizičke aktivnosti sa aktivnim pravljenjem muzike u studiju izvodljivosti koju ćemo sprovesti sa dementnim pacijentima.“
Dr Rehfeld završava savjetom koji bi nas sve mogao dići sa stolice i navesti da plešemo na omiljene taktove.
„Vjerujem da svi žele da imaju nezavistan i zdrav život što je to duže moguće. Fizička aktivnost je jedan od faktora životnog stila koji nam u tome može pomoći, poništavajući nekoliko faktora rizika i usporavajući opadanje funkcija mozga izazvanih starenjem. Smatram da je ples moćan alat za postavljanje novih izazova za tijelo i um, a naročito u poodmaklom dobu.“
Ova studija pripada većoj grupi istraživanja koja istražuju kognitivne i neurološke efekte fizičke i kognitivne aktivnosti tokom životnog vijeka.
Vjerujem da svako "zato" ima svoje "ali". Smijem se i tražim svoj zen.
