Lole iz komšilukanajnovijeNaslovna vijestO ljudimaO životu

Čemu ti služiš ako ti Jala Brat i Buba Corelli odgajaju sina?

Ne znam kad i zašto i na kojoj raskrsnici sam otišla lijevo, a ne desno i umjesto farmaceutkinja ili recimo prevoditeljica, postala redateljka, autorica i neko ko živi od umjetnosti i  od svoje emocije prema sebi, prema drugima i prema svemu što Kosmos pokreće i sve to prostire javno, svima na izvolite popljuvati ili pohvaliti.

Nejra Latić Hulusić

Nisam kao trogodišnjakinja snimala filmove, nisam sanjala da ću biti glumica pa postala redateljka, nisam ni enciklopedija beskorisnog znanja o broju cipela Alfreda Hitchcocka. Bila sam štreberka kao i svi drugi štreberi.

Možda sam bila malo više usijane glave i mrvicu dužeg jezika od ostale raje iz škole, ali nisam sanjala da ću mijenjati svijet.  Nisam išla na dramsku, na novinarsku, na filmsku, crtati ne znam, od muzičke sam odustala poslije tri mjeseca. Možda zato što je nekome palo na pamet da mene, astmatičarku, upiše na flautu.

Svašta sam nešto planirala biti u životu, ali dva sna nisam sanjala nikada. Nisam željela da se bavim odgajanjem djece, a ni odraslih. Još gore, noćna mora mi je bila pomisao da mene negdje neko preodgaja, da me prati, gleda, koriguje i ima uopšte mišljenje o meni. Kako me je prezime prestizalo i stizalo bar na pet minuta svuda prije mene u ovoj LEGO državici, uglavnom sam u životu planirala kako biti svima nepoznata.

Foto: unsplash

Biće da sam tada, sa osamnaest godina, smislila ovu glupost da stanem iza kamera i iza tastatura kako bih sebi osigurala da ne postanem predmetom ispred tuđih objektiva i pod tipkama tuđih tastatura.  Do ovog zaključka sam došla psihoanalizirajući se dok sam noćima gledala u sjene na plafonu kao u Rorschachove mrlje putajući se što mi je sve ovo trebalo.

Da poslije dugog uvoda konačno kažem i šta me muči zapravo. Nikada nisam stigla, odnosno nisam smatrala da je potrebno, u životu napisati ono što zovu “disclaimer”, a kod nas možda “ograđivanje od svake odgovornosti” prema onima koji to što ja radim, a ljudi čitaju, gledaju ili špijuniraju.  Sve što radim, a dođe do nekoga, radim onako kako ja mislim da trebam i prije svega onako kako ja osjećam. Drugačije nikada nisam naučila igrati se svijeta.

Ne postoji ljepši osjećaj nego podijeliti istu emociju, radost ili tugu sa nekim preko slike ili slovom. Nema veće satisfakcije od pružiti nekome utjehu, nasmijati ga ili rastužiti svojom emocijom prevedenom u kadrove ili rečenice. Nema ništa ljepše na svijetu od inspirisati nekoga na nešto lijepo. Ali, nema ništa gore nego kada, bez da si na to ikada pristala neko ti kaže da paziš šta govoriš, pišeš, misliš ili oblačiš  jer se neko negdje ugleda na tebe.

Ovom svojom mukom prosvijetljena, smrtno se grstim na stavove poput “na što će nam djeca ličiti kad vidi šta slušaju…”, i “šta ćeš, na što nam se djeca ugledaju, ko je sve na onom internet popularan…”, i “vidi učiteljica kakve su, šta očekuješ od djece”…

Foto: unsplash

Kad je postalo tako lagodno biti uzoran roditelj pa svaliti odgoj djece i mladih prosvjetnim radnicima, internetu i televiziji?

Čemu ti služiš ako ti Jala Brat i Buba Corelli odgajaju sina?

To su muzičari, nisu odgajatelji. Sve što tvoj sin uradi naopako do punoljetstva pred zakonom i logikom zdravog mozga tvoja krivica. Nije brate Jalina.

To što tvoja tinejdžerka sanja da nađe bogatog dedicu i naslijedi njegov bazen je tvoj problem, nije nju rodila neka starleta, rodila si je ti i pustila da se ugleda na porno starlete umjesto na tebe. To što ti pokrivena kćerka nosi maramu svezanu u turban i farmerke umjesto marame preko ramena i duge haljine, nije krivica mog Instagram naloga nego njenog unutarnjeg osjećanja i želje da se otkriva i pokriva koliko joj je merak, a ne onako kako je zamislila mama.

Koliko bezobrazan na skali od 1 do beskonačno moraš biti da mi pošalješ pismo kako je neodgovorno od mene ne vezati maramu ispod brade jer je tvoja kćerka vidjela da ja vežem turban pa sada hoće i ona.

Šta ja tačno dođem djetetu pustinjske_ruže_71 da budem odgovorna za njen outfit?

Gdje ljudi pročitaju da je moj Instagram nalog mjesto na kojem mlade pokrivene djevojke trebaju vidjeti kako se propisno nosi marama?

Kako se desi novinarki da me pita osjećam li se odgovornom za sadržaj koji se nudi danas mladima u kinima?

Kako se ja kao mlada redateljka nosim sa dostupnošću scena nasilja i pornografije našoj mladosti?

Kako ću se osjećati?

Boli me briga.

Dovoljno mi je što se osjećam kriva za od raspada Jugoslavije do gladi u Africi. Još mi se dlanovi znoje od svakog štapića za uši kojeg sam iskoristila, a sad negdje pluta po okeanu i davi male kornjače. Zašto trebam biti odgovorna i za to što nečiji sin gleda porniće na internetu, a dostupno mu je i svako predavanje sa Oxforda besplatno na tom istom mediju.

Znam da je bezobrazno ovako se ograđivati,  ali tako je.  Ja imam svako pravo da odgajam sebe i, još koju godinu, svoje dijete. Ne želim, neću, nisam, ne znam, ne mogu odgajati tuđu.

Ja nisam nigdje pristala svojim postojanjem postati nekome neki putokaz.

Ja nisam nikakav svjetionik.

Mogu vas uputiti samo u krivom smjeru.

Ne govorim ni u čije ime osim u svoje, ne oblačim se po prospektu nego po raspoloženju.

Ne predstavljam ni žene, ni majke, ni umjetnice, ni Muslimanke, ni Bosanke, ni Hercegovke…

Predstavljam samo sebe, ovakvu kakva jesam pred Njim gore takva sam i pred vama.

Ne živim po definiciji, nego po svom srcu i to toplo savjetujem svima, ako me se uopšte treba pitati za savjet.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije