Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestPorodicaPraktična Lola

Dvogodišnjaci nisu užasni, samo uče kako da budu ljudi!

Pitajte bilo kog roditelja šta je ono što najviše želi za svoje dijete i velika većina će reći: „Da bude srećno.“

Prevela: Saša Leper

Dr Tovah Klein / Mother.ly

Foto: Alyssa Stevenson / Unsplash

Da, naravno da roditelji žele i da im djeca budu bezbjedna i otporna, jer znaju da svijet umije biti prilično neprijateljski nastrojeno mjesto i da moraju razviti određene emotivne vještine i dobro se prilagoditi ako žele da zaista uspiju u životu – u čemu god da odaberu da rade i budu.

Takođe će često reći i da žele da im djeca budu „ljubazna“, „brižna“, „lijepo vaspitana“ a nerijetko i „uspješna“ i „pametna“. To su sve neke vrijednosti koje svi mi dijelimo. Pa zaboga, ko ne želi da mu dijete bude ljubazno, brižno, uspješno i srećno?

Ali da li mi zaista možemo da usrećimo svoju djecu? Možemo li ih natjerati da budu istinski ljubazna?

Ne. Zapravo ne možemo natjerati djecu da budu bilo šta. Da rade bilo šta. Ljubimo ih, volimo ih, grlimo ih i udovoljavamo im. Možemo ih upisati na brdo aktivnosti, organizovati zajednička igranja i odmore, slati ih u muzičku školu, časove kineskog, gimnastiku, fudbal i balet i dati sve od sebe da ih upišemo u najbolje škole.

Ali stanite na sekund i zapitajte se – da li je „sreća“ zapravo to za čim mi tragamo?

Foto: Senjuti Kundu / Unsplash

Taj poriv koji imamo kao roditelji koji tragaju za srećom i često želimo i previše, počinje prilično rano – naše male buckaste bebe smiju kenjkati, plakati, pljuckati i buditi nas po noći dok otprilike na napune godinu i deset mjeseci. Onda, buuuum! Čim napune dvije godine, iznenada i maltene preko noći, imamo čitav niz novih pravila za njih: želimo da se lijepo ponašaju, da nas slušaju, poštuju pravila i „budu dobri“.

I baš kad smo promijenili očekivanja od naše djece koja više odjednom nisu bebe, čini se da nastane pravi pakao. Pritisnut je neki prekidač i naši slatki mališani se pretvaraju u zahtijevnu, iracionalnu i često prkosnu djecu. Počnemo da brinemo da ako sada ne sasječemo u korijenu njihovo „loše ponašanje“ da će se oni zauvijek nastaviti tako ponašati.

Možda će vas iznenaditi kada saznate da su često baš roditelji ti koji spriječe – nenamjerno i spontano – da im djeca izrastu u tu dobro prilagođenu, empatičnu, otpornu, srećnu stariju djecu i odrasle osobe kakvim su ih oni oduvijek zamišljali.

Roditelji često smatraju da rade ono što je najbolje za njihovu djecu, a zapravo, sve što rade jeste blokiraju njihove potrebe koje su srž svega onoga što zapravo i čini to dijete. Kada davimo te potrebe ili čak i kada ih prosto zanemarujemo, kada, svjesno ili ne, pokušavamo da oblikujemo svoju djecu i korigujemo im ponašanje u skladu sa nekim unaprijed postavljenim očekivanjima toga ko oni jesu i ko smatramo da treba da budu, gnjavimo i davimo ih. Uskraćujemo im ključne osnove neophodne za dobar razvoj svakog djeteta.

Time što im stajemo na put možemo i nehotice sabotirati razvoj svog djeteta, tako što ćemo im oduzeti sposobnost da razumiju sami sebe, da istražuju svijet na način koji ima smisla za njih i koji podstiče njihovu znatiželju. Ubijamo im motivaciju da uče. Oduzimamo im samopouzdanje neophodno za izgradnju prijateljstava, i, najvažnije od svega, prekidamo njihovu sposobnost da razviju emocionalne vještine koje su im potrebne da uspiju u školi i u životu.

Foto: Stephen Andrews / Unsplash

I pri tom ne mislim „uspiju“ na način na koji to vidimo ovih dana: da će imati sve petice, biti odlični sportisti, ostvareni umjetnici ili idući fenomenalni poslovni inovatori – mada se može desiti i sve od navedenog.

Ono što ja podrazumijevam pod „uspjeh“ je ovo: osoba koja ima dovoljno samopouzdanja da istražuje svijet oko sebe puna uzbuđenja i radoznalosti, koja se ne plaši da pogriješi, koja vjeruje u sebe dovoljno da počne ostvarivati prijateljstva, koja se osjeća dovoljno dobro priviknutom da se oporavi od razočarenja. Osoba koja se može nositi sa životom i motivisana je da uči, da se zauzme za sebe i stalo joj je i do drugih. Zvuči suviše dobro da bi bilo istinito?

Nimalo.

Mala djeca kažu ili rade mnoge stvari koje se iz perspektive odraslih ljudi čine iracionalne, nedruštvene ili čak i apsurdne. Zaista, mnogi izbori naše male djece nam se čine nelogični i čine nas veoma nervoznim. Čak nas i posrame.

I kako reagujemo?

Previše ih ispravljamo ili kritikujemo ili ih jednostavno zaustavljamo. Kao odrasle osobe, haotično ponašanje svoje male djece posmatramo kao nešto što trebamo kontrolisati jer se često čini da oni nemaju kontrolu, što, sa tačke gledišta odrasle osobe, možda i jeste tako. Tada se najčešće vraćao nazad na generalizacije o tipičnim periodima kada imaju dvije ili tri ili četiri godine.

Često smatramo da se djeca tih godina ne znaju ponašati ili su zločesta, ne slušaju nas ili prave scene oko ničega. Ali kada to pogledamo nekim novim očima, takvo ponašanje može imati smisla čak i nama. Tako ćete moći bolje voditi svoje dijete kroz takva ponašanja do nekih više društveno prihvatljivih oblika postojanja. Vremenom.

Šta to roditelji mogu uraditi? Postoji šest ključnih načina na koji se roditelji mogu ponašati sa svojom malom djecom:

  1. Uspostavite osjećaj sigurnosti i relativnog reda.
  2. Slušajte djecu umjesto da im uvijek govorite ili naređujete.
  3. Dajte djeci slobodu da se sami igraju i istražuju.
  4. Dopustite djeci prostor i priliku da se pomuče oko nečega i dožive neuspjeh.
  5. Radite na tome da razumijete koliko je svako dijete posebno i šta mu treba u kom uzrastu.
  6. Postavite djeci granice i budite njihov primjer i vodič.

Ove jednostavne aktivnosti daju djetetu jaku osnovu iz koje mogu rasti u periodu kada tek počinju da se ispituju i razumiju u odnosu na druge i da odgovaraju i upravljaju svojim komplikovanim osjećanjima.

A pogodite šta se dogodi kada se ovako ophodite prema djeci? Vrlo brzo se odmaknemo od borbe, postanemo dovoljno smireni i staloženi da odgovorimo na ono što je našem djetetu zapravo potrebno u svakom trenutku (umjesto da počnemo od toga šta je odrasloj osobi potrebno u tom trenutku); i dovoljno fleksibilni da djetetu pružimo izbor dok istovremeno postavljamo granice i nudimo podršku.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije