LjudiMedicinanajnovijeNaslovna vijestPojaveRadoznala Lola

Zašto doktori ne vjeruju ženama? Zato što i ne znaju baš mnogo o nama.

Medicinska zajednica već pun vijek zna da žene žive u konstantnom bolu. I ne rade ništa povodom toga.

Prevela: Saša Leper

Gabrielle Jackson / The Guardian

Vrlo je frustrirajuće kada ne dobijate odgovore na svoja pitanja. No, potpuno je uznemirujuće kada otkrijete da ta pitanja zapravo nisu ni postavljena.

Kada sam imala 23 godine ustanovljena mi je endometrioza, a ja nisam znala da postavim prava pitanja. Pretpostavila sam da moj ginekolog ima sve odgovore, pa sam pažljivo slušala njegova objašnjenja. Mislila sam da znam sve. Ili bar da on zna sve. O, kako sam pogriješila!

Tek nakon više od decenije koju sam provela osjećajući se slabo, drugorazredno, klonulo i u kojoj sam samu sebe otpisivala kao hipohondara počela sam da postavljam prava, i prevashodno neophodna, pitanja. Ovog puta ta pitanja se nisu radila o tome šta se dešava sa mojim tijelom. Bila su o tome kako je uopšte moguće da postoji toliki nedostatak znanja o bolesti koja se nalazi u samim medicinskim udžbenicima više od jednog vijeka.

Pun vijek postavljanja dijagnoza i medicinske nauke još uvijek nije iznjedrilo ni najblažu predstavu o tome šta zapravo uzrokuje endometriozu niti kako ona funkcioniše, niti smo makar korak bliži ka pronalaženju lijeka. Kako je to uopšte moguće? I pored toga što postoje mnogobrojni doktori koji rade na tom polju i olakšavaju živote ljudi sa endometriozom, toliko je onih koji ne znaju praktično ništa o ovoj bolesti, koji se i dalje zalažu za stare mitove o ljekovima, a osobe koje pate od ove bolesti naprosto smatraju histeričnim.

Kad sam počela ovo da ispitujem, nije mi trebalo dugo vremena da shvatim da je problem zapravo daleko gori nego što sam mogla i da zamislim. Kao što sam napisala svojoj knjizi, Bol i predrasude, žene duže čekaju da dobiju ljekove protiv bolova, duže čekaju da im se postavi dijagnoza raka, veći su izgleda da će njihovi fizički simptomi biti pripisani problemima sa mentalnim zdravljem, veći su izgledi da će njihove bolesti srca biti pogrešno dijagnostifikovane ili da će im moždani udar uzrokovati invalidnost, veći su izgledi da će patiti od neke bolesti koju medicinska zajednica ignoriše ili poriče.

Međutim, najšokantnije od svega je to što mnoge žene žive u konstantnom bolu, a ni ne shvataju da to naprosto nije normalno; ni ne pojme da uopšte ne moraju tako da žive.

Otkrila sam da postoji čak 10 stanja hroničnog bola koje daleko češće pogađaju žene koje imaju slične simptome, a kada osoba zapati jedno od njih daleko su veći izgledi da će akumulirati i druga. Endometrioza, fibromijalgija, sindrom hroničnog umora, sindrom razdražljivih crijeva, sindrom bolnog mokraćnog mjehura, migrene, hronične glavobolje tenzije, poremećaji temporomandibularnog zgloba, hronična bol u donjim leđima i vulvodnia pogađaju preko 50 milion žena samo u Sjedinjenim državama.

Otkrila sam i to da se neka od ovih stanja izrazito često javljaju uz autoimune bolesti uključujući reumatični artritis, lupus, Sjogrenov sindrom i bolesti štitne žlijezde.

A znate li i šta sam još otkrila? Da se sva ova stanja znatno pogoršavaju zakašnjelim dijagnozama; da će zabrinjavajuće veliki procenat ovih žena i rodno raznolikih ljudi koji na kraju i dobiju ovu dijagnozu prvo čuti da imaju problem sa mentalnim zdravljem ili da su isuviše zabrinuti za sopstveno zdravlje.

Znate li i šta sam još otkrila? Mnoga od ovih stanja se mogu tretirati sasvim uspješno ako se uoče rano.

Zašto onda žene i dalje tretiramo kao histerične, pretjerano emotivne, anksiozne i nepouzdane svjedoke sopstvenog stanja?

Zašto doktori i daje tretiraju svoje pacijente koji su žene, ljudi drugih rasa ili polova drugačije u odnosu na bijele muškarce?

Zašto nam ne vjeruju?

Ispostavlja se da je odgovor krajnje jednostavan. Oni zapravo i ne znaju baš mnogo toga o nama.

Kao što je dr Dženin Ostin Klejton, direktorica američkog Društvo za istraživanje ženskog zdravlja izjavila za Njujork Tajms: „Doslovno znamo daleko manje o svakom aspektu biologije žena nego muškaraca.“

Kako bih pronikla u razloge za ovo, bila sam prinuđena da se vratim nekoliko vijekova u prošlost. Od začetka medicine, sve ono po čemu se žena razlikuje od muškarca je okarakterisano kao inferiorno. U drevna vremena to je bila materica – najočiglednija razlika – za koju se smatralo da je sila koja kvari sve ostalo i uzrokuje sva zla koja mogu da zadese ženu. Platon je matericu opisao kao proždrljivu životinju koja luta tijelom žene i isisava joj životnu energiju. U ranom modernom dobu medicina je pažnju prebacila na nervni sistem i tako skrivila sve bolesti žena na „slabe živce“. Početkom 20. vijeka i otkrićem endokrinog sistema, pored naših iskvarenih mentalnih stanja, glavni krivac za sve probleme postaju i hormoni koji divljaju.

Svakakve teorije biologije su korištene kako bi se opravdala podređenost žena muškarcima. U samoj srži većine njih nalazi se ideja da ženski reproduktivni procesi – menstruacija, trudnoća, dojenje i menopauza – iziskuju toliko energije da bi im pažnja koju bi posvećivale bilo čemu drugom prosto oduzela od ženstvenosti i ispunjavanja ultimativne životne svrhe – da budu dobre supruge i majke.

Prečesto tretmani koji se predstavljaju kao lijek zapravo uključuju kaznu namijenjenu da „tešku“ ženu pretvore u „dobru“. Rezali su im klitorise, vadili matericu i jajnike, prisilno ih hranili i primoravali na „odmor“. Stavljali su im pijavice na stidne usne i grlić materice, a neizostavna je i psihološka tortura sprovođena u ime vraćanja zdravlja i dostojanstva.

Međutim, nikada nije dokazana učinkovitost nijednog od ovih ljekova, a većina uzroka je razmatrana samo teoretski – jer rijetko kada da je medicina detaljno proučavala žene. Samo otvorite bilo koji udžbenik i uvjerićete se da je primjer čovjeka uvijek mršavi bijelac, dok se sve razlike uvijek smatraju deficitima: nisu dovoljno interesantne i vrijedne da bi ih nauka proučavala.

Žene nisu bile uključene u klinička ispitivanja sve do 1990-tih godina. I bez obzira na činjenicu da upravo žene čine i do 70% pacijenata sa hroničnim bolovima, čak 80% ljekova se testira samo na muškarcima. Čak i u etapama prije kliničkih ispitivanja, u fazi istraživanja na ćelijama i štakorima, uvijek se više koriste mužjaci nego ženke. Istraživači to pravdaju tako što tvrde da će menstrualni ciklus kod ženki glodara kao i žena potencijalno poremetiti rezultate istraživanja. Ako je to stvarno tako, pa nije li izuzetno značajno otkriti to prije nego što se ti isti ljekovi počnu prodavati ženama?

Osam od deset ljekova koji se izdaju na recept koji su uklonjeni sa američkog tržišta u periodu od 1997. do 2000. godine su uklonjeni upravo zato što su imali teške nuspojave koje su opasnije po zdravlje žena nego muškaraca. Istraživanje sprovedeno 2018. godine je otkrilo da su takve pojave rezultat „ozbiljne pristrasnosti ka muškarcima u početnom, prekliničkom i kliničkom istraživanju“.

Ono što čitavu stvar čini još gorom je što se studente medicine nikada ne uči o ovom disbalansu znanja. U medicinskim školama se prosto nikada ne spomene da gotovo sve što znamo o ljudskoj biologiji potiče od proučavanja muškaraca. I možda, samo možda, žene kojih su prepune čekaonice bolnica širom svijeta, žene kojima doktori ne umiju pomoći – nisu tu prosto jer su histerične ili izmišljaju ili uživaju u tome što su bolesne ili im prija pažnja, već zato što su bolesne i nešto ih boli, a medicina nema odgovor za to.

Nevjerovatni nedostatak radoznalosti o ženskim bolestima se prikriva sjajnim pomacima napravljenim na polju raka dojke i akušerstva. Iako i ta polja imaju svojih značajnih problema, bez ikakve sumnje je da su napreci iz tih oblasti spasili milione života.

Ali žene su daleko više od pukih mašina za rađanje.

I dok god žene koje žive u stanjima hroničnih bolova ne počnu umirati na užasne načine na vrhuncu svojih života – kao one užasno mnogobrojne koje su umrle prilikom poroda ili od posljedica raka dojke, dokazi ukazuju na to da hronični bolovi vode do anksioznosti, depresije i samoubistva. Manje radikalno, mnoge druge žene zbog njih ostaju kod kuće i izvan radnih mjesta, bez mogućnost da u potpunosti učestvuju u sopstvenom životu.

Ovu knjigu sam napisala jer postoji toliko žena koje nešto boli, a ta bol se ne shvata ozbiljno. Automatski se očekuje i zanemaruje. Uzima nam se naša ljudskost. Zaslužujemo bolje.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije