KulturanajnovijeNaslovna vijestRadoznala LolaRazno

Donosimo dio nastavka knjige Sluškinjina priča!

Smještena više od 15 godina nakon Sluškinjine priče, Atvodin nastavak koji je u užem izboru za bagradu Buker se vraća u distopijsku republiku Gilead.

Prevela: Saša Leper

The Guardian

Foto: Nathalie Lees

Prvi dio: Holograf u Dvorani Ardua

 

Samo je mrtvima dozvoljeno da imaju statue, ali meni je statua data dok sam još živa. Već sam okamenjena.

Ova statua je maleni znak zahvalnosti za moje mnogobrojne doprinose, pisalo je na posveti koju je pročitala Tetka Vidala. Naši nadređeni su joj dodijelili taj zadatak, na čemu im ona baš i nije bila zahvalna. Zahvalila sam joj se sa svom skromnošću koju sam uspjela prizvati, a onda povukla uže koje je držalo moj prekrivač od tkanine; odlelujao je na pod pored mene. Ovdje u Dvorani Ardua nismo klicali, ali bilo je tu nešto diskretnog aplaudiranja. Blago sam klimnula glavom.

Moja statua je veća od života, kako to statue obično i budu, i prikazuje mlađu, vitkiju verziju mene u mnogo boljoj formi nego što sam ja već duže vremena. Stojim pravo, zabačenih ramena, a moje usne oblikuju čvrst ali dobronamjeran osmijeh. Oči su mi fiksirane na neku kozmičku referentnu tačku koja treba da predstavlja moj idealizam, nepokolebljivu predanost dužnosti, odlučnost da napredujem uprkos svim preprekama. Nije da bi moja statua i bila u mogućnosti da vidi bilo šta na nebu, tako smještena u tom mračnom šumarku i šiblju pored staze koja prolazi ispred Dvorane Ardua. Mi Tetke ne smijemo imati suviše visoko mišljenje o sebi, čak ni kad smo isklesane u kamenu.

Za lijevu ruku me drži djevojčica od sedam ili osam godina i gleda me očima punim povjerenja. Desna ruka mi počiva na glavi žene koja čuči pokraj mene, sa pokrivenom kosom i očima usmjerenim ka gore i izrazom lica koji bi se mogao protumačiti i kao žudnja i kao zahvalnost – jedna od naših Sluškinja – a iza mene je jedna od mojih Bisernih djevojčica, spremna da započne misionarski rad. Sa kaiša oko struka mi visi omamljivač. Taj dodatak me podsjeća na sve moje neuspjehe: da sam bila više učinkovita ne bi mi ni trebao. Moj glas bi bio sasvim dovoljno ubjedljiv.

Kao grupa statua to i nije bio ogroman uspjeh: prevelika je gužva. Voljela bih da je veći naglasak na meni. Ali barem izgledam kao da mi je razum zdrav. Moglo je i ne biti tako, jer je skulptorka u poznim godinama – istinska vjernica koja je u međuvremenu preminula – imala običaj da svojim subjektima dodijeli iskolačene oči kao znak njihovog pobožnog žara. U njenom uradku Tetka Helena izgleda fanatično, Tetka Vidala ima uvećanu štitnu žlijezdu, a Tetka Elizabet samo što nije eksplodirala.

Na otkrivanju skulpture vajarka je bila nervozna. Da li je njena predstava mene dovoljno laskava? Da li ću je odobriti? Hoće li me vidjeti da odobravam? Poigravala sam se idejom da se namrštim kada tkanina sklizne, ali predomislila sam se: nisam kamenog srca. „Vrlo živopisno“, rekla sam.

To je bilo prije devet godina. Od tada su vremenske prilike uzele danak mojoj statui: golubovi su me ukrasili, mahovina je naselila moja vlažna udubljenja. Posvećenici su počeli da mi ostavljaju milošte pod nogama: jaja za plodnost, narandže koje sugerišu punoću trudnoće, kroasane koji aludiraju na mjesec. Ignorišem peciva – obično je kiša već pala na njih – ali narandže spremim u džep. Narandže su vrlo osvježavajuće.

Ove riječi pišem u svom privatnom svetilištu u biblioteci Dvorane Ardua – jedna od rijetkih biblioteka preostalih nakon entuzuijastičnih spaljivanja knjiga koje su se odigrala širom zemlje. Mora da su iskvareni i krvlju razmazani otisci prstiju prošlosti obrisani kako bi se stvorio čist prostor za moralno čistu generaciju koja će zasigurno doći. U teoriji.

Ali među tim krvavim otiscima prstiju su i oni koje smo i sami napravili, a oni se ne daju tako lako obrisati. Tokom godina zakopala sam mnogo kostiju; sad sam sklona tome da ih ponovo otkopam – ako ni za šta drugo onda samo za tvoje prosvećivanje, moj nepoznati čitaoče. Ako čitaš ovo, onda je bar rukopis preživio. Iako možda i maštam: možda nikada neću ni imati čitaoca. Možda ću samo pričati zidu, na više od jednog načina.

Dosta je pisanja za danas. Boli me ruka, bole me leđa i čeka me moja večernja šolja toplog mlijeka. Naguraću ove škrabotine u njihovo sklonište, izbjegavajući nadzorne kamere – znam gdje su jer sam ih ja i postavila. Uprkos takvih mjera predostrožnosti, svjesna sam rizika kojem se izlažem: pisanje može biti opasno. Kakve izdaje, a onda i kakve osude mi se spremaju? Postoje oni u Dvorani Ardua koji bi se voljeli dokopati ovih stranica.

Čekajte, savjetujem ih tiho: postaće i gore.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije