AktivizamHrabra LolanajnovijeNaslovna vijest

Zašto sam ipak vakcinisao svoju djecu

Krajem 50-tih godina prošlog vijeka, moj otac, doktor, odveo je moju sestru i mene na vakcinisanje oralnom živom vakcinom protiv poliomijelitisa (dječje paralize) u Maribor.

Vakcina je tada bilo još u eksperimentalnoj upotrebi. U to  vrijeme Hrvatskom i bivšom Jugoslavijom harala je epidemija poliomijelitisa.

Redakcija

cybermed.hr

U Klinici za infektivne bolesti nabavili su “željezna pluća” kako bi oboljeli mogli preživjeti oduzetost disajnih  mišića, ali i dan danas ima znatan broj 45-50-godišnjaka, koji vuku posljedice preboljele paralitičke bolesti.

Mnogi, i među njima pogotovo mnogi doktori, nisu se odlučivali na novu vakcinu, a bilo je i tragičnih posljedica takve neodlučnosti.

Koju godinu potom, u sezoni 1961/2 provedeno je vakcinisanje čitave populacije od 0-20 godina, a u nastavku univerzalno vakcinisanje dojenčadi i male djece, kakvo se provodi i danas. Polio je praktično nestao.

Zadnji slučaj divljeg (prirodnog) poliomijelitisa u Hrvatskoj zabilježen je 1989. godine, a potom se javilo još nekoliko postvakcinalnih slučajeva. U Europskoj regiji Svjetske zdravstvene organizacije zadnji je slučaj zabilježen prije 3 godine, te je od 2007. godine Europska regija Svjetske zdravstvene organizacije proglašena slobodnom od poliomijelitisa tj. dječje paralize. Polio, dakle, nije iskorijenjen (eradiciran), ali jedna je velika regija slobodna od te bolesti.

Šta to znači? Ako bismo se sutra prestali vakcinisati, polio bi se ponovno uvukao iz drugih dijelova svijeta, jer, zaražene osobe, kod kojih se virus može u crijevu zadržati nekoliko nedelja, ne moraju vidljivo oboljeti niti imati bilo kakvih posljedica za sebe, ali predstavljaju infektivno žarište iz kojeg se polio sije u okolinu.

Dakle, dok se polio ne iskorijeni na cijelom svijetu, a do tada je put dug i predug, ne dolazi u obzir da se racionalno preporuči prestanak univerzalnog vakcinisanja. Može se učiniti jedino to da se sa jeftinog i jednostavnog živog pređe na skuplju mrtvu vakcinu, čime se i dalje održava imunost pojedinca i stanovništva, a isključuje i najmanji rizik obolijevanja od same vakcine virusa.

Šta je s tetanusom i difterijom? Ovdje o eradikaciji (iskorijenjenju) nema nikakvog zbora. Niko i nikada neće moći pomesti sve pore tetanusa iz tla i sa raznih predmeta. Vakcinisanjem toksoidom (toksinom pretvorenim u neškodljiv, ali vakcino imunogeni spoj) tetanusa, dobijamo imunost prema otrovu ili toksinu iz bakterije koji se oslobađa kada spora padne u svježe nekrotično tkivo. Dakle, bakteriji ne činimo ništa, već samo dobijamo zaštitu od njenog toksina, dok bakterija sama po sebi nema drugih znatnijih patogenih učinaka. Da nema toksina tetanusa, teško da bismo bili svjesni da ta bakterija i postoji. Određeni broj slučajeva tetanusa dešava se i dan danas, uprkos vakcinisanju, uglavnom kod starijih osoba, koje su, mahom, bile uredno vakcinisane, ali od zadnje doze prošlo je više od 20 godina.

Bakterija difterije živi danas kao i nekada u ljudskom ždrijelu, i može postati toksigen u bilo kojem trenutku, kada dođe pod uticaj bakterijskog virusa, tzv. bakteriofaga. Taj proces ljudi ne kontrolišu. Vakcina se sastoji od difterijskog toksoida, tj. toksina koji je izmijenjen tako da je neškodljiv, ali imunogen, pa se virus može nalaziti u nosu, ždrijelu ili grkljanu, a da od njegovog toksina nema patoloških posljedica.

Prestankom vakcinisanja dobili bismo u roku od nekoliko godina na stotine, a možda i hiljade oboljelih, kao što se dogodilo u ranim 90-tim godinama prošlog vijeka u mnogim zakavkaskim i srednjeazijskim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza, u kojima se, uporedno, raspao i centralizovao sistem vakcinisanja (30-40.000 oboljelih od difterije!).

Da se događaju inaparentne infekcije toksigenim sojevima difterije, bez očiglede bolesti, pokazuju i povremene jake reakcije na mjestu revkcinacije, koje odražavaju hiperimunizaciju do koje je moglo doći zbog djelovanja toksigenih sojeva u već imunizovanom organizmu. Iz istog razloga doza difterijskog toksina u vakcinama za djecu stariju od 7 godina i odrasle nekoliko je puta manja u odnosu na dozu za dojenčad i malu djecu.

Da se konstantno ne vakcinišemo protiv hripavca, ne bi praktično bilo djeteta koje bi izbjeglo ovu infekciju, a znatan broj bi, posebno u dojenačkoj dobi, završavao u bolnicama zbog gušenja i povraćanja u kašlju, pneumonije, prestanka disanja i/ili konvulzija i čak encefalopatskih slika.

Pertusisa, od svih zaraznih bolesti protiv kojih se kontinuisano vakciniše, ima i dalje najviše, jer su vakcine još uvijek samo dio zaštitne, a imunost početkom puberteta dobro izblijedi, te hripavac, sada u obliku dugotrajnog suhog kašlja ili samo obične prehlade, dobijaju adolescenti i odrasli, i prenose ga dojenčadi i maloj djeci, koja, ako nisu potpuno vakcinisana, ili zbog mladosti to još nisu stigla biti, i dalje ozbiljno obolijevaju.

Zato se, u nekim zemljama, upravo razmatra i revakcinaciji protiv hripavca u dobi od 12-13 g. Vakcina protiv hripavca imalo je razmjerno visoku stopu nuspojava (visoke temperature, konvulzije, a rijetko i encefalopatske slike), i zbog toga je u mnogim zapadnim zemljama tokom kasnih 70-tih i ranih 80-tih godina prošlog vijeka obustavljeno daljnje procjepljivanje.

Odmah su (tj. već u prvom naraštaju dojenčadi nakon obustave vakcinisanja) zabilježene na hiljade oboljelih, kako u velikim i gusto naseljenim zemljama poput Japana, Velike Britanije ili Njemačke, tako i u rjeđe naseljenim područjima, kao što je Švedska. Stoga se ubrzo shvatilo da se vakcinisanja protiv hripavca ne možemo odreći, ali da nam je potrebno sigurnija vakcina. To se vakcine stigle u vidu acelularnih vakcina protiv hripavca (aP – acelularni pertusis) koje, umjesto cijele umrtvljene bakterije, sadrži nekoliko njenih antigena, pomoću kojih se izaziva zadovoljavajući imunogeni i zaštitni odgovor, uz minimalnu stopu nuspojava, dok encefalopatskih nuspojava gotovo više nema.

S ospicama se još niko nije do kraja obračunao, a tome kumuju prvenstveno grupe koje se protive vakcinisanju. U Švicarskoj je, od početka ove godine, zabilježeno preko 1.000 slučajeva obolijevanja od ospica, pretežito kod nevakcinisane djece u dobi od 5-14 godina. 2008. godine na području Salzburga u Austriji bilježi se preko 170 slučajeva ospica, koje su izbile u jednoj Waldorfskoj školi, a proširile su se i u drugim školama (muzičkim i sl.) u kojima se miješaju djeca s raznih strana.

Nije nimalo slučajno da se epidemija javila u sredini u kojoj se sakupljaju ljudi alternativnih pogleda na vakcinisanje, obuzetih idejama nekakvog “prirodnog imuniteta” i protivljenja vakcinisanju, pri čemu im je, navodno, povlađivao i školski doktor. Protiv njega se najavljuje mogućnost pokretanja kaznenog postupka po sličnom članku koji postoji i u Hrvatskom Kaznenom zakonu (čl. 240., Nesavjesno liječenje).

Još ni danas epidemija nije pod punom kontrolom. Vlasti su donijele odluku da se iz škola isključe svi učenici koji nisu vakcinisani. Iskorijenjenje ospica još nije niti približno nije ni na vidiku, i prestanak vakcinisanja prouzročio bi masovne epidemije među nevakcinisanom djecom, te odraslima čiji su roditelji nekad bili odlučili da ih ne treba vakcinisati, ili nisu vakcinisani iz bilo kojeg drugog razloga.

Nakon što prebole “prirodne” ospice, osobe imaju, doduše malu, ali stvarnu šansu da za nekoliko ili više godina dobiju subakutni sklerozirajući panencefalitis, koji je oblik propadanja mozga s permanentnim konvulzijama, vezanosti za krevet i mentalnom regresijom, a završava neumoljivo smrću za nekoliko mjeseci ili koju godinu. Dosta podsjeća na kravlje ludilo. U Africi, u kojoj većina djece nema mogućnost vakcinisanja, ospice svake godine odnesu na tisuće života.

Vrlo je slična epidemiološka situacija s virusima rubele i zaušnjaka (parotitisa), eradikacija nije na vidiku. Da obustavimo vakcinisanje, od rubele, doduše, ne bi bilo velike štete za oboljele osobe, ali bismo, nakon 20-ak godina sistemskog ne-vakcinisanja, vidjeli povratak rubeolarne embriopatije na velika vrata. Parotitis nije ugodna bolest, makar i bez znatnije smrtnosti, ali kao trajnu posljedicu može ostaviti azoospermiju i neplodnost kod  muškarca.

Neka su vakcinisanja uvedena uprkos (kod nas) minornom epidemiološkom značenju. Primjer je vakcinisanje protiv hemofilusa tipa b, koji je jedan od rjeđih uzročnika gnojnog meningitisa, ali se modernim efikasnom i sigurnom vakcinom mogućnost obolijevanja praktično otklanja od onih koji su uredno vakcinisani. Kod nas hepatitis B nije veliki epidemiološki problem, ali s obzirom da se radi o bolesti za koju u dojenačakoj i dječijoj dobi praktično nema šanse izlječenja/ozdravljenja, bilo bi neodgovorno ne propisati vakcinu koja je efikasna od prvog dana života, a opterećeno minimalnim nuspojavama.

Priče o autizmu vezanom za vakcinu protiv ospica, zaušnjaka i rubele, lansirane iz Velike Britanije, više su puta opovrgnute temeljitnim studijama, ali, uprkos tome, čak je i bivši britanski premijer Tony Blair javno oklijevao da vakciniše  svoju djecu. S vlasti je morao sići zbog uvlačenja svoje zemlje u rat s Irakom na temelju lažnih infromacija, a to samo pokazuje kako se danas ophodi s informacijama.

Možete imati sve što treba, i donijeti krivu odluku, jer vas istina ne zanima, ili ne znate procijeniti informacije koje su vam na stolu. Interes je iznad istine, i to se smatra normalnim. I sektaštvo, koje nije klasični materijalni interes, ali je očito privatni i grupni interes, s ugrađenim nagonom da se nametne većini, može pomutiti razum i priznanje istine.

Osim o već pomalo zastarjelom lovu na autizam, sve više se priča o timerosalu (konzervasnu sa živom). Treba znati da danas timerosala nema niti u jednoj vakcini u količini koja bi se mogla izraziti konkretnom težinskom jedinicom, osim napomenom “u tragovima”, a danas se radi se na potpunoj eliminaciji bilo kakvog konzervansa iz vakcina. Puno više timerosala unese se u organizam hranom, i, još više, putem raznih kozmetičkih preparata, o čemu se ne govori jako puno, i, iz nekog razloga, ne istražuje se nivo žive u krvi djece čije mame vole kozmetiku.

Nedavno objavljeni članak u Večernjem listu, pod naslovom “Majka protiv zakona: Neće mi dijete trovati vakcinom!” (Večernji list, 2. travnja 2008.) novinarke Sandre Veljković, odražava neki stav i raspoloženje koje bi mogli raščlaniti na tri dijela: neznanje, netrpeljivost prema činjenicama i netrpeljivost prema doktorima. Članak prenosi riječi neimenovane mame 5 1/2-godišnjeg dječaka koja nije “vakcinisala svoje dijete nijednim vakcinom” i ne namjerava. Ta majka i njena novinarka pričaju o trovanju nekorisnim “toksikoidima”, koji imaju “gadne nuspojave, poput autizma”.

Ako netko priča o “toksikoidima”, dok za sebe ističe da “živi u Zagrebu” nije “zatucana” već “vrlo dobro informisan”, očito ne zna da “toksikoidi” nisu ništa, već da postoje samo toksoidi. Ne zna da se autizam nikada nije niti pokušalo povezati s toksoidima, već s atenuiranom vakcinom protiv ospica, zaušnjaka i rubele, čime se sama diskvalifikovala u sektaša koji s informisanošću nema nikakve poštene veze. Sporno je tvrditi da je “prirodni imunitet najbolji” jer, za sada, drugi imunitet ne postoji.

Meni lično nije sporno da neko ne želi vakcinisati svoje dijete (1), ali je sporno kada se u dnevnom mediju za potrebe opravdavanja ili pridobijanja razumijevanja za svoj stav, svjesno ili nesvjesno, iznose pogrešni argumenti, i kada se, percipirani nesklad pravnih propisa, koji daju zakonsko pravo pacijentima da odbiju medicinsku intervenciju, a s druge strane zakonom propisuju obavezno vakcinisanje (Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, čl. 40.), svaljuje na doktore: “Niko, ama baš niko ne može te prisiliti na medicinski zahvat.

Prije anestezije potpisuješ pristanak, zar ne?

Nemojmo se zavaravati, potpisuješ da bi doktori osigurali sebe. Zašto bi ovo bilo drukčije?”. Najprije, koji bi interes imali doktori da pošto-poto nekoga vakcinišu? Mi nemamo drugog posla nego da smišljamo kako da nekoga na brzinu vakcinišemo!? Postoji zakonska obveza da se vakcinišeš  od određenog, razmjerno malog broja zaraznih bolesti, i oni koji to odbijaju dovode doktora u situaciju da ih prijavi.Doktori to baš ne vole, ali, uz ovakav stav, ta će im prijava od sada znatno lakše pasti. Doktori ne osiguravaju sebe, jer od samovoljnog liječenja Kazneni zakon osigurava pacijente (2).

Međutim, ono šta je roditelj dužan učiniti ako se odluči suprotstaviti zakonu i stručnom savjetu, jest da, crno na bijelo, potpiše da odbija vakcinisanje (3). Nakon toga slijedi prijava sanitarnoj inspekciji. I roditelj plate kaznu od 2.000 kuna. Promijeni pedijatra, a kad i ovaj sazna za razlog, postupi isto. A potom, neka se ljudi organizuju, i neka na Ustavnom sudu izvedu na čistac pravne propise koji regulišu prava i dužnosti korisnika zdravstvene zaštite. Doktori s time nemaju nikakve veze. Kod toga ih razne strane u sporu mogu konsultovati, a odgovor će uvijek i za svaku stranu biti slijedeći: nastojte se vakcinisati.

Evo, zato sam vakcinisao svoje troje djece, i to po svim, u odgovarajuće vrijeme, propisanim bolestima, te još više, protiv hemofilusa tipa b i hepatitisa B, što je kod nas tek kasnije uvedeno u obavezni program vakcinisanja, a vakcinisao  sam ih i protiv vodenih ospica, hepatitisa A, pneumokoka i krpeljnog meningoencefalitisa, o svom trošku, te svake godine protiv gripe.

Savjest mi je potpuno mirna, a bio bih nemiran da nisam učnio šta sam učinio. S obzirom da se u najužem smislu bavim primarnim imunodeficijencijama i imunologijom, želim svakome posvjedočiti da je najveća ludost iščekivati bolest u ime nekakve “prirodne imunosti”, ako je elegantno možeš otkloniti dok si još zdrav i čitav.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije