najnovijeNaslovna vijestO kulturiO ljudimaO životu

Odgoj razmaženih sinova: Majke su opet krive

Usred rasprave treba li ponovo  mladiće slati na  služenje vojnog roka uključila se i uvažena profesorica psihologije Mirjana Krizmanić i rekla da bi odsluženje vojnog roka bilo dobro za današnje mladiće – jer su ih njihove mame toliko razmazile da ne znaju ni smeće u kantu baciti.

Redakcija

tportal.hr

Na stranu sada i funkcija vojske i metode stvaranja vojnika, ali upada u oči da za ono što drži neadekvatnim odgojem sinova prof. Krizmanić odgovornima smatra najviše, ako ne i jedino, majke. One su te koje su svoje sinove razmazile. Ne očevi.

Želim govoriti o društvenoj pojavi toliko uobičajenoj, a u isto vrijeme po žene toliko nepravednoj i debilizirajućoj. Radi se o neproporcionalnom okrivljavanju majki zbog lošeg odgoja djece, posebno sinova. Da se odmah na početku razumijemo: nema savršenih roditelja, a oni koji/koje tvrde da su besprijekorno odgojili/e svoju djecu, jednostavno lažu. Ali to je psihološka dimenzija odgoja, dok je okrivljavanje majki fenomen koji prelazi okvire individualnog.

Uzmimo na primjer nedavni, možda tek usputno dati, komentar prof. Mirjane Krizmanić o mogućnosti ponovo uvođenja obaveznog služenja vojske. Dok su muški komentatori razmatrali da li je ta ideja vojno, ekonomski i politički uopšte ostvariva, uvažena profesorica psihologije rekla je da bi odsluženje vojnog roka bilo dobro za današnje mladiće, jer su ih njihove mame toliko razmazile da ne znaju ni smeće u kantu baciti.

Foto: pixabay

Stvarno je dirljivo kako prof. Krizmanić zamišlja vojsku kao mjesto gdje će momci naučiti namještati krevet i očistiti svoje  cipele. Ne treba ni spominjati da tako nešto muškarcima koji su komentarisali nije bilo ni na kraj pameti – oni znaju da je primarna funkcija vojske da bude oružana sila kojom se neprijatelj odvraća i/ili ubija.

Dok prof. Krizmanić u vojsci vidi zamjensku mamu koja će sinove naučiti ono što ih, misli ona, nisu naučile njihove prave mame, vojni stručnjaci znaju da je vojska prije očeva šaka koja željeznom disciplinom od sinova i kćeri stvara poslušne vojnike spremne da ubijaju.

Na stranu sada i funkcija vojske i metode stvaranja vojnika, ali upada u oči da za ono što drži neadekvatnim odgojem sinova prof. Krizmanić odgovornima smatra najviše, ako ne i jedino, majke. One su te koje su svoje sinove razmazile.

Ne očevi. Kad bih dobila kunu za svaki slučaj kad su i žene i muškarci okrivili majku koja je ‘odgojila’ nasilnika ili kad se kao ‘spasonosno’ rješenje za muško nasilje prema ženama predlagalo da majke ‘drugačije’ odgajaju sinove, bila bih milijarderka.

Ne znam da li je još negdje na svijetu  okrivljavanje majki tako rasprostranjena i ukorijenjena kao kod  nas. Ali okrivljavanje žena tu ne prestaje: čak se i supruge smatra odgovornima za ponašanje muža, jer ga nisu ‘otpočetka braka naučile’ kako da se ponaša.

One druge, ‘uspješnije’ supruge, često se hvale da su svog supruga ‘preodgojile’, pošto ga njegova mama nije dobro ili dovoljno dobro ‘odgojila’. Odgojnim moćima žena kao majki i kao supruga daju se nadnaravne dimenzije i svojstva pa izgleda kao da bi njihovim, valjda ispravnim, korištenjem, koliko sutra, svi problemi ovog svijeta nestali. Naravno, radi se o mitu, a kao i svaki mit, i ovaj se sastoji od elemenata fantastike i realnosti. Pogledajmo jedan tipičan primjer razvijenog mitskog mišljenja:

Polna podjela rada uslovljava da se briga o djeci i odgoj djece u najvećoj mjeri dodjeljuje ženama. Bez obzira da li su je same izabrale ili nisu imale drugih izbora, ta je uloga ženama u potpunosti društveno zadana i omeđena.

Zato uspješnost u odgoju ne ocjenjuju majke, nego ‘vanjski recenzenti i evaluatori’ – država, institucije i eksperti/ekspertice. Kriteriji su jednostavni: prilagođenost i upotrebljivost. Ono što se traži od ‘dobre’ majke je da bespogovorno provodi odgojni ‘plan i program’ kojeg joj zadaje patrijarhalno društvo i da poslušno slijedi upute institucija i eksperata u dovođenju djeteta do faze ‘finalnog proizvoda’.

Garancija funkcionalnosti žene u ulozi majke-odgajateljice je prisutnost oca, odnosno, njen bračni status, dok obrnuto nije slučaj (vidimo to po medijski opjevanim herojima – samohranim očevima).

Uloga oca svodi se na to da bude model muškosti sinovima, jer se patrijarhalni poredak tako najbolje održava. Djeca trebaju oca ma kakav on bio, mantra je odgojnih recenzenata, zato  se mora držati uz djecu po bilo koju cijenu. Kad se ipak pokaže da taj ‘model’ i nije baš uzoran, žena će biti okrivljena što je uz njega ostala.

S druge strane, samohrane majke, majke u razvodu, traumatizovane majke, majke koje su bile žrtve muškog nasilja, ovisnice ili majke s psihičkim problemima a priori su označene kao disfunkcionalne. One moraju uložiti višestruko veće napore da bi njihov odgoj bio ‘uspješan’. Ako u tomu ne uspiju, dijete im se snagom zakona oduzima ili ih se oboje iz društva odstranjuje tako da ih se smješta u institucije ili im se pristup i učestvovanje u društvu na razne načine otežava.

Nema većeg straha kod majki u patrijarhalnom društvu, gdje je na snazi očinsko pravo, od toga da će im oduzeti dijete/djecu. Zato majke rade ono što im se kaže i zato trpe ucjene, nasilje, nepravdu i poniženja. Zato ponekad i razmaze svoju djecu i učine bezbroj drugih, manjih ili većih ‘grešaka u odgoju’. A ko ne bi, da je na njihovom mjestu? Neki put slatka, neki put gorka, mala je to osveta nemoćnih u poređenju s realnom težinom patrijarhalnog mita o svemoćnoj majci-odgojiteljici.

‘Žene u zapadnim društvima kada pristanu ili teže za tim da su u podređenoj ulozi (ne žele se zaposliti) direktno utiču na razvoj muške agresije (traže sve više love od svojih odabranika a ovi to uspijevaju samo uvlačenjem u krim miljee, čest slučaj)’

Kažem razvijenog, jer su ovdje nadnaravne moći žena da ‘direktno utiču na razvoj muške agresije’ pripisane ne samo ženama koje se percipiraju kao aktivne, nego i onima koje se ponašaju pasivno. Pasivna žena je ‘moćna’, jer nije prisiljena na pasivnost, već ‘pristaje’ ili ‘teži’ da bude ‘podređena’.

Pretpostavljam da je na takve majke aludirala prof. Krizmanić: majke koje ‘pristaju’ biti sluškinje svojim sinovima pa umjesto njih nose smeće i namještaju im krevet. Kad sve to ne bi bio mit, postavilo bi se logično pitanje kako to da usprkos nadnaravnim odgojnim moćima, žene ‘biraju’ biti podređene i odgajati nasilnike i/ili trutove? Ako nije mit da odgoj djece u najvećoj mjeri kontrolišu žene, kako to da svijetom politički, ekonomski i vojno harače muškarci?

Fantastični aspekti mita o nadnaravnim odgojnim moćima žena daju okvir unutar kojeg nalazimo odgovore na oba ova pitanja. Jedan od najraširenijih je onaj da žene, iz prikrajka, svojom lukavošću vladaju nad muškarcima i svijetom. Drugi je da su žene jedne drugima najgori neprijatelji pa im je glavni cilj da muškarce, nad kojima vladaju, huškaju protiv drugih žena.

Ništa manje fantastično nije ni objašnjenje prema kojem žene koriste svoje moći da bi međusobno zavadile muškarce, braću, a nerijetko čak i očeve sa sinovima. Ipak, sami fantazmi nisu dovoljni da osiguraju vitalnost i trajnost bilo kojeg, pa tako ni mita o nadnaravnim moćima žena. Potrebni su i elementi realnosti čija funkcija je da prodube i održe vjerovanje u mit.

Evo o čemu se radi: istina je da su žene te koje predominantno odgajaju djecu. Bilo da žive u proširenoj, nuklearnoj ili jednoroditeljskoj porodici, bilo radeći u odgojnim i obrazovnim ustanovama, zdravstvu i socijalnoj zaštiti, žene su te koje najviše vremena posvećuju brizi o zdravlju, razvoju i dobrobiti djece. Biti majka i odgajateljica je najeksponiranije obilježje polne uloge žena u društvu.

I to je uglavnom sve na što se od realnosti ženske uloge u odgoju djece ovaj mit oslanja. Nije mnogo, ali je dovoljno da uvjerenje o isključivoj odgovornosti majki za ponašanje muškaraca, u društvu ostane živo i žilavo. Prosječan um neće naći ništa sporno u zaključivanju tipa: svakog muškarca rodila je žena, dakle žene su te pod čijim uticajem muškarci postaju ubice ili heroji (neki put i obojica u jednoj osobi).

Sve to perzistira u kolektivnoj svijesti usprkos činjenici da je odgoj aktivnost koja se odvija unutar strogo kontrolisanih društvenih koordinata i što izlaženje izvan tog, društveno određenog, koordinatnog sistema odgoja za sobom redovno povlači, isto tako društveno određene, reperkusije, kako za odgajane tako i za odgajateljice/odgajatelje.

Iako o njima nikad nisu učili u školi, velika većina odraslih ljudi poznaje društvena pravila i konvencije odgoja. Ona se usvajaju samim time što smo društvena bića i što živimo u društvu. Taj se proces naziva socijalizacija i predstavlja glavni način kako se dato društvo održava i reprodukuje. U patrijarhalnom društvu glavna funkcija socijalizacije je isporuka muške dominacije i potčinjenosti žena tj. rodne hijerarhije.

Preuzeto: Majke su opet krive

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije